Pitala sam dvije djevojčice nižih razreda različitih osnovnih škola tko je bolji u matematici – djevojčice ili dječaci. Odgovor je glasio – dječaci.
Kada sam ih pitala, tko je u njihovom razredu najbolji iz matematike, obje su rekle ime djevojčice. Bilo mi je simpatično gledati kako su same sebe zbunile. No, koliko bi nas, ako moramo ispaliti odgovor na isto pitanje, odgovorilo – dječaci?
Claudia Goldin, ekonomistica i povjesničarka, dobila je Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti 2023. godine „za svoje doprinose u razumijevanju rodnih razlika na tržištu rada. Time je postala treća žena u povijesti koja je nagrađena Nobelovom nagradom za ekonomske znanosti“, prenosi VoxFeminae. Ova je znanstvenica prva žena u povijesti kojoj je dobiti Nobela uspjelo samostalno.
Tportal parafrazirao je dio rezultata istraživanja profesorice Goldin, ističući da su „u prošlosti rodne razlike u primanjima proizlazile iz razlika u obrazovanju i izboru zanimanja, a danas žene i muškarci za isti posao dobivaju različitu plaću, pokazala je Goldin, i to od trenutka kada žene rode prvo dijete.“
Stagnira li nam karijera baš od trenutka rođenja djeteta?
Dakle, Nobelom nagrađeno istraživanje pokazalo je da se najveći dio rodnog jaza u plaćama i napredovanju pojavljuje nakon rođenja prvog djeteta. Ipak, istraživanje „Gender stereotypes about intellectual ability emerge early and influence children’s interests“koje su proveli istraživači sa Sveučilišta New York, Sveučilišta Illinois i Sveučilišta Princeton, iako ne istražuje razlike u plaćama, pokazuje da se rodni stereotipi koji mogu utjecati na kasnije profesionalne izbore razvijaju puno prije ulaska na tržište rada.
„Oko šeste godine života djevojčice rjeđe povezuju briljantnost sa svojim spolom nego dječaci te češće izbjegavaju aktivnosti za koje se kaže da zahtijevaju briljantnost“, stoji u istraživanju.
Ovo istraživanje, objavljeno u znanstvenom časopisu Science 2017. godine, provedeno je na uzorku od 400 djece. Unutar istraživanja, provedena su ukupno četiri istraživanja/studije koja ukazuju da u dobi od pet godina djeca ne razlikuju „stvarno, stvarno, pametne“ po rodu/spolu, ali već u dobi od šest godina, djevojčice rjeđe od dječaka vjeruju da su pripadnice njihovog roda/spola „stvarno, stvarno pametne“. Također, rezultati istraživanja ukazuju da u dobi od šest godina, djevojčice počinju izbjegavati aktivnosti za koje se kaže da su namijenjene djeci koja spadaju u gore navedenu kategoriju. Ovi rezultati upućuju na to da se rodno uvjetovane predodžbe o briljantnosti stječu rano i imaju neposredan učinak na dječje interese.
Jedan od pojmova koji se na to odnosi je i „Dream Gap“, po našem jaz u snovima. Radi se o fenomenu u kojem djevojčice vrlo rano počinju gubiti samopouzdanje i sumnjati u vlastitu inteligenciju i sposobnosti u usporedbi s dječacima. Kasnije, to može direktno utjecati na smanjenje njihovih ambicija i ostvarenje vlastita potencijala.
Po čemu validiramo uspjeh djevojčica, a po čemu dječaka?
Ukratko, korijeni razloga zašto smo tek 2023. godine dobili prvu samostalnu dobitnicu Nobelove nagrade, i to ni više ni manje, u području ekonomije, mogu se naći već u djetinjstvu. Ti se obrasci počinju učvršćivati već u prvim godinama formalnog obrazovanja. Budimo realne, ocjene djevojčica nerijetko pratimo kroz pristojnost i marljivost, dok se kod dječaka svašta tolerira „jer su pametni“.
Samim time, često učitelji_ice u razrednoj nastavi šalju poruku djevojčicama i dječacima tko je za koju životnu i profesionalnu ulogu „bolje opremljen“ i u što trebaju „ulagati“ svoje vrijeme kako bi od onih koji su im autoritet i uzor dobili potvrdu da idu u „dobrom smjeru“. Samim time kroz školski sustav utječemo na validiranje osobnog zadovoljstva, osjećaja uspjeha i gradnju samopouzdanja kod djevojčica i dječaka već u nižim razredima, a koji su temelj kasnijih razvoja potencijala i ulaganja u profesionalne interese.
Pitam se, je li „prefriganost“ (bahatost, okretanje očima, neposluh itd.) djevojčica koja nam se toliko ne sviđa ulaskom u pubertet, odgovor i otpor baš tom istom konzervativnom i patrijarhalno nametnutom stavu koji aludira da su bez obzira na profesionalne aspiracije i predispozicije, ocjene djevojčica važne kako bi jednog dana izvrsno „brinule“ o djeci i mužu. Naravno, dok ljubazno žongliraju profesionalno/obiteljsku križaljku jer ih odmalena učimo da trebaju biti zahvalne na suživotu s briljantnim partnerima, kojima sve prolazi (i u braku), jer su bili „dobri matematičari“ (lako moguće s lošijim ocjenama od njih).
Ono što smatram izrazito problematičnim, a potvrđuje da i dalje društvo želi dobre majke (žene) i snažne hranitelje (muškarce), jest zanimljiva informacija da je „borbu“ s Dream Gapom 2018. godine preuzeo Mattel. Naime, usprkos kontroverznom filmu Barbie i početnoj ideji Ruth Handler koja je Barbie stvorila da bi djevojčicama dala do znanja da one „mogu biti uspješne i izvan kuće“, Mattel osobno nikako ne mogu svrstati u brend koji proizvodima promovira rodno ravnopravnije društvo.
Zašto smatram „The Dream Gap project Barbie“ prvenstveno marketinškim trikom?
Mattel je, kreirajući kampanju „The Dream Gap project Barbie“, marketinški pogodio ravno u sridu: YouTube kanal, organizacija STEAM radionica za djevojčice (koje su ako, ako mene pitate, blijeda varijanta STEAM-a), financiranje udruga koje se bave osnaživanjem djevojčica za ostvarivanje potencijala (jedina pozitiva u cijeloj PR priči), te naravno, webshop s više od 250 lutki koje se prodaju kao kolekcija „Barbie Career Dolls“ pod sloganom „Dream Big with Barbie Dolls Professions and Career Dolls“.
Momentalno me uhvatila jeza otvorivši webshop u kojem vrište jednako savršene i ujednačene barbike koje nisu baš evoluirale od mog djetinjstva, odnosno 90ih. Iako na prvi pogled modeli Barbie lutaka „karijeristica“ u webshopu promoviraju raznolikost, i dalje dominiraju lutke nerealnih tjelesnih proporcija, bliještećih osmijeha, savršenih frizura i besprijekorno uniformiranih odjevnih kombinacija.
Zar i 2026. godine razvoj profesionalne karijere kod žena izjednačavamo s njihovim fizičkim izgledom? Koju poruku šaljemo djevojčicama u ranoj formativnoj dobi?
Moj je strah da, ako se Dream Gapom bavi „samo“ Barbie, a ne tvrtke koje proizvode STEAM igre za djecu, djevojčicama šaljemo poruku da prvo moraju brinuti o izgledu. Odnosno, tek ako izgledaju besprijekorno, imaju šansu biti i briljantne. Ako takve poruke doista prevladavaju, ne iznenađuje ni pomama za „skin care“ rutinom u koju djevojčice urone ulaskom u pubertet, a koja nerijetko promovira, za mladu kožu, vrlo opasne preparate i potpuno nepotrebne rituale.
I dok viđam velik broj „skin care“ ispiranja mozga po društvenim mrežama, nigdje ne vidim liniju „STEAM care“ proizvoda i kampanju koja adresira baš djevojčice. Za početak, može na njoj biti Barbie koja ne gubi vrijeme na zatupljujuće „shortseve“ o potpuno nepotrebnoj njezi lica, već objašnjava kako izraditi Barbie robota, kako osmisliti novu medicinsku liniju preparata ili inovaciju, riješiti zahtjevan inženjerski problem, postati liderica i sl.
Što društvo smatra darovitim/uspješnim/vrijednim divljenja?
Pokušajte zamisliti darovito dijete. Hoćete li zamisliti briljantno maštovitu djevojčicu ili dječaka koji briljira u matematici? Na koga biste se, od ovo dvoje djece, kladili da će imati uspješnu profesionalnu karijeru?
Odgovori na ova pitanja ne donose nam baš optimizam te ukazuju da je dalek put do jednakih mogućnosti za djevojčice i dječake da razviju svoje potencijale i jednog dana grade uspješnu karijeru.
Ova mi je tema posebno važna jer smo vrlo rano primijetili da je naša kći drugačija. Već u vrtiću dobivali smo potpuno oprečne procjene – da je treba prebaciti u stariju skupinu jer u tadašnjoj više nema izazova, ali i da emocionalno nije spremna za takav korak. U jednom se trenutku čak postavilo pitanje može li se ono u čemu je izvrsna uopće nazvati darovitošću. Ne zato što nije bila iznimna, nego zato što njezina darovitost nije matematička. Njezina, od više stručnjakinja potvrđena darovitost, najviše dolazi do izražaja kroz kreativnost, brzu obradu i korištenje novih informacija i nezasitnu znatiželju u različitim područjima.
Jesu li djevojčice „dosadne“, a dječaci „zanimljivi“?
„Ja želim biti dječak“ rekla mi je nedavno, a ima 10 godina.
S obzirom na sve što nas okružuje i norme koje nas uče, nije me to iznenadilo. Vrlo je razigrana, nestašna i sportski je tip. Ono što mi se nije svidjelo, jest da je to reklo moje dijete, bez obzira na sav naš trud da ju odgajamo „neutralno“.
„Djevojčice su dosadne“, rekla mi je jer se u razredu uglavnom druži s dječacima. Razgovarale smo o tome zašto želi biti dječak jer ja u njoj vidim izrazito karizmatičnu i zanimljivu djevojčicu koja ima mnogo zajedničkih interesa i s djevojčicama. Kroz kratka pitanja prošle smo teme roda i spola, a tvrdnju da želi biti dječak nije od tada spomenula.
Ipak, kako bi djeca stasala, potrebno je „selo“, a ne samo mi roditelji. A danas su važan dio tog „sela“ postali algoritmi društvenih mreža. Oni odlučuju što će djeca gledati, čemu će se diviti i što će poželjeti postati.
Ako djevojčicama iz dana u dan nudimo sadržaje o izgledu, a ne o znanosti, umjetnosti, tehnologiji ili inženjerstvu, ne bismo se trebali čuditi kada povjeruju da je izgled njihova najveća vrijednost. Zato aktivnosti iz STEAM područja moramo učiniti jednako vidljivima, poželjnima i uzbudljivima za djevojčice i žene, kao što se danas kreira beauty sadržaj.
Možda bi tada, djevojčice koje u školu kreću ove pedagoške godine, za 20 ili 30 godina i u Hrvatskoj imale šansu graditi profesionalnu karijeru paralelno s obiteljskom pričom bez da se osjećaju kao da im tlo gori pod nogama i kao da konstantno trebaju birati. Jer budimo realne, jednom kad postaneš majka, ako je tvoja plaća niža, matematika je jasna.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Uključi ravnopravnost”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
