Hodajući Bipom u potrazi za omiljenim losionom, vidjela sam mamu, tatu i njihovog sina kako stoje kraj sekcije za malu djecu. Nisam obratila veliku pozornost na njih dok nisam čula kako mama i tata ‘ohrabruju’ svog sina, koji je bio vidno uznemiren i na rubu suza, da ne plače jer nije “curica”. Od glave do pete su ga odjenuli u tonove plave boje, valjda zato što ne žele da ga netko zabunom zamjeni za curicu.
Razmišljajući o viđenoj situaciji, počela sam razmišljati o vlastitom bratu i njegovu odgoju. Ne sjećam se puno situacija u kojima je plakao, pogotovo ne van stana. Ne sjećam se niti bratića, susjeda, dečkića iz razreda da su zapravo ikada pokazivali bilo koju drugu emociju osim agresije – ne bi nikad rekli što ih smeta niti bi zaplakali, ali bi se zato naguravali, vrijeđali, tukli ili bacali stvari okolo.
U našem svijetu i dalje vlada mišljenje da su žene emotivna bića, da žene dublje pogađaju stvari, žene plaču, žene su zbog svoje emotivnosti blage i nježne, dok su muškarci sušta suprotnost – oni nisu emotivni, oni ne plaču, oni nisu nježni, oni ne vole razgovarati o osjećajima. Upravo zbog navedenih ideja o rodu koje su propagirale obitelj, škola, crkva i mediji, mislila sam da su žene i muškarci uistinu takve_i, sve dok nisam započela proces samoosvješćivanja u kojem sam shvatila da “muškarci nisu emotivni” je patrijarhalna glupost toksičnog maskuliniteta.
{slika}
Emocije
Psihologija definira emocije kao doživljaje našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, događajima i prema vlastitim postupcima. Postoji veliki broj izraza koji izražavaju različita emocionalna stanja poput radosti, žalosti, ljubavi, agresije itd. Emocije nas čine potpunim bićima i jasno je da ih svatko ima, no unatoč tome postoji stigma oko riječi ’emotivnost’. U filmovima, serijama, knjigama i pjesmama muškarce se rijetko kad opisuje kao emotivne, kao one koji ispoljavaju emocije. U svakodnevnom govoru ljudi u tramvaju, busu ili po gradu čut ćete “emotivna si”, “dramatična si”, “ona histerizira” i sl., dok se za muškarca nešto tako ne upotrebljava. Čak i kada upišete u Google pojam emotivnost, rezultati koji će ispasti su ‘pretjerana osjetljivost’, ‘alkohol žene potiče na emotivnost’, ‘pretjerana emotivnost i empatija’, ‘kako smanjiti emotivnost’. Očito je da se na emocije i emotivnost gleda kao na nešto negativno, za muškarce nepoželjno i nepotrebno, međutim prešućuje se činjenica da se sinove od malena uči i da im se oprašta agresija.
Veza između roda i agresije
Ryan Martin je američki psiholog koji se bavi agresijom i bijesom te njihovom povezanosti s maskulinitetom. U njegovom istraživanju iz 2017., kaže da definitivno postoji veza između roda, agresije i nasilja. Ovo je pet činjenica kojima psihologija raspolaže:
1. Maskulinitet je povezan s gnjevom
U studiji iz 2014. godine sa Sveučilišta Južne Australije, Michelle Wharton je s kolegicama promatrala odnos maskuliniteta i poticanja bijesa. Sudionice i sudionici su ispunile_i niz upitnika koji se odnose na rodne uloge i ljutnju. Oni su otkrili da rodni identitet objašnjava razlike u gnjevu. Drugim riječima, sudionici su prijavili veći nivo bijesa nego sudionice.
2. Kada je muškarčev maskulinitet ugrožen, on reagira s povišenim bijesom
Psihologinja Julia Dahl sa Sveučilišta Penn State je u studiji iz 2015. primijetila je da su muškarci reagirali s većom razinom bijesa i povećanom željom za dominacijom nad ženama kada im je muškost izazvana. U osnovi, muškarci su ispunjavali upitnik o poznavanju stereotipno muškog ili ženskog sadržaja. Polovici sudionika, neovisno o stvarnim rezultatima, bilo je rečeno da su osvojili više bodova u prepoznavanju stereotipno ženskog, nego li poznavanju muškog sadržaja. Nakon toga, ispunjavali su upitnike o ljutnji i drugim uvjerenjima. Muškarci, koji su osjećali da im je maskulinitet ugrožen prepoznavanjem većeg broja ženskog sadržaja nego li muškog, bili su ljući i više su se bojali da bi njihovi rezultati mogli biti objavljeni te su potvrdili veću želju za društvenom dominacijom nad ženama.
3. I kad se dovede u pitanje razina testosterona muškarci reagiraju slično
Slični zaključci dolaze i iz studije iz Sveučilišta u Gdanjsku, gdje su Kosakowska-Berezecka i kolegice otkrile da govorenje muškarcima da imaju nisku razinu testosterona služi kao prijetnja muškosti i dovodi do sudjelovanja u rodno stereotipnim ponašanjima, poput ulaska u fizičke borbe. Međutim, muškarci kojima je rečeno da imaju visoku razinu testosterona, bili su vjerojatniji da podupiru ravnopravnost spolova i da se uključe u stereotipno ‘žensko ponašanje’, poput obavljanja kućanskih poslova ili starateljstva.
4. Maskulinitet je također povezan s desničarskim autoritarnim stavovima
Prema studiji iz 2014. Bradleyja Goodnighta i kolega_ica na Georgia State University, različite ‘razine muževnosti’ predviđaju desničarske autoritarne stavove i ljutnju usmjerenu ka gej populaciji. U istraživanju su se posebno istaknula tri obilježja tzv. muškosti — status (uvjerenje da se muškarci trebaju poštivati i projicirati povjerenje), grubost (uvjerenje da muškarci trebaju biti fizički žilavi i agresivni) i anti ženstvenost (uvjerenje da bi muškarci trebali izbjegavati stereotipno ženske aktivnosti). Sve ta tri obilježja, točnije vjerovanje u njih, bilo je povezano s desničarskim autoritarizmom, predrasudama ka ženskim i muškim ulogama i seksualnosti te agresijom prema gej osobama.
5. ‘Uspavani’ maskulinitet postaje vidljiv kada su muškarci pijani
Konačno, psihologinja Ruschelle Leone s Georgia State Universityja je u studiji 2015. zatražila od muškaraca da popunjavaju niz upitnika o temama vezanim za norme ponašanja za koje se smatra da su ‘muške’. Zatim im je nasumično dodijeljeno da konzumiranju alkoholna ili bezalkoholna pića prije nego što dovrše obrazac o agresivnosti, u kojem su bili u sukobu s fiktivnim protivnikom. Sudionici koji su cijenili grubost i imali anti feminističke stavove bili su agresivniji prema svom protivniku kada su bili (a) opijeni alkoholom i (b) vjerovali da je njihov protivnik gej zbog informacija koje su ranije primili o njemu. Autorica to opisuje kao ‘uspavani maskulinitet’.
Dok sam tražila članke o agresivnosti i muškarcima, ono što mi se uglavnom pokazivalo u tražilicama su upozorenja za žene, ‘ovo je 10 znakova da je TVOJ partner agresivan’, ‘ako tvoj partner radi ovih 6 stvari, on je agresivan’, ‘kako prepoznati agresivnog partnera’, ‘zašto si u vezi s osobom koja pokazuje ova 3 znaka agresivnosti’ i tako dalje. Niti jedan od članaka koji su mi iskakali se ne bavi samim uzrokom, odnosno, agresivnim muškarcem. Svi se bave ženama i propitivaju ih ‘zašto ste u vezi s takvom osobom’, što je posramljivanje žrtve. Ono čime se također takvi tipovi članaka NE BAVE je kako spriječiti agresiju u muškaraca i to u onom najranijem vremenu – dok su djeca.
Kako pomoći agresivnom djetetu
Prema Naomi Aldort, autorici knjige Odgajanje naše djece, odgajanje nas samih: Preobrazba odnosa roditelj-dijete, primarna emocija iza agresije je osjećaj bespomoćnosti. Ako je dječja agresija često usmjerena prema roditeljima, Naomi kaže da roditelji previše kontroliraju svoje dijete, te poručuje da bi se odnos popravio kada bi roditelji dali djetetu izbor. Kada je dijete agresivno prema drugom djetetu, vjerojatno ne može izraziti svoj osjećaj da dobije ono što želi – zato udara, gurka, vrišti itd. Ključno je pomoći djetetu da izrazi ono što želi bez da se ponaša agresivno.
{slika}
Prema Adele Faber i Elaine Mazlish, autoricama knjige Kako razgovarati tako da djeca slušaju i kako slušati tako da djeca razgovaraju, kada se djeca ljute, prva stvar koju trebamo učiniti je potvrditi njihove osjećaje. To je jedan od najboljih načina smirivanja negativnih emocija – može se jednostavno reći: “Izgledaš uzrujano!”
U idealnom svijetu i trenutku, možemo primijetiti sam početak uzrujanosti djeteta te uvidjeti njihovu uzrujanost prije razvitka agresije. Stvari se, međutim, ne događaju uvijek tako. Stoga, što uraditi ako naše dijete postane agresivno? Prema savjetima stručnjaka i stručnjakinja, trebali biste otići do svog djeteta i dati mu svojim glasom i akcijom do znanja da agresija mora prestati odmah. Zatim možete navesti svoje ‘pravilo’. Na primjer, možete reći nešto poput: “Prestani! Ne udaramo, ne grizemo, ne povrjeđujemo druge, ne govorimo loše riječi.” Nemojte smatrati da, ako date vašem djetetu trenutak da se smiri i ohladi, dijete time zapravo nagrađujete – vi, naime, dopuštate njegovom mozgu da se vrati u mirno stanje u kojem može ponovno jasno razmišljati i reagirati bez ekstremnih emocija. Neka djeca žele biti sama dok se ohlade, a neka trebaju zagrljaj. Neka djeca se trebaju pozabaviti aktivnostima. Eksperimentirajte kako biste saznali što vaše dijete treba nudeći mu različite aktivnosti kako bi mu se olakšalo.
Jednom kada su svi osjećaji ‘na stolu’, vrijeme je da podučite svoje dijete kako želite da se ponaša. Možete reći nešto poput: “Idemo reći Ivanu (ili onome tko je žrtva agresije vašeg djeteta) što želiš i reci mu kako se osjećaš svojim RIJEČIMA”. Pri tome možete naučiti svoje dijete koje riječi da koristi kako bi izrazilo osjećaje agresije i ljutnje. Ili ako niste sigurni što reći, posavjetujte se s raspoloživom literaturom ili predložite nekoliko ‘scenarija’. Po pitanju nošenja s emocijama djeca trebaju dobre uzore u tom području.
Autorica knjige Discipliniranje bez boli, Judy Arnall, sugerira da djeca koriste ‘Ja’ izjave jer na taj način uče izražavati ono što osjećaju, što trebaju i kako su trenutno. To su zapravo samo rečenice koje počinju s ‘ja’. Na primjer; možete predložiti vašem djetetu da kaže nešto poput: “Ja sam uznemiren zato što si uzeo moju igračku jer se nisam još prestao igrati s njom”. Neke druge dobre ‘Ja’ izjave za podučavanje vašeg djeteta jesu ‘Ja još nisam gotova s ovim’ ili ‘Ja trebam više prostora’ ili ‘Ja želim tu igračku’.
Ako je vaše dijete još premlado da se usmeno izražava, možete mu gestama pokazati što je u redu, a što nije. Jako je važno da djeca pokazuju vlastite emocije. Moramo ih biti spremni prihvatiti, ali to ne znači da moramo prihvatiti i loše načine ponašanja koji dolaze s njima. Kada prihvaćamo emocije vlastitog djeteta s razumijevanjem i poštovanjem, ono uči obrazac ponašanja koji će primijeniti kasnije u životu u odnosu prema drugim ljudima. Dijete, koje je vaše dijete povrijedilo, čut će vaše riječi i osjećat će se bolje, a i vaše će dijete će imati koristi od toga da se njegove misli saslušaju.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
