Feministkinja i feminizam danas su termini koji se nerijetko dobacuju kao uvreda. Manje ili više sugerirajući da postoji nešto loše i neprijateljsko u ukazivanju na spolne nejednakosti koje postoje u našoj kulturi i da time žene traže neku vrstu nepoštenih “posebnih privilegija”.
Svi glavni pokreti feminizma su tražili jednaka prava za žene, oni nikada nisu željeli dodatna prava za žene, niti da se diskriminiraju muškaraci. Međutim u očima velikog broja ljudi, moderni feminizam parolu jednakosti koristi kao dimnu zavjesu za promicanje radikalne agende ženske supremacije. Naime žene danas imaju podjednaka prava, pa zašto nisu time zadovoljne i zašto već jednom ne ušute?
Mediji rijetko vole jake žene s čvrstim stavovima i stoga ih često portretiraju kao ogorčene i arogantne i ljute mrziteljice muškaraca koje ne žele djecu i fokusirane su samo na karijeru. Suprotno tim stereotipima, većinu najboljih promišljanja o feminizmu koje sam pročitala posljednjih godina napisale su upravo žene koje su odlučile na neko vrijeme zamrznuti svoju karijeru kako bi odgajale svoju djecu, one su visoko obrazovane i samosvjesne i to su učinile ne zato što im je tako naredio muž, vjera ili društvo nego zato što vjeruju da je to najbolji izbor za njih i njihovo dijete.
Feministice dolaze u različitim bojama i veličinama, zastupaju različita mišljenja, različite političke i lifestyle opcije i nemoguće ih je ugurati sve u istu ladicu. Bit feminizma je upravo u tome – da omogući ženi pravo slobodnog izbora. Što će biti njezin odabir, njezina je stvar.
Naravno ne koristi svatko riječ feminizam kao uvredu, ali dovoljn broj da – i to vrlo glasno – a to poteže implikacije koje je nemoguće ignorirati. No, kako se to dogodilo?
Kako je feminizam od društveno relevantnog pokreta za pravdu postao mutna kulturno-referentna točka čije samo spominjanje automatski uzrokuje podizanje obrambenih zidova u sugovornika?
Možda je upravo Elle McPherson u svom zloglasnom razgovoru za Guardian došla najbliže odgovoru zašto rekavši da je feminizam danas postao “jedna od onih fraza koje imaju puno aluzija ali ne i puno značenja.”
Gloria Steinem jedom je prilikom izjavila da je feminizam “revolucija, a ne pokret za odnose s javnošću”. Ali čak i revolucija treba dobar PR za uspjeh u borbi za srca i umove javnosti. A veliki dio te javnosti misli da je “revolucija” dobivena.
Generalna je percepcija da je feminizam svoj rat dobio, da žene imaju danas jednaka prava, jednake plaće itd. i to je jedan od temeljnih razloga što toliko žena danas odbacuje bilo kakvu povezanost s feminizmom.
Ali brojke govore šokantnu priču da je ta bajka daleko od stvarnosti i u razvijenom, zapadnom svijetu, a da ne spominjemo sve prepreke s kojima se žene suočavaju u zemljama tranzicije i zemljama u razvoju.
Činjenica je da su u Hrvatskoj žene još uvijek u mnogo čemu građani drugog reda. Podaci Državnog zavoda za statistiku o prosječnim plaćama prema spolu već godinama pokazuju da su žene u Hrvatskoj u prosjeku oko 12 posto manje plaćene nego muškarci, iako su žene u ukupnom broju zaposlenih obrazovanije od muškaraca.
Žene čine 54 posto svih nezaposlenih, trudnice od otkaza štiti samo ugovor na neodređeno vrijeme, a većina mladih žena radi na određeno vrijeme. Čim poslodavac dozna za trudnoću, toj se ženi ugovor ne produžuje. Pitanje da li ste udati i da li uskoro planirate djecu je, unatoč tome što je protuzakonito, standard u praksi.
Žene većinom rade u slabije plaćenim djelatnostima – trgovini, ugostiteljstvu i turizmu, prerađivačkoj industriji, obrazovanju i socijalnim ustanovama, ali i u tim “ženskim” sektorima nadređeni su u pravilu muškarci.
Također uzmimo za primjer pravo žena da glasaju na parlamentarnim izborima, dok se za muškarce smatra da je to njihovo neotuđivo, urođeno pravo, za žene još uvijek postoji dojam da je to nešto što su “oni nama dali”; a ono što je dato može biti i uzeto natrag.
U SAD-u muškarci Afroameričkog podrijetla dobili su pravo glasa 1869.g., a žene su pravo glasa dobile tek 1920.g., punu 51 godinu kasnije. Državljanke Hrvatske su na taj “luksuz” čekale još duže, dobile su ga (u okviru Jugoslavije) tek 11. kolovoza 1945.
Skoro sve desne stranke i dobar dio lijevih prešutno još uvijek smatra da je ženama mjesto u kuhinji, a ne u kabini za glasanje. Mišljenje žena ne cijeni se jednako unatoč tome što čine većinu biračkog tijela, a tome u prilog govori i činjenica da većina političkih stranaka lakonski i nekažnjeno ignorira zakonski mandat o zastupljenosti žena od 40% na svojim izbornim listama.
Javnost općenito inzistira da dijeli temeljnu ideju jednakih mogućnosti i sloboda, ali je skeptična oko potrebe za pozitivnim mjerama tvrdeći da je davanje obaveznih prednosti kako bi se ispravile nepravde zapravo diskriminacija.
Također prve asocijacije na feministkinje su i dalje mitska “muškobanjasta, debeljuškasta lezbijka s kratkom kosom” i sufražetkinje s početka prošlog stoljeća. Također tko bi mogao zaboraviti čuveno spaljivanje grudnjaka u 60-ima, unatoč tome što su svi ozbiljni povjesničari koji se bave tom tematikom utvrdili da rane feministice na svojim prosvjedima nisu palile grudnjake.
Za mnoge mlade žene i djevojke, pitanje ravnopravnosti spolova je postalo mutna točka, one su odgajane da uzimaju zdravo za gotovo da mogu nositi hlače i postati direktori uspješnih tvrtki, i sve to dok im novi Chanelov ruž spokojno stoji u novoj Furlinoj torbi.
Kako bi povjerovale u kontinuiranu osobnu važnost feminizma danas, one si moraju priznati da, bez obzira na to kako se osjećamo jednako, žene su još uvijek manje plaćene, manje zastupljene, da im i dalje pripada većinski dio kućanskih poslova i brige oko djece, a tek manji dio gospodarskog bogatstva i političke moći.
Točne brojke variraju od zemlje do zemlje, ali svugdje pokazuju isti trend, unatoč tome što čine više od 50% studentskog tijela, žene su kada diplomiraju plaćene manje od svojih muških kolega. Anketa provedena u Velikoj Britaniji 2009.g. otkrila je da jedna od tri žene i jedan u dva muškarca nisu bili ni svjesni da postoji takva razlika u plaćama.
Upravo ovdje, u jazu između optimističnih uvjerenja i očekivanja žena i stvarnosti pune prepreka koje im još uvijek stoje na putu da se s jednakim sposobnostima u svom profesionalnom i osobnom životu ostvare s istom lakoćom kao i muškarci, feminizam jasno pokazuje svoju legitimnost i važnost danas.
Stoga je iznimno razočaravajuće da mnogi feminizam smatraju tabu riječju, nije rijetkost da mnoge žene (i muškarci), koji kažu da su protiv seksizma, odbijaju se identificirati kao feministica, jer ne žele da ih se etiketira kao hrpu ludih, mrziteljica muškaraca koje se stalno nešto žale. Potreban je širi društveni razgovor o feminizmu i feminističkoj teoriji kako bi se iz javne svijesti maknuli takvi stereotipi, a počelo govoriti o povijesnim činjenicama i aktualnim problemima.
Neupitno je da su ostvarene velike promjene u životima žena, ali posao je daleko od završetka.
