Nije novost da, nažalost, i dalje živimo u patrijarhatu. Sluškinjina priča ne događa se negdje tamo daleko, već upravo kod nas. Kako piše Al Jazeera, u Hrvatskoj je svakih 15 minuta jedna žena izložena nasilju, stope femicida rastu, nasilje nad ženama postaje sve brutalnije, a Vlada RH i dalje Istanbulsku konvenciju, ratificiranu još 2018. godine, provodi djelomično. Slučaj Mirele Čavajde nije izoliran, još je mnogo takvih Mirela kod nas, a dostupnost abortusa je i dalje na poprilično niskoj razini. I dok Hrvatska hoda za život u čak 17 gradova, a jedna žena s ružom hrabro stoji nasuprot moliteljima za čednost žena na glavom hrvatskom trgu, pitam se zašto ne pričamo o oružju religijskih institucija koje perpetuira obrasce heteropatrijarhata od najmanje dobi – kulturi čistoće.
Sigurna sam da nisam jedina slušala metafore o vlastitoj seksualnosti, živeći u uvjerenju da moje tijelo nije moje, nego pripada mojem budućem mužu, da je masturbacija grijeh, da je seks prije braka najgore što mogu napraviti i da “homoseksualci neće baštiniti Kraljevstvo Božje”. Slušajući onu biblijsku da je vrsna žena “žena sa strahom Gospodnjim” i “pobožan joj je nauk na jeziku”, trudila sam se biti ponizna, ali me moj buntovni “duh Jezabele”, kako bi moji duhovni autoriteti to nazvali, uvijek ometao u tome. Dakle, iz svega ovoga zaključujem da ova pojava nije bezazlena. Često je prešutno utkana u satove vjeronauka, omladinske crkvene sastanke, kao i u obiteljsku dinamiku.
Što je kultura čistoće?
Purity culture ili kultura čistoće označava socioreligijski sustav vrijednosti koji seksualnu apstinenciju prije braka postavlja kao ideal i mjerilo moralne vrijednosti osobe, često kroz rodno specifične narative koji žene svode na njihovu seksualnost i potiču kontrolu nad ženskim tijelom i ponašanjem, kako navode autori_ice John Loeppky, Jessica Valenti i Linda Kay Klein. Kultura čistoće promovira seksualnu apstinenciju prije braka kao jedini moralno prihvatljiv izbor, često kroz rodno neravnopravan diskurs u kojem žene snose veću odgovornost za “čistoću”. Muškarci se prikazuju kao seksualno neobuzdani, pri čemu se to smatra „prirodnim“, a žene kao „čuvarice“ muške požude i one čija se vrijednost temelji na seksualnoj pasivnosti i čednosti — što dovodi do disproporcionalne odgovornosti i osjećaja krivnje.
Kako ističe autorica Amanda Paul, ova kultura nerijetko koristi simbole poput prstenova čistoće i ceremonija s očevima kako bi javno označila predanost apstinenciji. Takav pristup seksualnosti nerijetko vodi do negativnog odnosa prema tijelu i osjećaja stida, što može imati dugoročne psihološke posljedice, osobito kod žena.
Dakle, ova kultura ženskom tijelu ne dopušta da postoji kao takvo. Ono nije njezino, ono pripada u prvom redu Bogu, zatim njezinom mužu, a s obzirom na interogaciju koju često doživljavamo u ispovjedaonicama – i crkvenim službenicima. Pojednostavljeno – grešna sam jer sam lezbijka, nečista sam jer prakticiram seks prije braka i nosim dekoltirane majice, buntovna sam jer sam feministkinja i ne želim djecu, bludnica sam jer istražujem svoju seksualnost i propitkujem patrijarhalne norme ovog društva.
Sama po sebi sam suštinski nedovoljna, nepotpuna – to je poruka kulture čistoće.
I neka od istraživanja dolaze do zabrinjavajućih podataka. Gannon i suradnici u svom istraživanju navode da je među adolescentima, mladim odraslima i studentima u Sjedinjenim Američkim Državama, utvrđeno je da je povećana religioznost negativno povezana sa spolnim odnosima. Nadalje, Moslener ističe da takva negativna povezanost može biti rezultat inzistiranja na kulturi čistoće i apstinenciji, što su česte teme u mnogim religijskim učenjima, osobito u evanđeoskom kršćanstvu. Upravo to inzistiranje na „čistoći“, indoktrinacija i svojevrsna zabrana propitkivanja ovakvih učenja, može rezultirati snažnim pritiskom na vjernike/ce. Stvara se osjećaj srama i krivnje, što može dovesti do ozbiljnih poteškoća na mentalno zdravlje (anksioznost, depresiju, poteškoće u razvijanju zdravog seksualnog identiteta). Autorica Gillis govori kako je održavanje spolne apstinencije do braka prvi put postalo snažno isticano kao ključna sastavnica kršćanstva s pokretom kulture čistoće 1990-ih godina. Kultura čistoće unutar evanđeoske kršćanske crkve poistovjećivala je seksualnost, moralnost i odnos s Bogom, snažno promičući apstinenciju kao nužan dio vjere.
Koje su posljedice „kulture čistoće“?
Autorica Pate koristila je interpretativnu fenomenološku analizu nakon intervjua s osam žena koje su prethodno prisegnule tzv. “Evangelical Christian purity pledge”. Rezultati su pokazali niz dugotrajnih fizičkih i mentalnih zdravstvenih poteškoća uzrokovanih učenjima kulture čistoće, uključujući anksioznost, disocijaciju, sram i krivnju. Slično tome, Pikel je analizirala eseje o iskustvima s kulturom čistoće i identificirala uobičajene teme straha i krivnje.
Od 56 osobnih priča koje su bile analizirane, 53 osobe su rekle da su nakon odrastanja u “kulturi čistoće” u velikoj mjeri doživljavale: dubok osjećaj srama i krivnje kada su neuspješno ispunjavali stroge norme kulture čistoće.
To se negativno odrazilo na njihovo samopouzdanje i samopoštovanje. Uzrokovalo je i poteškoće u formiranju seksualnog identiteta zbog represivnih stavova prema seksualnosti i negativnih stavova prema LGBTIQ+ zajednici. To je dovelo i do konfuzije i unutarnjih konflikata; problema u međuljudskim odnosima zbog naučenih obrazaca ponašanja i vjerovanja koji otežavaju uspostavljanje zdravih i otvorenih odnosa, posebno u kontekstu intimnosti i seksualnosti.
Ovi nalazi pokazuju da psihološki učinci odrastanja u kulturi čistoće ukazuju na potrebu za kritičkim preispitivanjem poruka koje ona prenosi kako bi se osiguralo mentalno i emocionalno zdravlje pojedinca/ke. Kultura čistoće još je jedan alat crkvenih institucija, kojem se perpetuiraju obrasci heteropatrijarhata, a teologija se koristi kao oružje protiv drugog i drugačijeg. Upravo zato, smatram da je važno započeti govoriti o štetnosti kulture čistoće, koja nas se itekako tiče.
Naši identiteti nisu pogrešni
Kao žena i pripadnica LGBTIQ+ populacije, smatram da je moja moralna dužnost boriti se protiv i upućivati na negativne posljedice koje kultura čistoće donosi. No, ne možemo reagirati tek kada posljedice postanu toliko vidljive i neizdržive da smo na to primorani. Odmalena moramo znati da su naša tijela naša, da su naše potrebe normalne. Da su naša seksualna iskustva stvarna, a osjećaji o njima validni. Kao i da naše traume života u patrijarhalnom okruženju nisu izmišljene, da se smijemo odijevati točno onako kako želimo bez da nas pritom nazivaju pogrdnim imenima.
Nismo “pogrešne” ili manje vrijedne ako smo queer, ako imamo više partnera, ako ne želimo djecu, ako smo napravile abortus, ako želimo istražiti svoj seksualni identitet.
Mi smo točno ono što trebamo biti u svim svojim identitetima i bojama. Slobodne. Sigurne. Svoje. Beskompromisne u borbi za svoja prava, one koje stvaraju kulturu prihvaćanja, siguran prostor i mjesto gdje je Jazabela prepoznata kao borkinja, a ne bludnica.
Odlični dokumentarci o kulturi čistoće:
