Jačanje neokonzervativnog diskursa u hrvatskom društvenom kontekstu vidljivo je u brojnim aspektima društvenog i političkog života, a ono što je za hrvatske neokonzervativne aktere/ice specifično jest izrazita usmjerenost na reproduktivna i seksualna prava i zdravlje žena. Ideološka argumentacija neokonzervativnog pokreta temelji se na redefiniranju onoga što nazivaju tradicionalnim, obiteljskim i/ili moralnim vrijednostima, a kao “državnog neprijatelja broj jedan” pritom vide organizacije i skupine posvećene borbi za različite aspekte ljudskih prava, kao i političke elite koje njihove zahtjeve pretvaraju u javne politike i zakone. U tako definiranom okruženju, retorika neokonzervativnih aktera/ica podudara se s retorikom Katolične crkve o istim pitanjima, pa ne treba čuditi činjenica da upravo iz crkvenih redova dobivaju najviše potpore za svoje aktivnosti. Pod zajedničkim pseudoznanstvenim terminom “rodne ideologije” obuhvaćene su sve “opasnosti” koje slijede iz nastojanja feminističkih, LGBT i ljudsko-pravaških pokreta, a protiv kojih su neokonzervativne grupacije u kontekstu ljudskih prava žena okupljene.
Jedan od aspekata neokonzervativne agende u Hrvatskoj koji je najranije dobio svoj oblik i aktivne zagovaratelje/ice jest protivljenje pokušaju uvođenja zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole. Da nam je zdravstveni odgoj u školskom kurikulumu i više nego potreban, kristalno je jasno, no uvjeti pod kojima bi isti trebao biti uveden predstavljaju glavnu točku sukoba između neokonzervativnog pokreta i različitih organizacija koje su zagovarale sveobuhvatan program temeljen na rodnoj ravnopravnosti. Prema neokonzervativnim akterima/icama, sporan je upravo Četvrti modul posvećen rodnoj/spolnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju, za kojeg smatraju da je utemeljen na “rodnoj ideologiji” i kao takav ne može biti predmetom poučavanja u školama. Ako i zanemarimo kompletno loš pristup samom uvođenju zdravstvenog odgoja od strane MZOS-a, ostaje činjenica da se zbog uvjerenja određene skupine ljudi, koji si uzimaju za pravo postavljati se kao neupitan moralni autoritet, djeci i mladima onemogućuje pristup znanjima koja su od neizmjerne važnosti ne samo za njih same, već i za uspostavljanje egalitarnog društva u kojemu će možda, jednog dana, rodna nejednakost biti samo jedan od pojmova u povijesnim udžbenicima. Širenje moralne panike putem neznanstvenih podataka i izmišljenih posljedica zdravstvenog odgoja služi im samo kao jedan od alata u nastojanjima da natjeraju vodu na svoj mlin. Unatoč godinama istraživanja i brojnih radova koji pokazuju koristi od obrazovanja mladih po pitanju rodne ravnopravnosti i seksualnosti, hrvatske moralne vertikale i dalje smatraju da je bolje ostati u mraku, iako – ili možda upravo zato – samo oni od toga mogu imati koristi.
Na čelu križarskog pohoda protiv svega “antihrvatskog” i “antikatoličkog”, kako je zdravstveni odgoj jednom prilikom opisao kardinal Josip Bozanić, ikona političkog propovijedanja s oltara, nalaze se već dobro poznati protagonisti i protagonistkinje neokonzervativnog pokreta koje je nemoguće zaobići kad god se ta tema nađe na dnevnom redu. Titulu predvodnika zasigurno zauzima udruga GROZD, koja se osobito istaknula u agresivnoj kampanji protiv uvođenja zdravstvenog odgoja, i njen predsjenik Ladislav Ilčić. GROZD je tako svojevremeno izdao upute za postupanje roditelja u školama, gdje roditeljima savjetuju da je bolje dopustiti djeci markiranje sa satova zdravstvenog odgoja, pa i po cijenu neopravdanih sati jer je “nekoliko neopravdanih sati je manja šteta od štetnosti programa”. Desna ruka Ilčiću u promoviraju apstinencijskog zdravstvenog odgoja jest njegova sestra, Kristina Pavlović, s kojom je gospodin Ilčić još 2003. godine pokrenuo TEEN STAR – udrugu za cjeloviti spolni odgoj, koja je sve, samo ne to što joj piše u nazivu. Kristina Pavlović također djeluje i u Centru za prirodno planiranje obitelji, čija je predsjednica dr. Marija Ćurlin, jedna od koautorica GROZD-ovog programa zdravstvenog odgoja za srednje i osnovne škole. O obiteljskim vezama i premreženosti navedenih i brojnih drugih aktera i akterica neokonzervativne agende više smo puta pisale, no izgleda da se ta činjenica uporno zaboravlja kada dotični istupaju u javnosti kao individualne osobe i “građanske” udruge, želeći tako prikriti svoje političke aspiracije i činjenicu da njihova navodna brojnost proizlazi iz jednog, jedinog izvora. Ne smijemo zaboraviti niti na Katoličku crkvu koja je, iako svoje prste ima svuda, u ovom kontekstu posebno odlučna u namjeri da Ustavnom zagarantirana odvojenost države i crkve (p)ostane samo slovo na papiru. U tome im svesrdno pomažu i političke elite koje im, ne želeći se valjda zamjerati najmoćnijoj strukturi u Hrvatskoj, podilaze na sve moguće načine, pa tako ministar Mornar o zdravstvenom odgoju pregovara s već spomenutim Bozanićem, no ne nalazi shodnim raspravljati i o drugim pitanjima vezanima uz navodnu sekularnost države, poput prisutnosti vjerskih simbola i vjeronauka u školama. Ukidanjem odluke 2013. godine kojom se uveo zdravstveni odgoj, Ustavni je sud pokazao kako ni on nije imun na političke manipulacije konzervativnih aktera/ica koji su, upravo zbog snažne isprepletenosti, u mogućnosti svoje svjetonazore prikazati kao svjetonazore većine.
{slika}
Bitka oko zdravstvenog odgoja, kao i većina drugih tema kojima se naše neokonzervativne snage u posljednje vrijeme bave, nije izum hrvatskog podneblja niti je specifično za hrvatski društveni kontekst, već – vidi iznenađenja! – dolaze od njihovih američkih kolega i kolegica, čije mudrosti rasipaju diljem Lijepe naše. U Americi je sukob između sveobuhvatnog zdravstvenog odgoja i onoga temeljenog na potpunoj apstinenciji prerastao u kulturalni rat koji traje već desetljećima, a primirje se još uvijek ne nazire na horizontu. Budući da u Hrvatskoj problematika zdravstvenog odgoja nije ni približno riješena niti se njome odgovorne institucije kompetentno bave, izgleda da nam slijedi američki scenarij. Upornost hrvatskih konzervativaca/ki da američke ideje usade na domaćem tlu najbolje je vidljiva na dovođenju pseudoznanstvenice Judith Reisman 2013. i ponovno 2014. godine, koja je došla na poziv Krešimira Miletića iz udruge Vigilare, jednog od članova svete petorke [1] neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj. Reisman si je kao životnu misiju zadala uništenje Kinsey instituta, pa je velikodušno došla podijeliti taktike otpora zdravom razumu i našim konzervativnim snagama, što su oni, dakako, objeručke prihvatili. Jedna od kolateralnih žrtvi napada na zdravstveni odgoj bio je dr. sc. Aleksandar Štulhofer, koji se dugi niz godina bavi znanstvenim istraživanjem seksualnosti, što se ne može reći i za šarlatansku karijeru dotične. Nepomirena s pokušajem uvođenja cjelovitog zdravstvenog odgoja, još je jedna “građanska” inicijativa dala svoj glas protiv odgoja djece u skladu sa znanstvenim činjenicama i ljudskim pravima, misleći valjda da će, zatvaranjem djece u svoj konzervativni mikrokozmos, uspjeti zaustaviti progresivne promjene kojima je ionako dugo trebalo da kod nas uopće dođu do izražaja.
Neokonzervativni napadi na zdravstveni odgoj nisu ništa drugo nego pokušaj očuvanja postojećeg stanja u društvu i partikularne pozicije njegovih predvodnika/ica na moralnom pijedestalu, koliko god se oni pozivali na univerzalne vrijednosti. Ako misle da će stavljanjem djece pod stakleno zvono uspjeti obuzdati promjene do kojih neminovno dolazi, trebali bi imati na umu jednu stvar – staklo se vrlo lako lomi.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
