Mislim da nema osobe, muške ili ženske, koja si u jednom trenutku svog života nije postavila ovo pitanje. Posebno u onom divnom razdoblju koje zovemo pubertet. Tada se gotovo kao manijaci uspoređujemo sa drugima, tražeći nešto što “odskače” od “lijepog”. Nije teško naći ono što se smatra lijepim i vrlo nam je jasno što je lijepo, jer je svugdje podcrtano i poboldano kao takvo. Logika razmišljanja mladih je ista generacijama, ali platforme su drugačije. Dok sam ja odrastala nije bilo Facebook-a i YouTube-a. Mi smo se vrijeđali offline, u facu ili iza leđa. Jednako bolno, ali možda manje opasno. Trend koji se razvio na stranicama poput YouTube-a je zabrinjavajuć i tužan. Pod nazivom “Am I ugly?” ili “Am I pretty?” mlade djevojke stavljaju svoje slike i traže ocjenu svoje ljepote odnosno ružnoće. S tim da su većina djevojaka zapravo djevojčice od 10, 11 godina! Anonimci na internetu jedva čekaju ovakve prilike i odgovaraju nesmiljeno.
– “Attention whore!” (Kurva koja traži pozornost.)
– E.T. (Izvanzemaljac iz istoimenog filma.)
– Ružna drolja.
– Radije bi se seksao s psom.
– Ružna si, trebala bi se jednostavno ubiti da nas poštediš torture gledanja tvoga lica.
– Tvoja usta su dobra jedino za oralni seks.
Ovo su samo neki od komentara kojima su ove djevojčice “počašćene”.
{slika}
Tuđa mišljenja su samo mišljenja
Također ima dosta komentara koji pitaju autorice videa zašto stavljaju takve stvari na internet, na prosudbu ljudima koji ih ne poznaju otvarajući se vrijeđanju i maltretiranju. Ali kao da postoje pravila koja se slijede; ako slika na fejsu nema preko pedeset lajkova, nije dovoljno dobra. Ako nema komentara “Kako si lijepa!”, sigurno djevojka na slici nije lijepa. Ako ti ljudi oko tebe govore da imaš čudne oči, ne trudi se gledanjem u ogledalo dva sata. Iako ogledalo kaže da su tvoje oči sasvim normalne, one su zasigurno čudne. Zašto? Jer drugi to kažu. Najčešća rečenica koju sam čula gledajući spomenute videe: “Drugi mi govore da….” A ja kažem, jebeš druge! Život je dovoljno zbunjen da bi trošili vrijeme na komentare nekoga o nečemu što će se možda kroz pubertet promijeniti, možda i neće, ali svejedno ne određuje kakva ćemo osoba biti. Određuje samo hoćemo li mi tome dati pažnju i dopustiti da nas ti komentari uvjere da smo zaista onakvi kakvima nas u tom trenu ljudi koji nas okružuju vide i kakvima smatraju da jesmo. A ljudi koji nas tada okružuju su isto djeca, isto nesigurna, isto se pitaju.
{slika}
Meni su rekli da sam ružna bezbroj puta. Najviše i najčešće upravo kroz pubertet. Toliko često su mi govorili da sam ružna, da sam ja u to tada vjerovala. Takvo razmišljanje me koštalo puno toga kasnije. Skupo sam platila, ne komentare, nego svoje vjerovanje da su istiniti. Strah me uopće pomisliti kako bih se oporavila od svega da je tu bio internet i video koji je mogao presuditi mojoj “ružnoći” sa desetke tisuća nepromišljenih, groznih i hladnih komentara. Zato me boli. Boli me kad vidim da netko misli da je ružan i boli me kad vidim tako mlade djevojke koje svoje krhko samopouzdanje stavljaju na nemilost anonimusa. Zaboravljaju da su promjene – promjene. I da neće izgledati isto sa dvadeset, trideset godina. Da je ono što se činilo “problematičnim nosom” možda izrasti u karakterni nos koji neće htjeti mijenjati ni za što na svijetu. Da će nekadašnje mane postati vrline i dio cjeline, vrijedne same po sebi.
Što uopće znači biti lijepa?
Imati proporcionalno lice tako da su oči u jednakom razmaku između i dvostruko do usana? Tako da svaki put kad nam se učini da je desni obraz u krivulji, možemo izvaditi ravnalo da provjerimo? Na svijetu nas ima puno i svi smo različiti. Svi do jednog. Nema istog, čak i jednojajčani blizanci imaju svojih razlika. A mi uporno nastojimo biti bliski idealu ljepote. Buljimo u to ogledalo, ali ogledalo nam neće pokazati pravu ljepotu. A ona je u nama. I najbitnije je zaista, voljeti sebe.
{slika}
