1. Otpor većine ljudi globalizacijskom modelu koji je nametnut našem kontinentu iz dana u dan sve je veći, s obzirom na nesposobnost tog modela da riješi većinu gorućih problema. Neoliberalne politike koje provodi ogromni transnacionalni financijski kapital, potpomognut velikom vojnom i medijskom moći, a čija se sjedišta nalaze u SAD-u, ne samo što nisu sposobne riješiti postojeće probleme, već su dramatično povećale bijedu i društvenu isključivost koncentrirajući bogatstvo u rukama sve manjeg broja ljudi.
2. Među onima koji najviše pate zbog ekonomskih posljedica neoliberalizma su tradicionalni sektori urbane i ruralne radničke klase. No, posljedice su pogubne i za brojne druge društvene skupine, poput siromašnih i marginaliziranih, osiromašene srednje klase, malih i srednjih poduzetnika, neformalnog sektora, malih i srednjih poljoprivrednih proizvođača, većine stručnjaka/inja, gomile nezaposlenih, radnika i radnica u industrijskoj proizvodnji, umirovljenika/ca, nižerangiranog kadra u policiji i vojsci… Osim toga, ne bismo trebali imati na umu samo one koji su ekonomski pogođeni, već i one koje diskriminira i opresira sâm sustav: žene, mlade, djecu, starije, starosjedilačke narode, crnce i crnkinje, manjinske vjere, LGBT populaciju, itd.
3. Neoliberalizam osiromašuje veliku većinu stanovništva – u socioekonomskom, ali i u subjektivnom smislu.
4. Neki od tih sektora transformirali su se u snažne pokrete. Među njima su žene, starosjedilačko stanovništvo, pokreti za prava potrošača, pokreti koji se bore za ljudska prava i ekološki pokreti.
5. Ti se pokreti na razne načine razlikuju od klasičnih radničkih pokreta. Njihove platforme imaju snažan fokus na konkretne probleme i protežu se među klasama i generacijama. Organizacijski oblici su manje hijerarhijski i više se oslanjaju na umrežavanje nego oni iz prošlosti, a njihovi konkretni oblici djelovanja su vrlo raznoliki.
6. Pojavili su se i novi društveni akteri. Primjerice, iznenađuje mobilizacijski kapacitet mladih, a koji je u osnovi organiziran putem elektroničkih sredstava (interneta, mobilne telefonije itd.), usmjeren na odbacivanje postojećih globalizacijskih procesa, otpor neoliberalnim mjerama, promicanju vrlo snažnog otpora protiv rata i vojnih okupacija, širenju iskustava revolucionarne borbe, probijanjem informacijske blokade koja je bila usmjerena na lijeve i progresivne ideje.
7. Ova se sve veća pobuna izražava kroz različite i alternativne prakse otpora i borbe.
8. Konsolidacija lijevih stranaka, fronti ili političkih procesa nasuprot neoliberalizmu, neupitna je u brojnim zemljama. U drugima, rodili su se snažni pokreti i transformirali se u glavne političke aktere, postavši važne opozicijske sile koje su zaposjele prve redove borbe protiv neoliberalne globalizacije.
9. Međutim, unatoč dubini krize koju je prouzrokovao neoliberalni model u zemljama u kojima je na snazi, širina i raznolikost pogođenih sektora koje obuhvaćaju većinu stanovništva, količina i mnogostrukost zahtjeva koji i dalje ostaju neudovoljeni – što stvara iznimno povoljnu situaciju za stvaranje širokog anntineoliberalnog bloka kao ogromne društvene sile – većina ovih rastućih oblika otpora i borbe još uvijek je daleko od toga da predstavlja stvarnu prijetnju sustavu.
10. Mislim da je jedan od razloga koji može pomoći kako bismo objasnili ovakvu situaciju to što usporedno s ovim povoljnim objektivnim uvjetima za izgradnju širokog bloka protiv neoliberalima, postoje vrlo složeni subjektivni uvjeti koji imaju veze s jednim temeljnim problemom: disperzijom na ljevici.
11. Zato vjerujem da je za uspješnu borbu protiv neoliberalizma strategijski važno artikulirati različite lijeve sektore, shvatiti da ljevica znači sve ove snage koje ustaju protiv kapitalističkog sustava i njegove profitom motivirane logike, koje se bore za alternativno društvo zasnovano na humanizmu i solidarnosti, izgrađeno na interesima radničke klase.
12. Stoga, ljevica ne može biti jednostavno svedena na lijeve stranke ili političke organizacije; ona uključuje i društvene aktere i pokrete, koji su često dinamičniji i borbeniji od formalnih političkih te ne pripadaju ili odbijaju pripadati političkim strankama ili organizacijama. Prvi su oni koji preferiraju udružiti snage koristeći institucije, dok drugi to odbijaju.
13. Kako bih pojednostavnila, odlučila sam prvu grupu nazvati političkom ljevicom, a drugu društvenom ljevicom, premda mi je jasno da pojmovna razdvojenost nije uvijek jasno definirana u praksi. Zapravo, razvijeniji društveni pokreti imaju tendenciju zadobiti društveno-političke dimenzije.
14. Ukratko, vjerujem kako ćemo jedino udruživanjem borbenih napora najraznovrsnijih oblika ljevice u potpunosti moći iznijeti zadaću izgradnje širokog antineoliberalnog bloka, koji nam je potreban kako bismo pomogli izboru progresivnih političkih kandidata te, iz te točke, nastaviti naprijed u smjeru alternative kapitalizmu. Stoga nam je strateški zadatak artikulirati političku i društvenu ljevicu kako bismo mogli objediniti rastuću i raspršenu društvenu opoziciju u jedan kolosalni stup.
Ovo je šesti u nizu 12 članaka koji su objavljeni 2004. godine te dopunjeni i revidirani za drugo izdanje pamfleta ‘Ideje za borbu’.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
