Osim ako ste na ovaj tekst ili portal nabasali sasvim slučajno, a ovo je prvi tekst koji na njemu čitate, vjerojatno znate da je Libela feministički portal, a ukoliko vam je to bila nepoznanica, evo, to je razriješeno odmah u prvoj rečenici vašeg prvog teksta i to zato što je, kao što to naslov nagovještava, bitno.
Česti su komentari, uglavnom izgovoreni iz pozicije (kao) dobronamjernog savjeta, kako bismo se kao feministički portal trebale okrenuti praćenju isključivo ‘ženskih tema’, podrazumijevajući pritom da svi i sve mi znamo o čemu je tu točno riječ. Pomoći će nam to, misle oni, jer će biti jasno o čemu govorimo i u što se ‘ne želimo petljati’ kao da ćemo se okužiti zadiranjem u neku dnevno političku problematiku. Dobronamjerni komentatori i komentatorice pritom najviše misle na koncentriranje na i obrađivanje tema o kojima se u komercijalnim medijima ne govori često niti se obrađuju sustavno – poput nasilja protiv žena, sve manjoj dostupnosti abortusa, sveprisutnost seksizma, položaj žena na tržištu rada i zapravo o svemu što spada pod kapu diskriminacije žena, a s ciljem ukazivanja na problem i nuđenja nekih rješenja za postizanje rodno ravnopravnog društva. I sve se to govori, jasno, za naše dobro. S druge strane, česti su komentari, bez krinke dobronamjernosti, koji nas vrlo jasno upozoravaju kada pređemo njihovu granicu – kakav je to feministički portal koji sad stalno nešto piše, primjerice, o Mostu ili Timu Oreškoviću – držite se vi svog geta. Nešto slično događa se kada Novostima pokušavaju pobrojati nacionalnu pripadnost novinara i novinarki, ali ih i ograničiti na bavljenje ‘manjinskim pitanjima’ što za sve, i s minimalnim sposobnostima dekodiranja nacionalističke retorike, jasno znači – pričajte u svoja četiri zida, a nas ostale pustite na miru (inače ćemo vas mi na to natjerati).
Evo u čemu problem je s takvim zahtjevima
Najprije, to što je ovaj portal feministički znači samo da u svojem pristupu temama kao polazišnu točku uzima promoviranje vrijednosti poput rodne ravnopravnosti, solidarnosti, sekularizma, slobode govora, izražavanja, ali i aktivnog suprotstavljanja nacionalističkim, militarističkim, ksenofobnim, seksističkim, homofobnim i fašističkim težnjama, kako pojedinaca/inki, tako i raznoraznih oblika udruživanja političkih aktera i akterica.
Izvještavanje o dnevno-političkom, najčešće u smislu komentiranja, događa se na ovome portalu, dakle, prvenstveno u svrhu ukazivanja na kontinuitet zanemarivanja ili konkretnog zatiranja vrijednosti koje zastupamo, ali i našeg pružanja otpora na jedan od načina na koji to možemo – da o tome pišemo. Raskrinkavanje aktualnih političkih ambicija, onako kako ih mi vidimo, feminističko je u svojoj srži jer nacionalistička retorika, kakva je trenutno na snazi, ponekad suptilno, a ponekad krajnje otvoreno, žene gura natrag u privatnu sferu.
U ovome se društvu trenutno pokušava uspostaviti građanski (pre)odgoj usmjeren prvenstveno na stvaranje poslušnika koji će povjerovati u imaginarne neprijatelje koji ugrožavaju većinu. Pojasniti se treba tim pripadnicima i pripadnicama raznih manjinskih skupina da svaku kaznu i osudu koju za tu ugrozu dobiju nije izazvao nitko drugi doli njih samih i to svojim provokacijama – od kojih je najveća samo njihovo postojanje. Otprilike je to tako opisano i u pismu koje je Kolinda Grabar Kitarović poslala Miloradu Pupovcu koji se usudio progovoriti o porastu verbalnog i neverbalnog nasilja.
Feminizam nije isključivo stremljenje prema rodnoj ravnopravnosti muškaraca i žena i točka. Feminizam je teorija i praksa kreiranja društva u kojem pripadnici najrazličitijih manjinskih skupina imaju jednako pravo na ostvarenje sreće i sigurnosti, pravo na jednaku količinu uvažavanja i poštovanja njihova ljudskog dostojanstva kao i, u hrvatskom kontekstu, svaki radno sposobni-katolik-muškarac-Hrvat. Ono što feminizam razlikuje jest što za svoju polazišnu točku uzima primjer transhistorijskog i transnacionalnog nasilja nad upravo ženama samo zato što su žene (odnosno nisu muškarci). Barem za mene.
Geto? Ne, hvala
Zato kada pišemo o fašizaciji ovoga društva, kada pišemo o njegovoj klerikalizaciji, kada izražavamo svoje jasno nepodržavanje filoustaša na pozicijama donositelja odluka i ‘narodnih predstavnika’, mi ne izdajemo feminizam ni bavljenje takozvanim ženskim temama, mi ga samo živimo u punini u kakvoj je i zamišljen i bez koje nikada ne može i neće biti ostvaren.
Građanski i zdravstveni odgoj, kulturna politika, pravo na javne servise koji će na prvom mjestu imati informiranje, a ne ostvarivanje profita, nije otvaranje neke druge teme. To nije nešto na što netko drugi ima oligopol, a mi bismo se trebale držati svojeg geta iz kojeg nam je eventualno dozvoljeno ponekad uputiti kritiku, ali samo u strogo zadanim okvirima. Kako se to voli nazvati u natječajima, ‘nadgledanje ekonomski i politički moćnih’ nije privilegija na koju pravo polažu neki mediji, čija se, uzgred budi rečeno, brojnost nikada ne dovodi u pitanje, dok s feminističkim portalima to često bude slučaj – već je to, ukoliko želimo zaista aktivno participirati u kreiranju društva u kakvom želimo živjeti, naš zadatak.
U ovome trenutku najutjecajnije odluke za sve one koji i koje žive u ovome društvu donosi Vlada Republike Hrvatske (dobro, možda ne nužno i premijer te Vlade), ali, barem jedan od potpredsjednika, sasvim sigurno potpomognuti značajnom podrškom Katoličke crkve. Njihova je politika totalna. Imati zablude da se u nekom ministarstvu djeluje nekoordinirano u ideološkom smislu, u potpunosti je promašeno. Paralelnim procesima radi se na privatizaciji zdravstva, rasprodaji državne imovine, blaćenju rada civilnog društva, zatiranju medijskih sloboda, smanjenju radničkih prava, gaženju ljudskih prava LGBT osoba i pripadnika i pripadnica nacionalnih manjina, ugrožavanju seksualnih i reproduktivnih prava žena, ali i (materijalnom) profitiranju pojedinaca i pojedinki od nastalog, namjerno kreiranog, kaosa. Naš odgovor, stoga, ne može biti usmjeren samo na pojedinačnu stavku, već također mora biti sveobuhvatan kako solidarnost ne bi ostala tek riječ.
Stoga, usmjerimo li sve svoje pisanje na isključivo jedan problem, upast ćemo u zamku koja je za nas i napravljena. Pišemo li samo o jednoj stavci, ispod radara uspješno će se provesti cijeli niz politika.
Razjasnimo, dakle, jednom za svagda, nema teme koja nije ženska tema. Nema teme, nema politike, nema prostora u kojem žene ne trebaju izboriti svoje mjesto. Nema životnije teme od onih koje konkretno, nekad vidljivo iste sekunde, nekad vidljivo s vremenskim odmakom, utječu na naše živote. Svidjelo se to nekima ili ne, feminističko pisanje znači zauzimanje prostora na koje imamo pravo, koliko nam se god snažno i konstantno to pravo pokušavalo oduzimati.
