Socijalizam je u zraku. U Sjedinjene Države vratio se 2008. godine, s ekonomskom krizom koja je novoj generaciji razotkrila eksploatacijsku prirodu kapitalizma, a time pokrenula i borbu protiv mjera štednje i golemih razlika u plaćama. Aktivisti i aktivistkinje brojnih pokreta stvorili su ozračje u kojem predsjednički kandidat može javno pričati o socijalizmu. Iako možda nije najradikalniji, Bernie Sanders – političar koji se javno izjašnjava kao socijalist i vodi kampanju koja privlači desetke tisuća ljudi, iznenađuje svojim ponašanjem koje nije u skladu s očekivanjima.
Stoga, ne iznenađuje da je na socijalističke ideje usmjeren žestoki protunapad – i to ne samo iz smjera desnice. I u ljevici se javljaju sumnje u ideju koju mnogi doživljavaju kao ideju koja je fokusirana isključivo na ekonomske probleme i ne mari za probleme svakodnevice – osobito ne za one nebjelačkog stanovništva.
Sandersovo evociranje skandinavske socijalne demokracije, izazvalo je kritiku da podržava svojevrsni “nordijski ekscepcionalizam” koji nije naklonjen ideji raznolikosti. Takvi napadi na čak i najpitomije oblike socijalizma potiču se osobito na studentskim kampusima, i to teoretiziranjem da su i marksizam i mnoge njegove varijante beznadno eurocentrični. U pozadini tih napada je pretpostavka da je socijalizam navodno zapadnjačka (i bjelačka) ideologija, bez obzira na sposobnost da se bavi gospodarskim nepravdama, i dalje je nesposoban govoriti u ime stvarnih iskustava opresije i diskriminacije na globalnom Jugu i drugim područjima.
Je li ta kritika opravdana?
Ideal socijalizma temelji se na vjerovanju da radnička klasa diljem svijeta pati zbog kapitalizma, i da svi dijele iste interese u borbi protiv eksploatacije. Nazvati to zapadnjačkom idejom bila bi novost za više od 1000 radnika i radnica u tekstilnoj industriji u Dhaki u Bangladešu, koji su poginuli u travnju 2013. kada se na njih srušila tvornička zgrada Rana Plaza. Zgrada je bila proglašena nesigurnom za rad, ali su zaposlenici/e pod prijetnjom otkaza bili prisiljeni/e u njoj raditi.
Dvije godine nakon nesreće, organizacija Human Rights Watch je provela detaljnu analizu poslovanja tekstilne industrije u Bangladešu. Otkriveno je da se cijela industrija okomila na pokušaje organiziranja radničkih sindikata – jedinog načina na koji se radnici mogu uspješno zaštititi od opasnih uvjeta na radu i bijednih plaća. Kako bi zaustavili sindikalne aktivnosti, vlasnici tvornica su redovito vodili agresivne kampanje zastrašivanja i kažnjavanja radnika/ica, među kojima su većinom žene. Radnici/e koji/e bi predvodili/e organizirane akcije ne bi samo dobili/e otkaze, nego bi se našli/e i na crnim listama cijelog sektora.
S druge strane zemaljske kugle, Walmart je u travnju 2015. zatvorio pet svojih američkih trgovina, otpustivši time 2200 zaposlenika kojima je otkaz bio najavljen tek nekoliko sati ranije. Iako je službeni razlog zatvaranja glasio vodoinstalaterski popravci, bila je to zapravo osveta za nastojanja radnika/ica da se organiziraju u borbi za humanije uvjete rada i dostojnije plaće. Walmart, lanac trgovina u kojem su zaposlenici/e štrajkali glađu u znak protesta protiv pretjerano niskih plaća, tvrtka je koja zapošljava najveći broj crnaca, Latinoamerikanaca i žena u Americi.
Je li eurocentrički argumentirati da radnici/e u tekstilnoj industriji u Bangladešu, u borbi za svoja ekonomska prava – dostojnu plaću i sigurno radno mjesto – stavljaju na kocku jednako koliko i radnici/e kojima je američki Walmart dao otkaz? Njihovi šefovi i vlasnici tvornica u Bangladešu zasigurno se s time ne slažu. Oni nisu ništa manje zabrinuti, niti imaju išta manje agresivan stav prema ideji da se radnici/e organiziraju, nego njihovi kolege/ice iz Walmarta.
Kapitalisti po cijelom svijetu radnike/ice gledaju samo kao izvor profita. U sustavu koji se održava isključivo na ideji ostvarenja profita, sluha za potrebe radnika/ica ima samo onoliko koliko ga diktira tržište. A zahtjevi tržišta, bez obzira na tvrdnje neoklasične ekonomije, nisu ni pravedni ni nepristrani. Superiorna ekonomska i politička moć kapitala brine se za to da tržišni zakoni uvijek budu na njegovoj strani.
Međutim, u oba konteksta socijalistička analiza ističe da je stvarnost drugačija. Usprkos svemu, radnici/ce uvijek pružaju otpor.
Ali to je uvijek teška borba u kojoj kapital koristi sva oružja iz svog arsenala kako bi slomio radnički otpor. Primitivne metode šefova uključuju fizičko zastrašivanje ako mogu proći nekažnjeno – kao recimo u Bangladešu; ali i mnogo elegantnije poteze, poput zatvaranja cijelih trgovina – kao na primjer u Americi. Za radnike/ice su rezultati bitaka uvijek riskantni i nepredvidljivi jer se kapital za svaki oblik pobune osvećuje na svakom koraku. Ali kapital se nikad ne može potpuno opustiti, jer eksploatacija svugdje rezultira otporom.
Socijalizam nije eurocentričan, jer je logika kapitala univerzalna – a takav je i otpor protiv njega. Osobitosti pojedinih kultura možda oblikuju pojedine specifičnosti kapitalizma u Sjedinjenim Državama i Bangladešu, Francuskoj i Nikaragvi, ali ne utječu na njegovu temeljnu potrebu da na listi prioriteta profit bude ispred ljudi. Upravo zbog toga već više od stotinu godina mnogi od najsnažnijih i najproširenijih društvenih pokreta na globalnom Jugu inspiraciju pronalaze u idejama socijalizma.
Bez obzira na međusobna neslaganja u mišljenjima, vođe kao što su Mao Zedong u Kini, Kwame Nkrumah u Gani, Walter Rodney u Gvajani, Chris Hani u Južnoafričkoj Republici, Amílcar Cabral u Gvineji Bassau, M. N. Roy u Indiji i Che Guevara u Latinskoj Americi, smatrali su socijalizam u njegovoj teoriji i praksi podjednako značajnim kao što je on to bio i za europske sindikate. I da, ti revolucionari su se suočavali s političkim oponentima koji su njihovu borbu odbacivali kao puku zapadnjačku teoriju, neprimjenjivu na Istoku – s vjerskim vođama, bogatim zemljoposjednicima i drugim ekonomskim elitama.
Tog sudbonosnog jutra kad se srušila Rana Plaza, radnici/e su u zgradu ušli s oklijevanjem. Na zidovima su se pojavile velike pukotine, a inspekcija je proglasila zgradu rizičnom. Ali uprava ih je prisilila da krenu s poslom. Shrvana majka prisjeća se kako su njenoj osamnaestogodišnjoj kćeri, koja je u ruševinama izgubila život, prijetili oduzimanjem mjesečne plaće ako odbije raditi tog dana.
To je vrlo specifična vrsta dehumanizacije, nastala iz stalnih uskraćivanja prava i trajnog stanja bespomoćnosti, koju po cijelom svijetu osjećaju radnici i radnice prisiljavani da biraju između osjećaja sigurnosti i novca koji im omogućava preživljavanje. Socijalizam otkriva da je izvor te dehumanizacije – privatno vlasništvo i eksploatacija – te ga nastoji otkloniti.
Kapitalizam ne tlači samo radnike/ce u tvornicama. On stvara cijelu kulturu u kojoj logika opresije i konkurentnosti postaje “zdravorazumska”. On okreće ljude jedne protiv drugih, i protiv njihove vlastite čovječnosti. Poput Gregora Samse, Kafkinog lika iz Preobrazbe, ljudi se otuđuju od vlastite humanosti, gube kontakt s onima koji ih okružuju, mučeni su svime onime što gube, a što bi im život mogao ponuditi.
Nema ničeg eurocentričnog u odbijanju destruktivne logike kapitala i borbi za bolji svijet. To je istinski univerzalan i čovječan izbor.
Prevela i prilagodila: Petra Kos
