Aktivizam i društvena osviještenost ove su godine neupitno postali vrlo čestim motivima na svjetskoj modnoj sceni. Od marki poput Diora, renomiranih u svijetu visoke mode, pa sve do pristupačnih lanaca brze mode poput onog kao što je španjolska modna kuća Mango, ove je godine na ženskim odjelima mnogih trgovina bilo moguće primijetiti pregršt ‘aktivističkih’ komada odjeće koji svojim ‘revolucionarnim’ sloganima poput “We should all be feminists”, “The future is female” ili pak “Yes, I am a feminist.” s vješalica plijene pažnju potencijalnih kupaca. Naravno, ukrašavanje odjevnih predmeta generičkim sloganima koji ukazuju na neki društveni problem kao pojava u modnoj industriji ne predstavlja ništa novo. Takav modus operandi nije ništa do još jednog od marketinških trikova kojim modne kompanije nastoje poboljšati vlastiti imidž i privući mušterije, a posljedično, kroz rečeni društveni problem, i ostvariti profit.
Navedeno se kao marketinška strategija na prvi pogled može činiti ipak sasvim bezazlenim potezom, dok se sama poruka koju slogani u pitanju promiču doima i više nego pozitivnom. No, zagrebe li se imalo ispod površine ispraznih fraza upakiranih u iluziju aktivizma, slika se u potpunosti mijenja. Ovdje se ne radi samo o kontradikciji koja nastaje uzme li se u obzir da je autor koji propagira borbu za ženska prava kroz feminističke slogane ispisane na odjeći ista industrija koja i dalje objektificira žene te monetizira nametnute problematične standarde u pogledu njihovog izgleda. Nadalje, potreba za raspravom ne staje niti na samoj činjenici da su tokom svog radnog vijeka mnoge modne marke (među kojima je i već navedena modna kuća Mango) bile umiješane u razne skandale većinom vezane uz opasno zanemarivanje sigurnosnih smjernica u tvornicama kao te nehumano iskorištavanje jeftine radne snage koju velikim dijelom čine žene iz siromašnih zemalja trećeg svijeta. Problemi poput spomenutih česta su i već prilično razrađena tema s obzirom na to da njihovo postojanje istodobno predstavlja i najočiglednije načine na koji modna industrija šteti ženama. Problem koji se nalazi u srži feminističkih natpisa nadasve je suptilno iskazan, no ni na koji način nije manje važan od onog koji predstavlja monetizacija fabriciranih nesigurnosti ili eksploatacija radnica.
Sagledamo li širu sliku, svi opisani problematični aspekti modne industrije manifestiraju se kao ništa drugo do posljedice proizašle iz zajedničkog uzročnika – kapitalizma. U kontekstu kapitalističkog sistema, ove naizgled trivijalne fraze otisnute na masovno proizvedenoj odjeći pretvaraju se u mnogo moćnije oružje no što se doima, reducirajući žene na dehumanizirani izvor profita te podvrgavajući iste upravo onakvoj vrsti represije protiv koje se, kako se čini prema otisnutim sloganima, odrješito bori. Naime, kupovinom određenog artikla (ukrašenom nekom od feminističkih poruka) potaknutom željom za pokretanjem društvenih promjena, iako učinjenom u ispravnoj namjeri, stvara se tek iluzija aktivnog političkog djelovanja koja kao takva vrlo lako može pogubno utjecati na svaki pokret, pa tako i onaj feministički. U stvarnosti, kupovinom ‘feminističke majice’ čini se, u najboljem slučaju, vrlo malo. Stvarno djelovanje koje se njome postiže jedino je ono pripomaganja proizvođaču pri generiranju profita. Iako je na prvi pogled moguće smatrati da kupovina navedenog ili sličnog predmeta, kako iznosi The Guardian, “ima moć potkopavanja podmukle mizoginije unutar kulture u kojoj su žene vidljive jedino ako su privlačne, a čak i tad se njihov glas rijetko čuje [te] majica koja govori nešto što sistem ne želi čuti u potpunosti preokreće stav toga sistema naglavce”, to nikako nije slučaj – upravo suprotno.
Upravo iluzija djelovanja koju kupovina artikla s natpisom poput “We should all be feminists” ili tome sličnog stvara samo je još jedan od aspekata kapitalističkog društva koji žene zadržava pasivnima kroz omogućavanje strogo regulirane doze ‘bunta’ u potpunosti unutar okvira patrijarhalnog društva. Valja uzeti u obzir da su navedeni artikli prvenstveno namijenjeni dobrostojećim ženama u zapadnim zemljama, gdje se trenutno stanje slobode govora i ženskih prava većinski ne kosi s otvorenim prikazivanjem sebe kao feministkinje kroz ispisivanje vrlo neodređenog slogana. Kako bi određeno djelovanje uistinu moglo biti učinkovito i smatrano revolucionarnim u bilo kojem kontekstu, pa tako i onom borbe za prava žena, ono mora pomicati granice do tada prihvatljivog, nagnati društvo na temeljito preispitivanje vlastitih vrijednosti te na određeni način šokirati pobornike trenutno postojeće situacije. Sasvim je očito da slogani u pitanju to ni na koji način ne čine, dok tek podupiru patrijarhalni mentalitet kroz perpetuiranje ženskog ne-djelovanja i sveopće pasivnosti stoga što za njegovo održavanje nije nužno potrebno aktivno djelovanje u skladu s vrijednostima koje nameće, već je puki izostanak bilo kakve aktivnosti koja bi istim vrijednostima pružila otpor sasvim dovoljan.
U kontekstu borbe za ženska prava, iz navedenog primjera ‘feminističkih majica’ moguće je uvidjeti da u mnogim područjima kapitalizam i patrijarhat ‘idu ruku pod ruku’ te postaju međusobno međuovisni. Dok kapitalizam proizvodnjom određenih roba potiče patrijarhat, patrijarhat poticanjem na potrošnju istih hrani kapitalizam stvorivši još jedan izvor profita. Politiziranjem mode i pretvaranjem feminizma u trend, on postaje sasvim depolitiziranim, prestaje biti sredstvo borbe i biva svedenim na robu. Svođenje feminizma na status robe unutar kapitalističkog sistema obezvrjeđuje ideje koje feminizam utjelovljuje te zanemaruje probleme protiv kojih se žene svakodnevno nastoje boriti. Naime, ovdje se radi o žurno ispisanim sloganima proizvedenima u stotinama ili tisućama, bez pretjeranog poklanjanja pažnje poruci koju odašilju. Zanemarivanjem ideje, kroz stvaranje prolaznog, masovno proizvedenog trenda, dolazi do krajnje alijenacije, to jest otuđenja, žene od feminizma koji u ovom kontekstu može biti smatran određenom vrstom opredmećenog rada.
Prema riječima Karla Marxa, “Otuđenje se ispoljava u tome, što se sredstva za moje postojanje javljaju kao sredstva drugog čovjeka, što se ono što čini predmet moje želje javlja nedostižnim za mene uslijed toga što je svojina drugog čovjeka, što svaka stvar postaje nešto drugo, a ne ono što jeste… I što nad svim tim vlada nečovječna sila. Iako radnik stvara cjelokupno društveno bogatstvo, ono mu ostaje nedostupno. U procesu stvaranja, posebno u ranom kapitalizmu, radnik je samo jedan jeftiniji dio stroja, samo fizički učesnik. Njegova ličnost je prignječena, a duhovni život sveden na nulu. U takvom radu on ne nalazi zadovoljstvo niti potvrdu svojih sposobnosti.
“Pod kapitalizmom dakle, kroz posredovanje faktora među kojima se, moguće je reći, nalazi i modna industrija, sam feminizam ponekad biva istrgnut iz ruku žena i stavljen u ruke patrijarhalnog društva koje potom njime upravlja u skladu s vlastitim ciljevima, pritom ga nadasve groteskno iskrivljujući do mjere kada isti prestaje biti oružjem osnaživanja žena te prelazi u ulogu oružja koje osigurava žensku podložnost patrijarhatu. Nadalje, pri promatranju navedenog citata moguće je uočiti da odnos žene i patrijarhata veoma nalikuje onome radnika kao pripadnika potlačene klase i kapitalista kao pripadnika vladajuće. Situacija postaje tim gora uzme li se, primjerice, u obzir ženska osoba koju je istovremeno moguće prepoznati i kao pripadnicu radničke klase. U navedenom kontekstu žene su podvrgnute svojevrsnoj ‘duploj opresiji’ – onoj utemeljenoj na klasi te onoj utemeljenoj na rodu.
Iako se zapadna kapitalistička društva nerijetko upuštaju u prakse poput uvođenje ženskih kvota na raznim radnim mjestima, što je često najvidljivije pri govoru o ženama u politici, što se naizgled može činiti sasvim feminističkim, ‘oslobođenje’ žena koje kapitalizam dopušta tek je sjena istinske rodne jednakosti. Kapitalizam, pretvarajući sam feminizam u oružje patrijarhata, naime, ženama dopušta jednakost upravo do mjere do koje to ne bi narušilo niti ugrozilo dosadašnje patrijarhalne odnose ‘dopuštajući’ određenom broju ženskih osoba da ‘uspiju u muškom svijetu’. Samim time što se radi o određenoj vrsti ‘dopuštanja’ i ‘osiguravanju mjesta’ (što sugerira da se odluka i dalje čvrsto nalazi u rukama muškarca), vidljivo je da i dalje postoji evidentni disbalans u raspodjeli moći kojom muškarac, nasuprot ženi, raspolaže u zapadnom kapitalističkom društvu. Naravno, rečena žena istovremeno, uz ona rodna, i dalje ostaje podvrgnuta klasnim ograničenjima zajedničkim i muškarcima unutar društva u kojem egzistira koje kapitalistička društva nužno proizvode.
Stoga je sasvim moguće tvrditi da se za uspostavu rodno istinski jednakog društva nije dovoljno boriti isključivo protiv patrijarhata. Potrebno je također istovremeno se uhvatiti u koštac s kapitalističkim sistemom kao njegovim bliskim saveznikom. Borbom protiv patrijarhata unutar okvira kapitalizma disbalans moći nikada ne može nestati već samo može postati manje primjetan u jednom i uočljiviji u drugom aspektu ljudskih života. Kako bi uspostava rodne jednakosti postala moguća, rušenje klasnog sustava sasvim je nužno, no to ne znači da je rodna jednakost jedino što će odmak od kapitalizma donijeti. Uspostava društva jednakosti mora početi od žena kao trpljenica višestruke opresije, no one nisu jedine koje tada čeka pozitivan pomak. Rušenje kapitalizma u svrhu ženskog oslobođenja, eliminacijom klasnog sustava, nužno će dovesti i do boljitka svih, na bilo koji način potlačenih, društvenih skupina. Borba za rodnu jednakost stoga može biti smatrana nužnom obvezom svake osobe, no tu obvezu nije moguće ispuniti pukim sloganima ispisanim na majicama u izlozima lanaca brze mode – potrebno je pomicati granice. Potrebno je djelovati.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
