Je li 2013. godina militantnog feminizma u glazbi?

“Feminizam u popularnoj glazbi posljednjih deset godina uglavnom nije bio prisutan”, kaže Steph Kretowicz, “do ovog trenutka…”

Dosta je bilo. Tako  odjekuje poruka suvremenog feminizma u 2013. godini. Grimes ogorčeno pozivaju na jednakost (“Ne želim kompromitirati svoja moralna načela kako bih zarađivala za život”), čula se i glasna osuda Grega Wilsona i njegove patronizirajuće obrane seksipilnosti Nine Kravitz te nesuptilna poruka Planningtorock koja se s puno buke očitovala o svom cilju u  Misogyny Drop Dead.  Čak se i CocoRosie, koje su obično bile prkosno gluhe na pitanje heteronormativnih autoriteta sretno lebdeći unutar vlastitog rodnog i queer mjehura, pridružuju zboru za promjene promovirajući svoj posljednji album Tales of A GrassWidow jasnom porukom Biance Casady: “Patrijarhat je završen.”

Žene su u glazbi bile relativno tihe u političkom smislu već solidnih pola desetljeća. Le Tigre su se istrošile i utjecaj Peaches se osjetno smanjio nakon što su njene macho parodije Fatherfucker i Impeach My Bush politiku spojile s electrotrashom. Spolno i rodno nasilje podmuklo se nastavilo infiltrirati u mainstream, a oslobađanje Chrisa Browna od optužbi samo je jedan od primjera. Predugo su indirektne strategije neoliberalizma obuzdavale društvene margine raslojavanjem, postavljanjem uvjeta i ismijavanjem.

Novi album The Knifea Shaking The Habitual je vjerojatno najvidljiviji primjer ovog trenutnog  oživljavanja feminističke borbenosti u muzici. Obilje eksplicitnih referenci na Butler, Foucaulta i Winterson, dok  Dreijer-Andresson u “Full of Fire” sikće u valovima distorzija: “nije vagina. To je izbor / kurac je to zaslužio”, sve prije dolaska 19-minutne nelagodne i tutnjajuće atmosfere pod  znakovitim naslovom “Old Dreams Waiting to Be Realised”.  Sada bez prijašnjeg pop prizvuka kojim su prodali prava na album Heartbeats Jose Gonzalesu, Sonyju i seriji Svita (Entourage), The Knife su očito shvatili da je prilagodba ne samo uzaludna, nego i štetna unutar kasnog kapitalističkog sistema koji uspijeva priključiti i depolitizirati svoju opoziciju. Dugo smo imali tržišne i posve beskorisne “girl power” brendove zahvljujući Spice Girls i Pussycat Dolls na koje se danas nastavlja Ke$ha i njen seksi feminizam sa satovima plesa oko šipke. I, što se promijenilo? Je li moguće da zatupljujuća metoda koju Mark Fisher u Kapitalističkom realizmu opisuje kao proizvodnju potrošačke kulture sa stalnim potrebama za šećernim zadovoljstvima, nije više tako uspješna u vrijeme sumornih ekonomskih perspektiva?

Nedavno je objavljeno da će se recesija u Eurozoni samo pogoršavati, a oporavak Sjedinjenih Američkih Država smatra se najslabijim od Velike depresije. Vlade su na to odgovorile politikom izolacionizma i jakim restriktivnim mjerama. U teškim vremenima najviše pate oni na dnu i posve je jasno o kome se tu radi. Etničke manjine, ekonomski neprivilegirani, queer grupe i žene postaju žrtve desnih ideologija kao posljedica neizbježnog reakcijskog konzervatizma koji dolazi s ekonomskom krizom. Američki republikanac Todd Akin govori o legitimnom silovanju, konzervativni radio ugostio je Rusha Limbaugha sa skandaloznim viđenjem kontracepcije kao promiskuiteta, a reprezentativno je i da antiimigracijska retorika Davida Camerona ne čini ništa po pitanju podrške među svojim žrtvenim jarcima.

Occupy pokret, građanski nemiri i marševi za bračnu jednakost su odgovor na duboko nezadovoljstvo te postaju impuls društvene i političke snage.

Očite su poveznice između trenutne globalne situacije i krize koja je uslijedila nakon pada tržišta dionicama 1987. godine: dva rata u Zaljevu, privatizacijska politika Margaret Thatcher,  generacija X koju čeka pobješnjelo tržište rada te “izvjesnost beznađa” (termin Christophera Glazeka i Seana Monahana) za generaciju koja dolazi.

Ali taj deja vu u razvijenom svijetu posebno se osjeća unutar glazbe i ovogodišnji Meltdown festival je upravo takav slučaj. Program koji je kreirala Yoko Ono uključuje ženske ikone novije povijesti, kao što su Patti Smith, Marianne Faithfull i Ikue Mori, ali i jednako značajne Kim Gordon, Peaches te Guerilla Girls, izvođačice koje su se pojavile upravo u pojedinim razdobljima recesije 80ih i 90ih.

Program je uključivao i dva radna vikend-foruma utemeljena na “aktivizmu” i  logici “budućnost je sada”. To dvoje kao da je izgubljeno početkom novog tisućljeća u iščekivanju majanskog sudnjeg dana i vjerojatno kao odgovor na političke uvjete koje su dovele do fatalizma – prema Slavoju Žižeku i Fredricu Jamesonu te obrađeno u Fisherovom Kapitalističkom realizmu – “jednostavnije je zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma”.

{slika}

Pussy Riot, bend koji uvelike počiva na Riot Grrrl etici, nasilno prodire u javnu svijest tijekom prošlogodišnjeg zatvaranja. Na aktivističkom vikend programu na Meltdownu pri promociji nove knjige Let’s Start a Pussy Riot pojavile su se i maskirane Guerilla Girls utemeljene devedesetih koje su  još 2003. godine preuzele švedskog Grammyja dodijeljenog The Knifeu u protestu protiv muške dominacije u glazbenoj industriji.

Album Shaking the Habitual gore spomenutog švedskog dua također je premrežen referencama na razdoblje koje su sami proživjeli, kao što je to slučaj i kod “izgubljenih generacija” rođenih ranih šezdesetih ili ranih osamdesetih.  Ono o čemu pjevaju Salt N Pepa i njihov prelomni hit iz 1991. “Let’s Talk About Sex”  izrečeno je prije više od 20 godina, jedva evoluiralo i sada dano kao rezolucija s Dreijer-Andersson koja pjeva: “razgovarajmo o rodu, dušo / razgovarajmo o tebi i meni”,   uz izobličujući glasovni filter u “Full of Fire”. U “Raging Lung” se mogu naslutiti i Fugazi: “Kakvu razliku, kakvu malu razliku to čini” koji u pjesmi “Blueprint”  s njihovog zadnjeg albuma upozoravaju na opasnosti konzumerizma i iluzije koju sadrži propaganda slobodnog tržišta (“nije bitno to što se prodaje, nego to što kupuješ”). Fugazi su poznati po svojoj DIY etici i po tome što su ostali čvrsto i aktivno predani antikorporativnim ideologijama. The Knife nastavlja istu tradiciju objavljujući album u vlastitoj diskografskoj kući Rabid Records koji je zaposlio gotovo cijelu žensku ekipu s turneje i to pod parolama trećeg vala koji kroz svoju dijalektiku širi područje feminizma.

Treći val feminizma nastoji nadići kategoriju roda i naglašava jedinstvo rase, klase, roda, sposobnosti i seksualne orijentacije dok, između ostalog,  pokušava redefinirati što žena jest. Ovaj fokus na različitosti neizbježno je bio kritiziran zbog svojih dvoznačnosti i nedostatka jedinstvene pozicije, fragmentiranja pokreta i nemogućnosti da napreduje prema bilo kakvom pozitivnom djelovanju. The Knife ne dopuštaju da ova diskusija zamre pjesmom s novog albuma “Stay Out of Here” zahvaljujući samoprozvanoj mladoj, darovitoj, gej, crnoj ženi i pjevačici Shannon Funchess iz njujorškog Light Asyluma te u suradnji s umjetnicom i spisateljicom Emily Roysdon. Posljednja je zaslužna za razvoj koncepta ekstatičnog otpora, oblika svjesnog aktivizma koji promovira nekonvencionalna i nepraktična rješenja za jednako apstraktne probleme.

Yoko Ono sama je prototipski simbol moderne intersekcionalnosti u feminizmu gdje je društveno iskustvo određeno spletom različitih gore spomenutih identiteta: spol, rasa, klasa, seksualna orijentacija i drugi. Razlog zašto je optužena za raspad Beatlesa 1969. godine leži u tome što je žena i dolazi iz Japana. U jednom intervjuu te iste godine skovala je slavnu rečenicu o tome kako je žena crnac u svijetu povlačeći paralele između manjina i jezika koji ih podčinjava. Patti Smith nadograđuje ovu ideju 1978. s Rock’n’roll Nigger gdje traži redefiniranje tog duboko ponižavajućeg termina koji jednako obilježava sve autsajdere. Obje umjetnice pojavit će se na Meltdownu kao prethodnice poststrukturalističkog feminizma, filozofije koja odbija esencijalističke ideje spolnog subjektiviteta kao društvenog konstrukta. U kratkovidnoj sadašnjosti gdje je postinternetska amnezija fragmentirala naš povijesni narativ u refleksne uvrede i kulturu Twitter izazova – sa svojim fokusom na prokazivanje umjesto na diskusiju – od iznimnog je značaja da se ogledamo i umrežimo s prošlim borbama u nastojanju da se pomaknemo naprijed.

Zato što nije slučajno da su se Spice Girls okupile 1994. godine, upravo kada su Riot Grrrl bile na svom vrhuncu i kada je kapitalizam u svojoj nezasitnoj gladi za novim tržištem neizbježno dospio do feminizma prilagođavajući i komercijalizirajući njegove postavke u prazne slogane. Niti je slučajno da Cameronovi rezovi odražavaju Reaganovu politiku slanja “propalica na socijalnoj plaći natrag na posao”, ali s malo više taktike. Vjerojatno suprotstavljanje pomnog i reduktivnog fokusa na politički jezik većem kulturnom diskursu nije konstruktivno. Umjesto da koristimo feminističku spisateljicu Suzanne Moore i njene transfobične komentare za omalovažavanje i diskreditiranje cijelog njenog rada naspram činjenici da se radi o bitnom glasu u popularnoj kulturi  – možda bismo mogli ohrabriti dijalog za sve što okružuje takve predrasude kojih su puni mediji, a također i tzv. liberalna ljevica. Novinarka Paris Lees nudi nekoliko praktičnih odgovora na kontroverze u javnom pismu kojim se obraća Moore objavljenom u časopisu Diva moleći je da shvati zašto je razljutila toliko transrodnih ljudi. Problem definiranja odnosa mnogoznačnih oblika diskriminacije još nije riješen  – i pretpostaviti da je riješen može samo naškoditi nadi u napredak. Otvoreni javni diskurs je rješenje.

U Slackeru, kultnom filmu Richarda Linklatera iz 1991. godine, lik citira aforizam s kartica Oblique strategies Briana Enoa i Petera Schmidta:” Odustajanje s gađenjem nije ista stvar kao i apatija.” Možda je to zgodan opis prošle generacije, ali kod ljudi od dvadeset i trideset godina taj se osjećaj gađenja opasno približio apatiji. Ironijska netrpeljivost u popularnoj kulturi kao odgovor na implicitnu diskriminaciju modernog političkog rječnika postaje manje buntovna i više kontraproduktivna  – daje glas i širi postojeće predrasude.

Grass Widow iz San Francisca, tročlani ženski sastav koji svoj zvuk bazira na gitarama, cinično je pomogao metaseksizam Thomasa Mortona, novinara američkog Vicea u 2012. godini. Morton se nije nimalo obraćao njihovoj glazbi fokusirajući se na bokove, sise i guzice i kružeći oko trivijalnih referenci na seksualno zlostavljanje (“pretpostavljam da je ovdje u igri cijela stvar sa silovanjem, ali nećemo tu cjepidlačiti”). Bend nije bio oduševljen. “To je kao da te traže da izbaciš sve ove osjećaje koji si mogla imati zbog uvreda ili šoka od stvari koje oni tako ležerno promoviraju.”, rekla mi je gitaristica Raven Mahon u intervjuu promovirajući svoj album Internal Logic prošle godine. “U zraku je anti-PC[i]: “Mi smo više od toga, nešto kao post-PC, tako da ako te to vrijeđa, to je tvoj problem.” Hoće li ta vrijednost šokiranja jednostavno zastarjeti, ti trikovi koji bi trebali provocirati? Zato što ispod svega još uvijek imaš ekstremno mizoginu scenu u kojoj dominiraju muškarci što zbilja jest bolno i zaista štetno. Sada je frustrirajuće vidjeti da je inzistiranje na tom uzaludno.”

 Time se prisjećamo riječi manje poznatog Riot Grrrl benda Fifth Column iz “Sve su žene drolje”: “Nemoj biti tako ljuta, dušo, nemoj biti tužna. Nemoj biti ljuta, dušo, nije sve tako loše.” To je neka vrsta snishodljivog stava prema svakodnevnoj diskriminaciji koja je danas još rasprostranjena. To je osjećaj koji odzvanja kod Grimes (“Dosta mi je toga da ljudi pretpostavljaju da samo zato što se nešto redovito događa, znači i da je to u redu”) i u odbijanju odgovora Sama Richardsa iz The Guardiana na pretpostavku Olofa Dreijera iz The Knifea o tome kako povijesna konstrukcija perpetuira privilegiranu perspektivu bijelog muškarca (“Kladimo se da se to ne uči u britanskim školama.”).

Ovakvo omalovažavanje stavova vidi se i u nedavnom videu Dirty Girls Michaela Lucida. Dokumentarac iz 1996. godine prati grupu tinejdžera koji se identificiraju s Riot Grrrl i bivaju isključene od strane vršnjaka zbog svojih grubo oblikovanih ideja o jednakosti i kulturi silovanja koje bivaju ismijane kao jeftini feminizam njihovih starijih, iskusnijih i nesuđenih sestara. Amber, neslužbena liderica i protagonistica Dirty Girls, kaže da je puno ljudi koji ih nastoje ismijati, koji misle da su glupe. S jakim vezama s trećim valom, Riot Grrrl stavljaju naglasak na kulturalnu politiku dok aktivno promoviraju perspektive tinejdžerki prepoznavši važnost davanja glasa obespravljenim manjinama, koliko god one bile naivne. Ovaj pokret nastao je kao reakcija na političke i ekonomske uvjete trenutka i postaje utjecajnom silom modernog feminizma sve do današnjih dana.

Indikativno je da Dirty Girls doživljavaju tako rastuću popularnost ove godine. Osim očite nostalgije prema devedesetima od strane zrelije generacije koja je odrasla u vrijeme grungea i panka, tu je i zamor zbog nemogućnosti dostatnih analiza postmoderne misli: želje za istinom, svrhe koja nas vodi. Izvođači kao što su The Knife i događaj kao što je Meltdown to pokazuju. Zato što kada Claire Boucher prigovara da je tužna što je uvredljivo ili nije cool govoriti o ekološkim problemima ili ljudskim pravima”, ona prevladava skepticizam koji se vrti u sistemu neoliberalne racionalnosti. Taj sistem ne funkcionira i zato nema više isprika.