Imala sam 12 godina kad sam krenula na omladinske sastanke crkvene zajednice kojoj sam pripadala. Do jučer sam ponovno gledala svoju najdražu Zebru trkačicu recitirajući filmske replike gotovo svih likova, a sada pozorno slušam o planu koji Bog ima za mene kao mladu ženu. Svi tragovi donekle neopterećenog djetinjstva gube se, a moja sudbina, uloga i poziv postaju biti vrsnom ženom i brižnom majkom. Paradoksalno, nevini pristup životu koju sam imala dotad, nestaje s dolaskom kulture čistoće, nauka koji se temelji upravo na očuvanju nevinosti.
Nitko me nije pitao želim li uopće stupiti u brak, želim li postati majka – to se podrazumijevalo. Kada bih preispitivala podložnu ulogu žene u crkvi, bila sam buntovna, kušana od strane Sotone, potencijalna opasnost za okolinu oko sebe – jer sam se usudila pitati. I dalje sam imala samo 12 godina.
Moja najbolja prijateljica, kao i sve mlade djevojke oko mene, imale su spremne Pinterest albume svojeg budućeg vjenčanja. U njemu su bile slike primjerenih vjenčanica u duhu kršćanskog modnog standarda (kojima bi na čednosti pozavidjeli i najzadrtiji klečatelji na zagrebačkom Jelačiću), zaručničko i vjenčano prstenje iz snova, biblijske stihove kojima će se na zajednički život dok ih smrt ne rastavi, zavjetovati svojem, od Boga izabranom i crkve odobrenom, mužu. Na pomisao o braku okretao mi se želudac. „To nisam ja, to je đavao koji pokušava pomrsiti Božji plan za moj život“ – ponavljala sam svaki puta kada bih u dubini svog bića osjetila poriv da pobjegnem od ralja heteropatrijarhata i svih njegovih pobornika. No, zapetljana u duboke mreže indoktrinacije i straha, nastavila sam moliti – za poniznost, Božju providnost, milost i srce koje će htjeti brak, muža i djecu.
Svi „demoni“ i „duhovi“
Seks prije braka se, kako i nalaže kultura čistoće, smatrao grešnim. Doduše, muškarac se u toj situaciji smatra manje odgovornim jer su to njegove “prirodne” potrebe kad vidi senzualnu ženu koja ga zavodi kao što je Dalila zavela Salomona ili Bat-Šeba kralja Davida.
Moje seksualno obrazovanje bilo je upravo takvo – prepuno zastrašivanja, usporedbi poput “Tvoje tijelo je tabla čokolade, što ostane tvojem mužu ako svakom seksualnom partneru daješ po kockicu čokolade?” i mojeg tijela kao “prožvakane žvakaće” ako odlučim ući u seksualne odnose prije braka.
Možda najstrašnija usporedba bila je ona o krvnom savezu – pucanje himena kod prvog seksualnog odnosa tumačeno je kao simbol krvnog saveza između Boga i vjernika/ce koji je postignut Isusovom žrtvom i prolijevanjem krvi “jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini”, kako kaže Luka 23:45. Naravno, to je bilo slobodno tumačenje mojih pastora, no u mene se duboko urezalo.
Rekli su mi da moja odbojnost prema braku proizlazi iz ranjenog djetinjstva djeteta razvedenih roditelja. Lomili su generacijska prokletstva nad mnome, istjerivali „duha siročeta“ kako bih usvojila lekciju da sam željeno, voljeno i izabrano Božje dijete. Molili su za moju poniznost i pokornost. I onda me, kada sam napokon zadovoljila standarde, ušla u heteronormativnu vezu s vrlo emocionalno zlostavljajućim partnerom i utapala se punih sedam mjeseci odnosa iz kojeg nisam mislila da ću izaći živa – gurnuli s ruba litice na kojoj sam bila. Umjesto pomoći i podrške koje sam otvoreno tražila kako bih izašla iz veze u kojoj mi je partner prijetio suicidom ako iz iste izađem, odveli su me na “seminar oslobođenja”. Emocionalno zlostavljanje od strane tadašnjeg partnera nazvali su demonom. Verbalno vrijeđanje sotonskim napadima na mladog pobožnog muškarca “koji takve riječi zaista nije mislio”. Moj pokušaj izlaska iz prostorije totalne religijske psihoze – “demonom bježanja” koji se manifestira kroz pokušaje dizanja s mjesta na kojem sam sjedila i želje da napustim prostoriju.
Ima nas još i krajnje je vrijeme da nas se čuje
I ako se ovo čini kao SF film – nije. I ima nas još. Želimo da se naši glasovi čuju i da religijska trauma dobije javnu vidljivost i edukaciju. Ona nije samo pitanje za sve survivore, već društveni problem koji treba javno prepoznati i adresirati. Oblik je religijskog zlostavljanja koji zakon i dalje ne prepoznaje (ne izričito), što nas, kao žrtve, nerijetko čini nevidljivima i neprepoznatima unutar pravnog sustava. Nismo izolirani slučajevi, ali smo marginalizirani/e zbog, i dalje prevalentne, šutnje o ovoj temi. Upravo zato smatram da je krajnje vrijeme da nas se čuje. Kako bi religijska trauma postala javna tema edukacije, dijaloga i sustavnog razumijevanja, donosim nekoliko naših priča.
“Otkad pamtim, bila sam dio manjinske crkvene zajednice čija se duhovnost i moralnost u najvećoj mjeri – namjerno ili nenamjerno – svodila na ono što se NE radi (ne puši se, ne pije se, ne izlazi se, ne troši se vrijeme na svjetovne stvari, ne seksa se prije braka…). U svemu tome sam bila prilično uspješna, a osobito sam upadala u oči kao primjer po ovom zadnjem, jer sve moje vrijeme postojanja u crkvi nisam bila ni u kakvoj vezi. Poster-child apstinencije. Kao, vlastitim izborom. Ako izborom smatramo mehanizam preživljavanja. Iako sam bila vrlo zaljubljiva odmalena i mogla biti zaljubljena godinama, nisam znala kako se otvoriti prema romantičnim odnosima, osim proživljavati ih u svojoj glavi. Tako je moje “čuvanje čistoće” ostalo stvar inercije – puno manje energije je zahtijevalo biti praktički aseksualna nego navigirati granice seksualnosti unutar odnosa.“, kazala nam je Estera*
Dodala je da je patila jer je sanjala o bliskosti i psihofizičkoj dubini u romantičnom odnosu, ali je kazala da je tu patnju uspjela dosta dobro zauzdati „intelektualiziranjem i punjenjem na izvoru sveopćeg odobravanja“.
„Moje poimanje seksualnosti do danas se razvijalo u relativno konstruktivnim okvirima jer sam prilično rano svoju seksualnu energiju učila kanalizirati kroz kreativnost i doživljavala ju kao životnu. A to najviše mogu zahvaliti samostalnim istraživanjima struja kršćanske i svjetovne misli koje su me polako dekonstruirale prema zdravoj duhovnosti, zdravom poimanju tijela i punini života (pojmom kojim se moja kršćanska denominacija često busala o prsa, ali je rijetko znala što to zapravo obuhvaća i kako to praktično ostvariti). Tek kad sam potaknuta nekim drugim temama izašla iz crkve i suočila se s reformiranjem vlastitog identiteta, tek tada je i moj seksualni identitet došao na red za razvoj. Kroz prva seksualna iskustva koja me nisu uništila, kao što nas se strašilo, već obogatila. Kroz udisanje nove slobode koja mi je konačno skinula nužnu zaštitnu mrenu s očiju da imam prostora po prvi puta uopće pojmiti da ne, zapravo nisam straight, i da se moj dugo željeni san smije i može ostvarivati i sa ženom. Osjećam na sebi posljedice kulture čistoće koju sam udisala kao zagađen zrak, bez obzira što sam ju “uspješno položila” tijekom odrastanja. Osjećam otete godine, osjećam terete prijateljstava koja nikad nisu smjela biti više od toga. A sva obećanja o ispunjenom i zdravom seksualnom životu, ostvarila sam i ostvarujem unatoč, a ne zahvaljujući kulturi čistoće”, ispričala nam je Estera*
Duhovna obnova, predbračna čistoća i uloge žena i muškaraca u društvu
“Prije nekoliko godina sudjelovala sam na “duhovnoj obnovi” kojoj su svi krizmanici morali prisustvovati. Naime tada sam još bila vjernica tako da sam stvarno htjela sudjelovati i nisam znala što očekivati jer nam svećenik nije ništa htio unaprijed reći što ćemo točno raditi. Ta “duhovna obnova” je trajala više od tri sata i počela je tako da smo se svi sastali u prostorima crkve i tu je došlo nekoliko starijih osoba, dvoje oženjenih parova i jedan čovjek koji je vodio duhovnu obnovu. Ona je počela sasvim okej, pomolili smo se i voditelj je pričao o krizmi i što ona znači, no u međuvremenu je došao do teme u predbračnoj čistoći i tu su se parovi uključili i pričali o svojim svjedočanstvima – što mi je bilo okej jer shvaćam da neki to žele prakticirati i pronalaze nekakav duševni mir u tome, ali voditelj i svećenik su se u jednom trenutku uključili i počeli pričati o tome kako se mi žene znamo oskudno odijevati i da to stvara velike probleme jer se muškarci onda ne mogu obuzdati jer je to “normalno po njihovoj prirodi” i da nije ni čudno to što se sve više nasilja nad ženama događa“, ispričala nam je svoje iskustvo Rebeka*.
Kazala je i da joj je to bilo čudno iskustvo jer su svi zajedno bili zatvoreni u jednom malom prostoru u kojem su im nepoznati ljudi pričali o predbračnoj čistoći i pretpostavljenim ulogama žena i muškaraca u društvu.
„Tada sam bila premlada da bih zapravo razumjela o čemu se radi i što se zapravo događa. Žao mi je što nisam nešto rekla ili se jednostavno ustala i otišla čisto da ukažem na to da ne želim to slušati od nepoznatih ljudi, ljudi kojima ne vjerujem i koji me praktički pokušavaju uvjeriti u opasne i neistinite površne stavove o vjeri, braku i rodnim ulogama. Bilo me je jedino strah da se neću moći krizmati jer je svećenik bio dosta strog oko dolaženja na mise, duhovne obnove i crkveni vjeronauk, toliko da smo se morali potpisivati nakon svake mise kako bi svećenik mogao vidjeti zaslužujemo li se uopće krizmati“, nastavlja Rebeka*.
Rekla mi je i da ovo nije nikad ni podijelila sa svojim roditeljima jer su poprilično konzervativni i misli da ne bi vidjeli problem u navedenome. Kazala je da neko vrijeme nije znala kako da uopće procesuira sve što je doživjele pa je samo pokušala zaboraviti.
„Sada mi je jasno da je to za mene bilo poprilično traumatično iskustvo jer nisam unaprijed znala o čemu se radi, kao i nitko drugi od sudionika, a vjerojatno ni njihovi roditelji. Znam da neki imaju puno gora iskustva od mene, ali su i to situacije u kojima ljudi, najprije mala djeca, doživljavaju iskustva koja će negativno utjecati na njih i potencijalno stvoriti traumu. Religiozna trauma stvarno jest trauma i mislim da se o tome treba više pričati, posebno sada kada su konzervativni i patrijarhalni stavovi sve popularniji, molitelji koji se okupljaju na trgovima, sve veći broj femicida itd.“, zaključuje Rebeka*.
Želja da ostanem „čista“, sram i narušeno mentalno zdravlje
“Odrasla sam u kršćanskoj pentekostalnoj obitelji, gdje mi je od malena usađeno da se trebam čuvati za brak i muškarca s kojim ću se udati — poželjno da bude prvi dečko s kojim budem u vezi. Ta poruka prenosila se ne samo u obitelji, već i u crkvi, pa i svugdje oko mene. Kad sam napokon napustila to okruženje, krenula na fakultet i postupno upoznavala samu sebe shvativši da mi se sviđaju žene, dio učenja kulture čistoće o seksu postao je osobito težak za prihvatiti i prekršiti. Nisam se mogla riješiti unutarnjeg konflikta o vlastitom tijelu i želji da ostanem „čista“.“To je veliki grijeh, imat ću problema ako budem spavala s nekim drugim nakon nje, trebam se i dalje čuvati za muža” i slične su mi misli prolazile glavom. Seks s prvom curom bio je emocionalno izazovan i izrazito ograničen. Moj prvi pravi seksualni doživljaj izgledao je tako da mi se tijelo ukočilo na gotovo tri sata. U obzir je dolazio samo oralni seks i sve što nije podrazumijevalo bilo kakav oblik penetracije – koliko god zvučalo apsurdno. Sad shvaćam koja je to glupost, ali tad je to bio jedini način da se nosim sa svime“, priča Marija Magdalena*
„Moja djevojka nije u potpunosti razumjela razloge, ali je prihvatila moje zahtjeve. Kad sam joj objasnila zašto su ti uvjeti važni, pokušala ih je razumjeti. Bile smo zajedno dvije godine. Gotovo svaki put nakon seksa zatekla bih se kako plačem — osjećala sam se krivom i razapetom između vlastitih želja i uvjerenja da činim nešto pogrešno. Te dvije godine bile su jedne od težih godina mojeg života, obilježene konstantnim unutarnjim konfliktima, samookrivljavanjem i sramom, što je imalo velike i teške posljedice na moje mentalno zdravlje. Tek nakon četiri godine dozvolila sam si „pravi“ seksualni odnos. Prihvatila sam da je to normalno i da ga, također, imaju ljudi oko mene, kršćani i nekršćani. To je i dalje tema koja se izbjegava – o tome nisam razgovarala ni s kime iz obitelji, iako sam se outala“, završava svoju priču.
Stvarne priče stvarnih ljudi koji se kontinuirano bore
Da nas ima i van naših granica, potvrđuje i priča Sarah Galo, koja je otvoreno odlučila progovoriti o svojoj traumi odrastanja unutar ove kulture, rekavši sljedeće: „Imam 24 godine, a jedva poznajem vlastito tijelo. Nikad nisam doživjela orgazam jer jednostavno nisam znala ništa o sebi.“
Ove priče su priče koje i dalje žive, stvarne priče stvarnih ljudi koji se i dalje hrvaju s posljedicama ovog pogubnog učenja. Moja trauma nije završila mojim odlaskom iz crkvene zajednice. I dalje je tu, samo više nije skrivena duboko u ormaru iz kojeg sam i sama jedva izašla. I dok čitate ove snažne glasove, znajte da je još uvijek nebrojeno mnogo onih koji se utišavaju, onih koji nemaju snage ili mogućnosti ispričati svoju priču.
Kultura čistoće i njezine posljedice stvarnije su nego što smo toga zaista svjesni/e. Osim nedostatka edukacije o ovoj temi i prijeko potrebnog sveobuhvatnog seksualnog odgoja, stigmatizacija osoba s iskustvom religijske traume ove vrste dodatno otežava proces istupanja, pronalaska i povratka vlastitog identiteta, religijske dekonstrukcije i konačno – iscjeljenja.
U slučaju da ovo čitaš i prepoznala/o si se u napisanom, želim da znaš da postoji mjesto pripadnosti i za tvoj glas, tvoju priču, tvoju traumu, tvoje iskustvo. Želim da znaš da je tvoje iskustvo validno i stvarno, ali i da nisi sam/a u njemu. Tu smo. Postojimo. Dišemo. Borimo se. Sve smo glasnije i ne mislimo se stišavati. Ne više.
*Identiteti osoba koje su s našom novinarkom podijelile priču navedeni su anonimno kako bi se maksimalno zaštitila njihova privatnost
