Pandemija koronavirusa dovela je do intenziviranja reproduktivne njege u kući i izvan nje, a uglavnom su je obavljale žene radničke klase, migrantkinje i nebijele žene. U trenutku smo goleme potražnje za radnicama u industriji skrbi, usmjerene na otpušteno zrakoplovno i ugostiteljsko osoblje. Škole su i dalje otvorene za skrb o djeci radnica, od onih zaposlenih u NHS-u, do onih koje rade na održavanju komunalnih usluga i na distribuciji hrane. Prije se 30 posto budžeta za hranu i piće trošilo izvan kuće; sada, zatvaranjem prodajnih mjesta – a da i ne spominjemo rastuću nestašicu hrane – ima više usta za hranjenje, a to znači i više kuhanja.
Većinu društveno reproduktivnog rada obavljaju žene, kao i većinu poslova koji su trenutno definirani kao “osnovni rad”, što znači da žene nose glavni teret promjene raspodjele rada tijekom ove epidemije. 22 od 28 ključnih zanimanja rizična su za zarazu koronavirusom. Medicinske sestre, pomoćne radnice u zdravstvu i njegovateljice suočavaju se s najvećim rizikom. Sveukupno, 75 posto visoko rizične radne snage čine žene. 98 posto zaposlenih na visoko rizičnim poslovima na minimalcu čine žene.
Mnoge su žene izgubile posao koji nikada nije ni bio siguran, ili su zbog nedostatka skrbi za djecu bile prisiljene dati otkaz. To je imalo poražavajući utjecaj na samohrane roditelje. S preko četiri milijuna osoba u riziku od gladi, mnoge bi majke gladovale da mogu nahraniti svoje najmilije. Osobe koje žive s otpuštenim partnerima_cama, vjerojatno će završiti u gore navedenim zanimanjima iz domene skrbi, i time povećati rizik zaraze za sebe i svoje bližnje. Jasno je da pandemijske nejednakosti imaju klasnu, rasnu i rodnu dimenziju.
U Velikoj Britaniji gotovo su sve usluge skrbi za djecu privatne, među najskupljima u svijetu, s velikim međusobnim odstupanjima u kvaliteti. Država subvencionira pružatelje skrbi, a siromašnim roditeljima daje porezne olakšice. Gotovo polovica pružatelja usluga sada je zatvoreno jer nije održivo da ostanu otvoreni. Za ključne radnice s djecom predškolske dobi ovo je ozbiljan problem, osobito kada su oba roditelja ključni radnici ili ako se radi o jednoroditeljskoj obitelji – a 25 posto obitelji s djecom su jednoroditeljske i uglavnom se radi o ženama. Samohrane majke zaposlene u sustavu skrbi ili zdravstva nalaze se u gabuli. Mogu nastaviti raditi i preseliti djecu u dom svoje_g bivše_g partnera_ice ili kod bake i djeda – što neizbježno znači da ih neko vrijeme iz sigurnosnih razloga neće vidjeti – ili mogu prestati raditi, izgubiti prihode te prestati brinuti o bolesnima i ranjivima.
Ovdje je potrebno istaknuti da je ova pandemija dovela do izražaja i primarni značaj ženskog rada kroz društvenu reprodukciju za nastavak ljudske vrste i samog kapitala, kao i krizu skrbi koju feministkinje i sve_i one_i koje_i su uključene_i u borbe za reproduktivnu pravdu govore već desetljećima.
Unatoč povećanoj važnosti, rad na društvenoj reprodukciji, posebno u domu, i dalje je podcijenjen, u oštroj suprotnosti s vladinim programima zadržavanja radnih mjesta i paketima koji se nude kako bi se spasili samozaposleni ili vlasnice_i malih poduzeća.
Seksualne_i radnice_i snažno su pogođene_i mjerama, ali bez mjera za potpunu dekriminalizaciju industrije, ogroman broj osoba koji rade prekarno, na ilegalnim ili neformalnim radnim mjestima, nemaju priliku pristupiti nijednom državnom paketu podrške, niti imaju pristup drugim radnim pravima kao što je plaćeno bolovanje. Mnoge_i uzdržavaju djecu, roditelje ili članice_ove obitelji s invaliditetom i već preživljavaju od mizernih primanja. Sada ih čeka glad i gubitak krova nad glavom.
Dok su tisuće ljudi pljeskale radnicama_ima koje_i se uz povećan rizik za vlastito zdravlje moraju brinuti za toliko ljudi, nije se čuo aplauz za 8 milijuna kućnih pomoćnica, 1,6 milijuna skrbnih radnica – a kamoli za milijarde žena diljem svijeta koje obavljaju neplaćeni kućanski i skrbni rad jednostavno na temelju njihove uloge “majke”, “kćeri” i sl. Nedavni natječaj za zapošljavanje skrbnih radnica_ka pozvao je sve koje_i imaju “dobre socijalne vještine” da se prijave – zanemarujući vještine i znanja skrbnih radnica_ka u svrhu opravdavanja niskih plaća i nesigurnih uvjeta rada. Ovome valja dodati sve one žene koje su postale njegovateljice kao rezultat pandemije, a koje nisu uključene u ove statistike. Vladin program za 1,5 milijuna paketa hrane za ranjive skupine ne pokriva one o kojima brinu članice_ovi obitelji. Nadalje, njegovatelji_ce nisu dobile_i posebne upute, nikakvu osobnu zaštitnu opremu i nisu uključene_i ni u kakav program testiranja.
Kriza u kapitalizmu kriza je društvene reprodukcije
Ova nam je pandemija, poput mnogih kriza u kapitalizmu, pokazala da je društvena reprodukcija ključna za naš opstanak. Takozvana “kriza” čini ovaj rad vidljivim, jer u kapitalizmu živimo u krizi društvene reprodukcije. Rad koji žene obavljaju u svojim domovima i susjedstvima, u domovima za starije i nemoćne, u bolnicama, školama i dobrotvornim ustanovama – rad kojim se bore protiv koronavirusa i održavaju nas na životu – rad je koji održava kapitalistički svjetski poredak u pokretu. Ne iznenađuje da daljnje remećenje nevidljive domene društveno reproduktivnog rada ima dalekosežne ekonomske posljedice, da i ne spominjemo posljedice po zdravlje, opstanak i dobrobit ljudi. Čak i u kontekstu svakodnevne borbe za posao, u kojoj se očekuje da će se sve odrasle osobe – bez obzira na skrbni rad koji možda obavljaju – naći u nekom plaćenom radu, mjesto otpora i povezanosti prelilo se u naše domove, vrtove, balkone, fizičke i virtualne četvrti, domove za starije i nemoćne, bolnice, škole i zajednice.
Za feminističke pokrete poput Ženskog štrajka to je već dugo poprište borbe. Samo nekoliko tjedana prije proglašenja zatvaranja u Velikoj Britaniji, milijuni žena diljem svijeta 8. su marta izašle na ulice kako bi proslavile i zamislile budućnost u kojoj se sav naš rad, plaćen i neplaćen, vrednuje i dijeli. Dan nakon toga, još su tisuće obustavile svoj rad i solidarno se pridružile štrajkovima prosvjetnim radnicama i radnicima na sveučilištima i fakultetima diljem zemlje. S nama su taj vikend bile seksualne radnice koje su štrajkale protiv seksističkih i rasističkih kaznenih zakona koji im ugrožavaju živote, a s nama su bile i naše sestre i drugarice iz Latinske Amerike i Kurdistana, koje su se odupirale najorganiziranijem i najinstitucionaliziranijem obliku patrijarhata – državnom fašizmu, pokretačke sile za svako nasilje nad ženama. Nažalost, patrijarhalno nasilje ne odmara niti kani ostati u karanteni. Ne smijemo ni mi. Mi smo te koji stoje iza brige i održavanja društva i života u cjelini. Mi, feministički pokret, imamo sposobnost mobilizacije i organiziranja društva odozdo.
Feministički odgovor na krizu
U vijestima se mogla vidjeti ozbiljna zabrinutost zbog neodgovornog gomilanja namirnica i odbijanje da se ispoštuje držanje razmaka. To je, naravno, bilo opravdanje koje je vlast iskoristila kako bi si povećala ovlasti. U stvarnosti, kao što smo pokazale u nedavnom članku, neodgovorni su bili vlada i Industrijski savez (CBI) koji je prisilio vladu da odgodi mjere kontrole pandemije. Čak je i među lijevim krugovima bilo bojazni da bi individualizacija mogla kočiti kolektivnu otpornost i solidarnost.
Ipak, promotrimo li reakciju na krizu feminističkim objektivom, vidimo sasvim drugačiju sliku. Individualizacija je učestala i institucionalizirana. Primjerice, uzrok siromaštva često se vidi u neprilagođivanju individua društvenim promjenama, što zahtijeva kaznenu državu blagostanja (sic). No individualizacija je također u onome što Ulrich Beck i Elisabeth Beck-Gernsheim opisuju kao “prisila i mogućnost da se vodi vlastiti život” – borba za autonomiju i slobodu od društvenih veza i uloga kojima su nam esencijalistički pripisane.
Corona kriza pokazuje nam da nismo sebične_i, otuđene_i i neodgovorne_i. Ono što vidimo su stotine tisuća grupa za uzajamnu pomoć koje se pojavljuju u cijeloj zemlji i preko dva i pol milijuna volonterki_a. Fizički izolirane_i jedne_i od drugih, žudeći biti s drugima, razvile_i smo tisuće kreativnih načina za okupljanje putem interneta ili pjevanjem, plesom i stvaranjem glazbe na svojim balkonima i u vrtovima.
Mnoge_i bi rekle_i da je to tipičan odgovor na krizu. Ali mislimo da se radi o nečemu većem. Ono što vidimo jest da težimo za povezujućom autonomijom koja se može postići samo povezivanjem i međusobnom brigom. Povezujuća autonomija razvija se kroz prakse solidarnosti i uravnotežene uzajamne skrbi. Upravo to nam omogućava da budemo moćne_i i borimo se protiv krize i institucionaliziranog individualizma.
Pandemija je pogoršala nejednakosti i jasno nam je pokazala da siromaštvo i bolest nisu rezultat neuspjeha pojedinke_ca. Covid-19 utječe na sve nas, Covid-19 mogao bi ubiti sve nas. Ipak, ljudi ovaj rizik različito doživljavaju. Na primjer, dok stručnjakinje i stručnjaci s ugovorima na neodređeno mogu raditi od kuće i računati na svoj uobičajeni dohodak, mnoge ključne radnice i radnici moraju raditi u nesigurnim uvjetima, radeći prekovremeno i noćne smjene bez ikakvog jamstva plaće ili osobne zaštitne opreme. Tisuće prekarnih i honorarno zaposlenih radnica_ka dobivaju otkaze i suočavaju se s glađu i deložacijama. Osobe koje se bave seksualnim radom – od kojih su većina žene – preko noći su izgubile svoje prihode.
Podubljujući krizu kapitalizma, ovaj nam je virus pokazao da su promjene moguće. Promjena se dogodila. Sada više nego ikad razumijemo da sve_i trebamo njegu i da brigu ne možemo prepustiti neplaćenim ili potplaćenim ženama iz radničke klase, migrantkinjama i nebijelim ženama. Osim toga, taj se rad ne može u potpunosti komodificirati, outsourceati ili obaviti putem interneta. Kad nam je potrebna skrb, to često podrazumijeva pranje, hranjenje žlicom, dodir. Čak i kada nam nije potrebna fizička njega, želimo prisutnost i dodir drugih, uza sve one prednosti koje nam pruža tehnologija.
Suočavajući se sa smrtnošću, ne težimo “imunitetu krda”, usprkos tvrdnjama vlade da je to jedini izlaz iz ove krize. Potrebna nam je promjena paradigme. Trebamo revoluciju u skrbi. Trebamo jedne_i druge.
Društvena reprodukcija je ono što nas održava na životu. Kapitalistička proizvodnja je ono što nas ubija. Možemo se međusobno podržavati; zajedno smo jake_i. Kako je napisala Arundhati Roy, “drugi je svijet moguć. Na putu je k nama. U ovaj tihi čas čujem kako diše”.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević
