Netom po završetku izbora, analize njihovih ishoda najčešće se svode na detektiranje izbornih pobjednika i gubitnika. U tom kontekstu, gledajući iz perspektive ostvarivanja rodne ravnopravnosti i poštivanja zakonskih propisa, ne može se pobjeći od zaključka da je ideja ravnopravn(ij)e zastupljenosti muškaraca i žena u Saboru, predviđena Zakonom o ravnopravnosti spolova, doživjela poraz na ovim parlamentarnim izborima. Samim tim, zagovornice/i te ideje mogu se proglasiti najvećim izbornim gubitnicama/ima. Naime, činjenica da udio žena izabranih u sedmi saziv Hrvatskoga sabora iznosi 19,8 posto grubo je na zemlju spustila nadanja o značajnijem povećanju broja zastupnica, koja su toliko puta izrečena na konferencijama i okruglim stolovima o rodnoj ravnopravnosti organiziranima povodom ovogodišnjih parlamentarnih izbora. Ovakav je ishod bio očekivan već nakon objavljivanja lista kandidata/kinja za parlamentarne izbore 2011. kada se uočio opći trend nepoštivanja propisa o minimalno 40 postotnoj zastupljenosti podzastupljenoga spola na stranačkim listama te potvrdila uobičajena praksa postavljanja žena u donji dio izbornih lista.
Igračice s klupe ne spašavaju stvar
Dodatni razlog za razočaranost ovakvim izbornim rezultatima daju još dvije činjenice: da u novom sazivu Sabora dominiraju stranke ljevice, koje bi po pitanju rodne ravnopravnosti trebale pokazivati puno veću osjetljivost, te da na čelu najjače stranke desnice stoji žena. I upravo zbog toga smatram da je na ovim izborima propuštena velika prilika da se napravi značajniji iskorak u povećanju zastupljenosti žena u Hrvatskome saboru kako je, uostalom, i predviđeno zakonom.
Međutim, istodobno bih htio istaknuti da koliko god ovakav ishod bio razočaravajući, on nije i iznenađujući jer ne gajim iluzije o pretjeranoj rodnoj osviještenosti lijevih stranaka u Hrvatskoj niti mislim da žena na čelu HDZ-a, koja je tamo ponajprije instalirana pa onda izabrana, sama po sebi može biti jamac uravnoteženije rodne politike te stranke. Dapače, s obzirom da je u Sabor ušlo samo pet žena iz HDZ-a, uključujući i predsjednicu stranke, čini se da je Jadranka Kosor uspješno smanjila udio saborskih zastupnica HDZ-a s 23 posto na zavidnih desetak. Na ovaj je način Kosor srušila još jednu iluziju o sebi koju je gradila određeno vrijeme – onu o donekle rodno osviještenoj političarki – postupivši u skladu s predizbornom retorikom vraćanja stranke korijenima (valja se prisjetiti da se u devedesetima, odnosno u vrijeme najveće dominacije HDZ-a, udio zastupnica u Saboru kretao od 5-7 posto). Kao što je prije dvije godine na jednoj konferenciji o ženama u politici poručila, ponajprije političarkama na početku karijere, ženska potpora je važna u politici a “žene bi katkada trebale i više i iskrenije podupirati žene”. Vidjeli smo kako se manifestirala njena potpora stranačkim kolegicama, što se, uostalom, moglo nazrijeti i u sastavu Vlade na odlasku gdje je, uz premijerku, sjedila samo jedna ministrica – Martina Dalić.
S druge strane, moram priznati da sam precijenio snagu ženske sekcije SDP-a i rodnu osjetljivost Vesne Pusić pomislivši da će u kontekstu izvjesne premoćne pobjede na izborima uspjeti osigurati barem onaj zakonski minimum od 40 posto žena na izbornim listama, kako unutar vlastitih stranaka, tako i unutar Kukuriku koalicije. Iako od ukupnog broja izabranih zastupnica (30), njih 21 dolazi s liste Kukuriku koalicije, od čega 16 iz SDP-a, u ovom trenutku krajnje otužno, ako ne i cinično, zvuče opaske Gordane Sobol, saborske zastupnice SDP-a i predsjednice saborskoga odbora za ravnopravnost spolova, o izborima 2007. kao porazu s obzirom na 18 posto izabranih zastupnica. Naime, u novom sazivu Sabora u kojem dominira lijeva opcija (Kukuriku koalicija, Laburisti, pa čak i manjine) stvar se nimalo nije promijenila. Eventualno povećanje broja zastupnica do kojega bi došlo uslijed popunjavanja ispražnjenih mjesta zbog odlaska zastupnika/ca u izvršnu vlast, nemogućnosti spajanja funkcije župana/ice sa zastupničkim mandatom ili vraćanja mandata stranci neće promijeniti ovaj dojam. Ili da se poslužim sportskim žargonom, ubacivanje igračica s klupe kao taktička zamjena neće spasiti stvar. Štoviše, takvim će se potezom samo poduprijeti stereotip o političarkama kao privjescima svojih muških kolega.
Ovisnost o nadzoru
Kada se u obzir uzme zadnjih nekoliko izbornih ciklusa, čini se da je granica udjela žena u Hrvatskome saboru postavljena oko 20-25 posto, bez obzira na (ne)postojanje zakonske regulative, što dovoljno govori o političkoj kulturi u Hrvatskoj. Prema najavama o sastavu buduće Vlade, izgleda da će sličan omjer biti preslikan i na izvršnu vlast. Stoga se može zaključiti da su političke stranke, pogotovo one iz Kukuriku koalicije, na ovim izborima propustile priliku pokazati spremnost na značajnije promjene po tom pitanju. Također se nastavilo i s praksom neprimjenjivanja postojećih zakonskih propisa bez prisile i pritisaka izvana. Nažalost, činjenica je da smo skoro sva bitna pitanja za stvaranje donekle pravednog i demokratskog društva – od rješavanja ratnih zločina, borbe protiv korupcije, poštivanja prava manjina, suzbijanja diskriminacije i nasilja, osvještavanja rodne neravnopravnosti, itd. – u zadnjih desetak godina rješavali u kontekstu pristupanja Europskoj uniji postupajući po već postavljenim kriterijima. Na taj smo način pokazali svojevrsnu ovisnost o nadzoru izvana koji je, koliko god pozitivnih pomaka donio, oslabio snagu pritiska aktera koji djeluju unutar ovoga društva. Kako bi se pristupanjem EU taj nadzor trebao smanjivati, čini se da će u svrhu ostvarivanja rodne ravnopravnosti zacrtane primjerice Zakonom o ravnopravnosti spolova, kao i unapređenja prava LGBT osoba, trebati značajnije pojačati pritisak civilnog društva na aktualne nositelje politike.
