Kada je 2. rujna 2010. godine pronađeno njeno tijelo u stanu u kojem je živjela, u gradiću Torquayu na engleskoj obali, mnogi su se susjedi i gradski službenici iznenadili kada su shvatili da je njihova susjeda i sugrađanka, Eileen Nearne bila britanska špijunka tijekom Drugog svjetskog rata.
Nitko u Torquayu nije imao pojma o njenim ratnim avanturama. Jednom davno ona je svojoj obitelji rekla da ako itko ikada spomene njen život špijunke, ona će jednostavno nestati.
Detalji njenog života otkriveni su među stvarima u njenom stanu. Nakon što je policija u stanu pronašla dokumente, medalje, odličja i uniformu – između ostalog i odličje Croix de Guerre (u prijevodu Križ rata) koje je Francuska nakon rata dodijelila savezničkim vojnim snagama u Francuskoj, to jest pojedincima i pojedinkama za iznimna herojska djela – shvatili su da se radi o junakinji Eileen Nearne koja je bila poznata i pod imenom Didi.
Svojim susjedima Nearne je bila poznata kao žena koja živi u privatnosti, voli mačke i ne otkriva gotovo ništa o svojoj prošlosti.
No, prava je istina da je Didi junakinja koja je bila uhićena i mučena od strane nacista u vrijeme okupacije Francuske, jedna od tajnih agentica koja je pomogla u pripremama Francuskog pokreta otpora za poznatu operaciju Overlord ili Dan D (ili bitka za Normandiju).{slika}
Eileen Nearne rođena je 15. ožujka 1921. godine u Londonu, kao najmlađa od četvero djece. Otac joj je bio Jack Nearne, liječnik, a majka Mariquita Carmen de Plazaola, francusko-španjolska aristokratkinja.
Didi je imala dva starija brata – Francisa i Fredericka te sestru Jacqueline.
Kada je Didi imala dvije godine obitelj se preselila u Nicu u Francuskoj, ali kada je njemačka vojska 1940. ušla u Francusku život obitelji Nearne okrenuo se naopačke.
Pro njemačka višijevska vlast prisilila je obitelj da napusti Nicu, jer kao britanski građani nisu smjeli živjeti blizu obale. Obitelj se tada preselila u jedno selo blizu Grenoblea. No, Frederick je odlučio boriti se protiv nacista i otišao u Veliku Britaniju te se pridružio RAF-u.
Dvije godine kasnije, Jacqueline je odlučila pridružiti se bratu, ali i Didi je inzistirala da pođe sa sestrom. I tako su dvije djevojke prevalile opasan put preko Španjolske i Portugala kako bi početkom svibnja 1942. stigle u London.
Pridružile su se Ženskim kraljevskim zračnim snagama (WAAF), no ubrzo su zbog svog tečnog francuskog zamijećene od strane bojnika Selwina Jepsona koji je smatrao da su zbog toga vrlo pogodne za rad u tajnoj službi.
Na obuci su djevojke ocijenjene najboljim ocjenama.
U siječnju 1943. Jacqueline je padobranom spuštena u Francusku te je preuzela zapovijedanje mrežom od 600 muškaraca. Prije polaska zatražila je obećanje svojih šefova da Didi ne šalju u Francusku.
No, nakon nekih godinu dana gotovo svakodnevnih operacija Jacqueline je bila iscrpljena, a njeni šefovi odlučili su je vratiti u London.
Na njeno mjesto poslana je Didi.
Jacqueline je bila užasnuta i razmišljala je kako će njena mala sestra preživjeti tako usamljenu i opasnu ulogu.
Didi je dobila lažno ime – Jacqueline du Teitre, predstavljajući se kao djevojka koja radi u trgovini – i kodno ime Rose.
Didi je važnu ulogu odigrala u organiziranju operacije Dan D. Ali, odmah nakon uspješno obavljene operacije, Didi je zamijetila više Nijemaca i zlokobnih kamiona kako češljaju ulice i kuće u njenoj blizini. Našla je novu lokaciju i odlučila napisati još jednu, hitnu poruku. No, pokazalo se da je to bila zadnja.
Ujutro, 22. srpnja 1944. godine Didi je uhićena i počelo je njeno zastrašujuće mučenje u rukama Gestapoa. Najprije je poslana u koncentracijski logor Ravensbruck u blizini Berlina, logor koji je prvenstveno bio namijenjen za žene i gdje je bilo zatočeno na desetke tisuća žena, od kojih su mnoge tamo i umrle.
No, Didi je uspjela preživjeti teška mučenja. Nekoliko puta pretučena, skidana do gola, te uranjana u kadu hladne vode, sve dok ne bi počela gubiti svijest zbog nedostatka kisika. Ipak, neprijatelji je nisu uspjeli slomiti, niti čuti tajne koje su željeli: njezin pravi identitet, imena suradnika i suradnica i zadatke koje je izvršavala za London.
U prosincu 1944. premještena je logor Mahlberg, u blizini Leipziga, gdje je radila na popravljanju cesta po 12 sati dnevno. Odatle je uspjela s još dvije Francuskinje pobjeći i povezati se s američkim snagama.
No, čak i tada njenim tjeskobama nije došao kraj. Američki obavještajci su je u početku identificirali kao nacističku suradnicu i držali su je u pritvoru s uhićenim SS-ovcima. Tek, kasnije, od strane britanskih snaga bilo je potvrđeno da je ona doista britanska agentica.
Kada su je nakon rata pitali što joj je davalo snagu da preživi, ona je odgovarala: “Volja za životom. Volja. To je najvažnije. Ne smiješ se prepustiti. Činilo se ponekada da nema kraja, ali uvijek sam vjerovala da postoji nada”.
Nakon rata Didi i Jacqueline živjele su u Londonu, a nakon sestrine smrti 1982. Didi se preselila u Torquay.
Obje sestre vjerovale su u svoju službu, u važnost oslobađanja Europe od nacista, riskirajući svoje mlade živote.
Kada se Didi vratila u Veliku Britaniju, Jacqueline je bila zaprepaštena njezinom ispijenošću i zbunjenošću. Dugi mjeseci zatvora, gledanje drugih ljudi pored nje kako umiru, ostavili su duboke ožiljke.
Didi se polako oporavila, ali nekoć živahna djevojka, sada je postala oprezna i suzdržana žena.
Obje su preživjele stres i traumu (PTSP), a kao zatvorenica Didi je proživjela užasnu patnju. Niti jedna od njih nije se nikada udavala, niti su imale djecu. Po završetku rata Jacqueline se zaposlila u UN-u, a Didi je radila kao njegovateljica u Domu za starije osobe. Ljudi koju su poznavali Didi kažu da je bila topla, mila i brižna osoba.
Nakon Jacquelinini smrti 1982. godine Didi je preselila u Torquay.
{slika}
Godine 1993. hrabro se vratila u Ravensbruck na otvaranje spomen ploče onima koji su tamo umrli. No, nije htjela govoriti o svojim ratnim iskustvima.
Samo jednom je pristala sudjelovati u tv dokumentarcu, 1997. godine, ali i tada je nosila periku i govorila francuskim jezikom, a kada bi je netko od sugrađana pitao je li to bila ona , ona bi jednostavno odmahnula rukom i rekla: “Ma ne, pogriješili ste”.
Živjela je povučeno i izbjegavala je sve moguće da živi od slave za svoje ratne zasluge.
Ono što nam je Didi svima poručila jest da ne trebamo raditi stvari da bi postali slavni, nego da trebamo raditi stvari jer smatramo da su one ispravne.
