Debata nad izvorima društvene isključenosti žena i aktivnostima za sprečavanje diskriminacije trebala bi u obzir uzimati ulogu mitova i pogrešnih stereotipa vezanih uz tako zvanu “muškost” i “ženskost”.
S mitologijom “ženskosti” i “muškosti” susrećemo se ne samo u krugu narodnih poslovica već i u političkom diskursu. Ni znanstveni, ili bolje rečeno pseudoznanstveni diskurs nije do kraja oslobođen spomenutih stereotipa.
Sociobiološki diskurs, a napose oni njegovi dijelovi koji propovijedaju prirodne razlike između muškaraca i žena koje postoje “od pamtivijeka” (knjige kao “Muški mozak, ženski mozak“) postao je opće prihvaćen i izjednačen s drugim stajalištima. Djela poput Muškog mozga… iliti Muškarci su s Marsa…, našla su svoje mjesto u znanstvenim knjižnicama i na listama studentskih lektira! Što je paradoksalno, čak se i krugovi koji aktivno djeluju na polju sprečavanja diskriminacije ponekad pozivaju na iste mitove i stereotipe te proizvode i reproduciraju vlastite mitologije.
Jedan od takvih mitova je mit demokracije kao sustava koji će automatski garantirati ravnopravnost svih građana – i građanki. Sufražetkinje su se borile za politička prava žena, čija se bit trebala sastojati prije svega u pravu učestvovanja na izborima. Već nekoliko desetljeća žene mogu to pravo slobodno koristiti, no ono ne znači automatski ravnopravnost u politici.
Mit o demokratizaciji političkog života koja je rezultat sudjelovanja žena u politici i izjednačavanja njihovih prava s pravima muškaraca rađa još jedno mitsko uvjerenje – mit pariteta, koji bi trebao ženama osigurati potpunu političku ravnopravnost.
Suvremena teorija glasi da će paritet, kao instrument čiji je cilj povećanje udjela žena na vodećim pozicijama, automatski smanjiti diskriminaciju. No gledajući primjere iz europskih parlamenata možemo ustvrditi da činjenica brojčanog povećanja reprezentacije žena u politici nije automatski garancija kvalitete njihovog djelovanja u istoj. Analiza inicijativa koje pokreću žene, prije svega iz desnih stranačkih krugova, pokazuje da isključivo zbog vlastitog spola one sa sigurnošću neće zastupati sve žene kao takve.
Emancipacija žena bila je i sinonim za dostupnost edukacije. Na ovom području učinjeno je zadnjih godina mnogo. Krajem devetnaestog stoljeća žene su se jedva teškom mukom mogle probiti na sveučilišne fakultete, a danas čine većinu studenata i osoba s visokom stručnom naobrazbom. Ovaj uspjeh nažalost ne korespondira s uspjesima i na drugim poljima; slično tome kako je u devetnaestom stoljeću ženama sa sveučilišnom naobrazbom bilo teško steći licencu liječnice, pravnice itd., tako je i danas ženama sa diplomom teško ostvariti profesionalnu karijeru. Istina, smiju raditi, isto tako, smiju i glasati, no u njihovom slučaju diploma sveučilišne ustanove u manjem opsegu utječe na zaposlenje na odgovarajućem radnom mjestu te se baš i ne odražava na pronalaženje dobrog radnog mjesta i odgovarajuću plaću.
Obrazovanje kao ključ karijere – evo još jednog mita emancipatorskog diskursa. Univerzalna zaštita građana – pa tako i žena – pred nezaposlenošću trebala je postati upravo naobrazba. Od početka kapitalističkih promjena ponavljalo se da je nezaposlenost problem koji zahvaća prije svega manje mobilne i neobrazovane osobe. No žene, kod kojih je volja za obrazovanjem konstatno ogromna, počele su otkrivati pogrešnost ovog uvjerenja. U njihovom slučaju investicija u obrazovanje ne daje istu garanciju zaštite pred nezaposlenošću kao kod muškaraca. Dugotrajno nezaposleni muškarci su uistinu slabo obrazovani te ne posjeduju vještine koje su na tržištu tražene. Međutim, dugotrajno nezaposlene žene imaju puno viši nivo naobrazbe te često pohađaju tečajeve s ciljem prekvalificiranja.
Sljedeći nesporazum predstavlja mit muškarca – šefa, koji diskriminira žene, iz kojeg proizlazi uvjerenje o tome, kako su muškarci jedini odgovorni za diskriminaciju. Nažalost, u diskriminatorskim postupcima učestvuju i same žene, ili direktno u ulozi nadređene, ili kao majke, učiteljice i odgajateljice. Često se dogodi da se žene same ispostavljaju autodeprecijaciji i autodiskriminaciji na način, da u školi, na fakultetima i na tržištu rada imaju mnogo manje aspiracije i očekivanja nego njihovi muški kolege.
Deprecijacja prave vrijednosti rada i plaće žena usko je povezana s mitom muškarca kao glave obitelji i jedinog uzdržavatelja kao i mita ženskog rada čija je uloga samo dodatno poboljšanje stanja kućnog proračuna. Opservacije promjena unutar suvremenih obitelji dokazuju da su “tradicionalne obitelji” danas u manjini. No takvo razmišljanje predstavlja direktan put u patologiju u svijetu rada kao što je na primjer situacija učiteljica koje su prisiljene zarađivati istovremeno na par poslova.
Drugih sličnih mitologija koje formiraju razmišljanje i debatu o društvenoj i poslovnoj situaciji žena mogli bismo nabrojati još mnogo. Ovdje sam izabrala one najproširenije kojima se može pripisati uloga “misaonih sačekuša” kao što je to na primjer tradicionalna definicija ženskog rada. Izmiješala sam svakodnevne i znanstvene mitologije no valja obratiti pažnju i na to da “znanstveni” mitovi – kao sociobiologija s njenim definicijama “muškosti” i “ženskosti” – na neki zapravo čudesan način podržavaju postojeći sustav. Iste posljedice mogu imati i misaone greške koje nisu rezultat loše namjere a kasnije ih reproduciraju i oni koji se bore za ravnopravnost spolova. S obzirom da u analizi poslovne situacije žena ne smijemo zapostaviti i opću društvenu stvarnost, naša bi se analiza trebala odnositi tako na područje društvene prakse kao i simbolički-normativno-ideološku sferu koja sadrži definicije ženskosti i muškosti, njihove društvene reprezentacije i ideološke osnove.
