Radim u državnoj službi preko ugovora o djelu. Primam honorar, ne ide mi staž, plaćaju mi obvezno mirovinsko osiguranje, nemam pravo na bolovanje/godišnji. Nevidljiva sam u krutom sustavu. Prilikom prijave na oglase u državnoj službi u kojoj se traži godina dana iskustva, dobijem odbijenicu uz obrazloženje da nemam formalnog iskustva. No, taj određeni posao radim već godinu i devet mjeseci. Sami ugovori o djelu nisu dovoljno formalni da bi zdrav razum zaključio kako očito imam iskustva. Iskustvo nije formalno, praktično je. Izgleda da državne službe ne cijene praktično znanje.
Ako ste se već susrele/i s tekstom O poslu, diskriminacijama i pravu na rad, upoznate/i ste s mojim iskustvom rada preko Ugovora o djelu za lokalnu samoupravu, a čija je konstrukcija suprotna zdravom razumu i Zakonu o radu.
Ono što je važno napomenuti jest to da sam ja jedna od osoba koje su izašle iz Evidencije HZZ-a radi drugih poslovnih aktivnosti. To znači da je Regos evidentirao određenu aktivnost na mom obveznom mirovinskom fondu i prestala sam biti korisnik usluga HZZ-a (nisam primala nikakve naknade za vrijeme nezaposlenosti, nisam pohađala edukacije, doslovno sam bila samo broj koji njih ne košta ništa, ali sam brisana iz evidencije, što me sad onemogućuje da koristim sredstva za samozapošljavanje, za koje je uvjet određen broj mjeseci na HZZ-u, ne mogu se prijavljivati za ‘volontiranja za 1600,00 kn’ itd).
Ne smatram da trebam imati više prava od ostalih ljudi koji ‘rade’ – jednostavno želim svoja prava. Ono što me zanima je – koliko je ljudi “brisano” iz evidencije jer pravno polu-legalno priskrbljuju crkavicu za svoju obitelj i nemaju pravo na pogodnosti pri zapošljavanju? Važno je shvatiti da se pravilnici kroje kako bi se fiktivno smanjila brutalno loša statistika nezaposlenosti.
S obzirom da su institucije nedodirljive, putem e-maila nisam uspjela doći do odgovora na pitanje mogu li se svi ti ugovori o djelu nekako ‘pretočiti’ u formalno radno iskustvo, kontaktirala sam samog Ministra, prof. dr. sc. Miranda Mrsića, koji me je uputio da se obratim njegovom Kabinetu na mail, što sam i učinila, te dobila odgovor nakon deset dana (suvišno je reći da sam opet Ministru tvitala o tome kako nisu ažurni i brzi, nakon čega sam primila e-mail).
Na moje jednostavno pitanje Kako staž iz ugovora o djelu upisati u radnu knjižicu kako bi postao formalni radni staž? odgovorili su ovime:
Zakon o radu, dalje: ZOR ne predviđa ugovore prema kojima bi se rad mogao obavljati bez zasnivanja radnog odnosa. Uređenje takvih ugovora je materija obveznog prava, sukladno Zakonu o obveznim odnosima ili Zakonu o državnim službenicima.
Ugovor o djelu bi se sa svim obilježjima ugovora obveznog prava mogao sklopiti samo za obavljanje jednokratnog posla, za koji nije bitno vrijeme rada, već izvršenje određenog posla u određenom roku i uz ugovorenu naknadu.
Odgovor se nastavlja s još točno 407 riječi kojima mi nisu pomogli razriješiti problem već samo naglasiti kako se Zakon može tumačiti na više načina. U redu je da su tumačenja kontradiktorna, jer osobe s kojima oni komuniciraju ionako nisu vične pravu (dakle, to bi bila ja i većina ostalih smrtnika koji probaju doći do određene informacije) i neće shvatiti što su oni željeli reći.
{slika}
No, prema tumačenju Kabineta ministra, sadržanom u samo jednom pasusu ovog kontradiktornog e-maila, ja sam zapravo zaposlena i imam sva prava kao i drugi zaposleni u ovoj instituciji. Ali, kako da ja to dokažem? Kome ja to trebam dokazivati? Zašto ja to moram dokazivati? Ostat će misterija. Gospodi sam pristojno zahvalila na odgovoru i uputila im još jedan e-mail, uz kopiranje jednog raspisanog natječaja za radno mjesto u državnoj službi i ponavljanje pitanja. Sve što želim od njih je odgovor – da ili ne. Ne želim tumačenje zakona.
Pokušavam doći do informacija već dosta dugo i davno sam izgubila nadu da će mi te informacija pomoći u životu. Sada me samo dosta zabavlja, a ujedno i rastužuje koliko institucije koje trebaju raditi usko povezano i za doborobit građana ne znaju ili ne žele znati kako se tretira određena vrsta ugovora.
Nezadovoljna prikupljenim informacijama, obratila sam se Zavodu za zapošljavanje, gdje su me uputili u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.
Prostorije HZMO-a nisu bile ispunjene, kao što je to običaj sitnim dušama koje pokušavaju ostvariti svoja prava, te sam izuzetno brzo došla na red. Odabrala sam šalter za informacije, jer informacija mi i treba. No, informaciju ne možeš obaviti niti u jednoj instituciji ako te makar jednom ne pošalju na neki drugi šalter pa je mene “moja” gospođa iza šaltera preusmjerila na drugu gospođu, koja se ni po čemu ne razlikuje od prve. Nije pravna služba, nije naznačeno da se gospođa bavi specifičnim pitanjima oko zaposlenja, ništa.
Prišla sam gospođi, uz pravdanje: “Oprostite, Vaša kolegica me je poslala…”. Službenica me pogledala, pitala me radim li. Odgovorila sam da da, ali preko ugovora o djelu. Kada sam i njoj postavila ono pitanje, može li mi se staž ikako upisati u radnu knjižicu, pitala me jesu li mi plaćali staž. Ono što nisam znala jest to da mirovinsko i staž nisu isto. To su dvije različite kategorije. Ne, nisu mi plaćali staž (zašto i bi, ali onda opet, zašto mi plaćaju mirovinsko kada niti to nije pokriveno ugovorom?). Pojeo vuk magare, godinu i devet mjeseci rada neće mi nigdje biti zabilježeno. Kao i da je to bitno, ionako će naša generacija ići u mirovinu kada demencija pokuca na vrata.
‘Poslodavac’ mi ne plaća staž. Staž je formalno radno iskustvo, koje prelazi iz kategorije ‘iskustva’ u ‘plaćenu rubriku’. Kao što sam navela, ako nemaš zadovoljen taj formalni uvjet natječaja, ne zovu te na razgovor.
Na pitanje kako mogu “doći’ do nekakvog staža u skoroj budućnosti, gospođa, službenica na šalteru na HZMO savjetovala mi je da se fiktivno prijavim kod nekoga kao kućna pomoćnica na koji mjesec pa da nakon toga nastavim sama sebi plaćati staž. Čak mi je dala i upute. Službena osoba dala mi je papirić s uputama kako mogu ‘zafrknuti’ sustav. Ne krivim gospođu, sigurna sam da je njoj to sasvim prihvatljivo, ali meni nije. Ono što je protivno zdravom razumu jest to da “staž” stečen pri obavljanju posla kućne pomoćnice može biti zadovoljavajući za potrebe nekakvog službeničkog posla (ne valoriziram zaposlenja, jednostavno je drugačije). Dakle, ili je sustav sjeban van našeg shvaćanja ili je službenica HZMO-a neupućena do krajnjih granica. Mislim da je oboje.
