Pokušavam napisati ovaj tekst mjesecima. Otvorim laptop i zatvorim oči. Prva disocijacija. Zatvorim laptop i otvorim oči. Druga disocijacija. I tako u krug. Na oči kreću suze, tijelo se paralizira. Sanjam kako grlim Palestinu, sanjam da umjesto bomba pada kiša; umjesto tutnjave upravo raketiranih zgrada, tutnji jak vjetar; umjesto sablaznih zvukova ratnih dronova, čuju se gromovi i munje. Sanjam slobodu. I pobjedu humanosti – one o kojoj me uči upravo Palestina.
Do svoje 21. godine života, mnogo sam slušala o bezuvjetnoj ljubavi, snazi zajedništva, “miru koji nadilazi svaki razum” i milosti. Osobito o milosti. Kršćani vole pričati o ljubavi i milosti. Ta se učenja jedu i piju svakog dana, poput krvi i tijela Kristova. Znala sam sve stihove. Znam ih danas. I dalje postojano stoje podcrtani kričavo rozim, žutim i narančastim markerom.
Zidovi učionice u kojoj smo imali vjeronauk bili su ispunjeni različitim, dječjim crtežima obitelji muškarca, žene i djece pod krivudavim krovom crkvene zajednice s velikim križem bez raspela, kreativnim prikazima golubice kao Duha Svetog i Isusovog uskrsnuća. Toliko heteronormativnosti u jednoj nevinosti dječjeg bivanja.
Red se mora poštovati
Tu i tamo našao bi se pojedini biblijski stih ispisan najljepšim mogućim rukopisom. “Bog je Bog reda” je jedan od onih koji mi se ucrtao u pamćenje. Bio je napisan velikim tiskanim slovima crne boje na narančastom A4 papiru. Trebao nas je podsjećati da je red Božja karakteristika koja se mora poštovati. Nisam jednom svjedočila dvoznamenkastom iscrpnom ispisivanju upravo te rečenice kao disciplinirajuće taktike ne bi li se umirio pokoji buntovni dječak (nikad djevojčica jer, jasno, odgajane smo da budemo vrsne žene), koji se neprestano vrtio na stolici, nepristojno upadao u riječ i remetio nastavu.
“Bog je Bog reda”. Svugdje i u svakom trenutku. Dok sam budna i dok spavam, kad postim i kad jedem, za stolom, u mojoj sobi, kod kuće, u školi, na ulici, u mojem gradu, u mojoj državi. U svijetu. U Izraelu. I Palestini.
Veličanje Izraela dio je mog odrastanja
Molitve moje crkvene zajednice održavale su se, i održavaju i dalje, ponedjeljkom i petkom. Molili smo za potrebe vjernika/ca, za crkvu, za širenje i jačanje utjecaja, za sestrinske crkve, za vladu i državu i – Izrael. Uvijek i bez iznimke. Izrael i njegovo veličanje utkano je u moje odrastanje. Nisam znala da ta “ljubav” ima svoje ime – cionizam, i da nije bezuvjetna, osim kada treba opravdati nasilje i teror koji Izrael provodi nad neistomišljenicima, bili oni aktivisti, Židovi pro-palestinskog stava, vlastiti građani države Izrael i, naravno, apsolutni genocid koji provodi nad Palestincima. Nebrojeno puta čula sam da je “Bog pravedan sudac, on povazdan prijeti: ako se ne obrate, mač će naoštriti, luk će svoj zapet’ i pravo smjerit’. Spremit će za njih smrtonosno oružje, strijele će svoje užariti.”
Uvijek me zbunjivala bipolarnost takve iznimno uvjetovane ljubavi koju moram zvati bezuvjetnom, nemilosrdnog vladara u čije se milosrđe moram uzdati, poniznosti i empatije, u stvarnosti, posebno rezervirane za “odabrane”, a načelno, dostupne svima.
Predugo sam zatvarala oči na superiornost bijelih muškaraca i žena na položaju autoriteta, svećenika, glavnih i pomoćnih pastora/ica crkve, pastora/ica za mlade, s neodoljivom željom da poziciju moći iskoriste kako oni/e misle da je najbolje, braneći svoje postupke svojom interpretacijom Biblije i svojim shvaćanjem Boga. Njihova (ili njegova) interpretacija bila je moja zapovijed. Zašto? Jer to nije riječ čovjeka, to je Bog koji se manifestira kroz svoje “sluge”, ponovno vrlo pomno izabrane od strane tzv. duhovnog autoriteta s tzv. darom raspoznavanja duhova, proročkim darom, pomazanjem itd. Biblija se tumači kao vrhovni autoritet i, zapravo, kad se sve svede na proste faktore – radi se igri moći među najmoćnijima. To znači biti “izabran”, “pomazan”, “svet”. Pišem u muškom rodu jer su patrijarhalne strukture glavna poluga ovakvog mentaliteta.
I tako dolazim do problematike veličanja Izraela – odabranog naroda, onih u koje se ne dira.
Moramo biti svjesni/e podrške genocidu koja se događa u „našem dvorištu“
Jasno je da se današnji Izrael i biblijski Izrael uvelike razlikuju, ali jasno je i da se ta činjenica neće uzeti u obzir pa tako glavni čovjek Izraela ponosno citira stihove iz Biblije da bi opravdao genocid nad Palestinom, svijet gleda još jedno, ne znam koje po redu, kršenje međunarodnog prava, mirovni aktivisti bivaju grubo zaustavljeni i kažnjeni u misiji dostave humanitarne pomoći – opet i opet i opet. Iako bi se problematika grubog kršenja ljudskih prava, ratnih zločina i genocida trebala ticati baš svake osobe koja ima imalo srca, bez potrebe da se išta od navedenoga događa u našem dvorištu pa tek onda reagiramo, otvorena se podrška genocidu događa upravo u našem dvorištu – i toga moramo biti itekako svjesni/e.
Prije par mjeseci, u travnju, genocid je brojao 546 dana, preko 60.000 poginulih, više od 120.000 ranjenih. Danas je 8. listopad 2025. godine – 732. dan genocida koji i dalje traje. I dok nekadašnji kandidat za predsjednika RH daje otvorenu podršku Izraelu, ja se i dalje pitam gdje je nestala bezuvjetna ljubav. Gdje je ta milost koja prekriva sve grijehe? Kuda se sakrila duboka empatija kršćanskog srca? Gdje su molitelji i klečatelji za pravo i pravdu – onu humanu? Ili kako su istaknuli i riječki aktivisti – “Klečite li za palestinske majke i djecu?”
Vapaj za dubinom ljubavi
Moja zajednica, moja obitelj, moji ljudi, moja crkva bili su prostor dubokog predanja i vapaja, vapaja kojeg nikad neću zaboraviti. Vapaja za dubinom ljubavi. Molila sam kako su me učili – sa svim u sebi, u potpunom predanju. Vapajem očajnika, baš kao u Psalmu 22.
Bila sam sve što sam trebala biti. I nikad nisam bila dovoljna. Jer ništa doli apsolutne pokornosti i potpune predaje vlastitog identiteta neće biti dovoljno. Trebam nestati da bih počela postojati.
Gledajući u ruševine nekadašnjeg doma, još je jedino ostao taj vapaj. Dani nakon 7. listopada 2023. godine, dani su nakon kojih bombardiranje postaje stalno, a opet je dio onog kojeg svijet gleda već desetljećima, dani kada se ništa nije desilo po prvi puta, dani kada su OPET i IZNOVA stradali nevini, dani u kojima sam isplakala oceane suza, dani kada sam naučila zašto je Palestina ultimativni simbol slobode. One slobode koju sam iskusila izlaskom iz cionističkih zidova svojeg odrastanja, otpora, onog zbog kojeg sam odlučila da i dalje vrijedi udisati ovaj zrak i hodati po ovoj zemlji – i ljubavi – one bezuvjetne, zaista bezuvjetne.
Za kraj, citirat ću knjigu koju upravo oni koji se pozivaju na bezuvjetnu ljubav svojeg boga, koriste kao oružje i reći:
“Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bila bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imala dar prorokovanja
i znala sva otajstva
i sve spoznaje;
i kad bih imala svu vjeru
da bih i gore premještala,
a ljubavi ne bih imala – ništa sam!
I kad bih razdala sav svoj imutak
i kad bih predala tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imala –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznaje? Uminut će.
…
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav;
Na kraju, pitam se – je li nam ostalo bar još malo prave, humane ljubavi?
