U Zagrebu je pretprošli tjedan gostovala Stephanie Westbrook, jedna od koordinatorica Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI). Predavanje i razgovor koji je u četvrtak, 14. svibnja, održala u Multimedijalnom institutu (MaMa) može se čitati kao svojevrstan nastavak travanjskog posjeta Fione Ben Chekroun iz Palestinskog nacionalnog odbora BDS (Boycott, Divestment, Sanctions) pokreta. Ove razmjene, posredovane suradnjom Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde (IZASEP), Inicijative za slobodnu Palestinu (FPI), Studentica za Palestinu i Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti, odražavaju širu težnju da se domaći otpor genocidu i okupaciji palestinskog naroda još snažnije uveže u globalnu antiaparthejdsku mrežu.
BDS kao paradigma nenasilnog otpora
BDS predstavlja vezivno tkivo tih nastojanja. Osnovan 2005. godine na poziv preko 170 palestinskih nevladinih organizacija, sindikata i kolektiva, pokret je utemeljen na nenasilnom primoravanju Izraela da ispoštuje jus cogens međunarodnog prava prekidom okupacije i kolonizacije arapskih teritorija, rušenjem zida duž Zapadne obale, prepoznavanjem temeljnih prava vlastitih državljana i državljanki arapsko-palestinskog porijekla te preuzimanjem odgovornosti za Nakbu, čije posljedice proživljavaju milijuni palestinskih izbjeglica rasutih po cijelom svijetu.
Identificirajući nasilje nad Palestincima i Palestinkama kao sistemski projekt, BDS zastupa rezanje njegovih međunarodnih izdanaka; izraelska doseljeničko-rasistička arhitektura, smatraju, svoju dugovječnost duguje upravo financijskoj, vojnoj, kulturnoj i ideološkoj podršci stranih zemalja, što kampanji omogućuje da obuhvati različite dionike u apelu za minimiziranjem suučesništva.
Kako izraelski akademski kadar doprinosi ili održava opresiju nad palestinskim narodom?
Jedna od skupina koja je BDS osovila na noge bio je upravo PACBI, ispred kojeg je Stephanie Westbrook gostovala u Zagrebu. Njegov višedesetljetni opstanak kao zasebnog tijela unutar ove krovne organizacije govori o posebnoj ulozi prekida akademskih i kulturnih odnosa u demontiranju onog čitavog represivnog zdanja. Prosvijetljeno čitateljstvo možda će se zapitati: ne bismo li znanost ipak trebali zaštititi od politike?
I doista, u vremenima strukturne segregacije države, tržišta i civilnog društva, apolitičnost djeluje kao štit kojim se Akademik može obraniti od društvene odgovornosti, odajući se stručnom i strukovnom ocrtavanju stvarnosti kao objektivnog, zadanog, dovršenog totaliteta.
No, ako ga povremeno i zahvati nadahnuće vibrantnog inoviranja, ono se često gubi u projektnim zahtjevima, tehnokratskim laboratorijima i sveučilišnim katedrama izmaknutima iz zajednica u kojima niču. Zato, na koncu, i srednjoškolski nastavnici_e često ustuknu pred molbama učenika_ca da im razjasne zaoštravanja ratnih sukoba u svijetu, kako prenose, primjerice, sudionici_e u ožujku održane panel-rasprave o upoznavanju djece s ratom. Pitanje, stoga, nije kako proizvodnju znanja zaštititi od politike, već kako zaštititi društvo od apolitičnosti proizvodnje znanja.
Potpisnici_e PACBI inicijative ističu da je velik dio izraelskog akademskog kadra u nekom kapacitetu doprinio održavanju ili opravdavanju opresije nad palestinskim stanovništvom. Sveučilište Ariel izgrađeno je na okupiranoj Zapadnoj obali, Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu smjestilo je svoj kampus unutar ilegalnih naseobina, a i brojna druga sudjeluju u cionizaciji koloniziranih regija. Mnoge obrazovne ustanove organiziraju prikupljanje sredstava za opremu izraelskih vojnika, aktiviraju posebne programe stipendija za povratnike iz Gaze te razvijaju vojnu i nadzornu tehnologiju u službi ugnjetavanja palestinske populacije. Pravni fakulteti, ističe Stephanie Westbrook u svojoj prezentaciji, oblikuju diskurzivnu infrastrukturu za „reinterpretaciju“ međunarodnog prava, dok odsjeci za arheologiju vrše iskapanja na doseljeničkom teritoriju, istodobno kradući palestinsko kulturno nasljeđe i fabricirajući vlastite osnivačke mitove. Čak je i naizgled nepristrana Akademija umjetnosti i dizajna Bezalel pokrenula privremeni centar za prilagodbu, šivanje i popravljanje uniformi pripadnika_ca IDF-a.
„Bitno je,“ govori mi Tomislav Sokolović Čižmek iz Studentica za Palestinu, jedan od moderatora predavanja u MaMi uz Eminu Bužinkić (IZASEP, FPI), „razumjeti da znanstveno-istraživačke institucije imaju važnu ulogu ne samo u proizvodnji vladajuće političke elite, nego i u društvenoj, ekonomskoj i političkoj organizaciji. U kontekstu Izraela to se doista pokazuje istinitim kroz dva ključna aktera: izraelske okupacijske snage i čitavu sveučilišnu strukturu, gdje je skoro svaki državljanin prošao kroz vojsku i sudjelovao u okupaciji, a generali drže pozicije profesora, dekana ili rektora.“
Usporedno s genocidom provođen je i skolasticid
Na Zapadu slavljen kao bastion pluralizma i inovacije, ovaj imperijalistički pogon ubrzao je eroziju palestinske znanstveno-istraživačke djelatnosti puno prije listopada 2023. godine. Klasifikacijski režim uspostavljen nakon blokade Gaze 2007. godine ograničio je pristup laboratorijima, opremi, elektronici, građevinskim materijalima i infrastrukturi neophodnoj za znanstvenu obuku, zbog čega je skolasticid provođen usporedno s genocidom i domicidom u posljednje dvije i pol godine i mogao doseći razmjere potpunog uništenja tamošnjeg obrazovnog sustava. U nedavno objavljenoj evaluaciji američko-izraelskog „mirovnog rješenja“ navodi se da je preko 90 posto škola u Gazi je uništeno ili oštećeno do mjere neupotrebljivosti. Uslijed restrikcija protoka zaliha i astronomski visokih lokalnih cijena, privremenim mjestima podučavanja nedostaju osnovni materijali poput stolaca, školskog pribora i sanitarnih čvorova. 637,000 djece đačke dobi propušta formalno obrazovanje već treću godinu za redom.
Akademski bojkot je u porastu, no u našoj zemlji ide vrlo sporo
Bjelodanom moralnom argumentu za akademski bojkot može se pridružiti i pravni. Amnesty International ustvrdio je da Izrael provodi „genocid uživo“ nad Palestincima i Palestinkama, a izvješće Istražne komisije Ujedinjenih naroda i sudski postupak Međunarodnog suda pravde tu su tvrdnju poduprli. Članak I. Konvencije UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida obvezuje potpisnice, u koje se danas ubraja 153 zemalja, da genocid počinjen kako u doba rata, tako i u doba mira, spriječe i kazne. Pravni fakultet u Antwerpu obrazlaže da dužnosti propisane na državnoj razini zahvaćaju i državne institucije, uključujući javna sveučilišta. U suprotnom se riskira suučesništvo i stvara osnova za odgovaranje pred zakonom.
Međutim, čak niti opasnost od kršenja prava, a kamoli tek kakav koherentni etički kodeks, nisu motivirali institucije da reagiraju. Taj je posao odradila koordinirana mobilizacija odozdo i odozgo. Upravo je zahvaljujući predanom zagovaračkom radu učinak akademskog bojkota danas u eksponencijalnom porastu. Westbrook navodi da su se od rođenja PACBI-ja 2004. godine do kraja 2023. godine tek dva sveučilišta odazvala na poziv za rezanjem veza s Izraelom, no od siječnja 2024. godine pridružili su im se deseci visokoškolskih ustanova. Naši su prostori, izgleda, ovom duhu solidarnosti nazočili samo u naznakama.
Pripadnici_e Inicijative za akademiju pravde i epistemičke solidarnosti (IZASEP) za Libelu su kazali: “U Hrvatskoj je prva rasprava o bojkotu započela s otvorenim pismom akademskoj zajednici u ljeto 2024. godine, u kojemu se, između ostalog, pozvalo na preispitivanje suradnji hrvatskih akademskih institucija s izraelskim institucijama. Otvoreno pismo potpisale su stotine zaposlenih u akademskim institucijama i studenata. Nakon toga je osnovan IZASEP i određeni broj potpisnika se pridružio inicijativi. Preispitivanje suradnji se odvijalo sporadično, uz pokušaje pojedinaca da potaknu rasprave na svojim institucijama. Veći korak prema javnosti je napravljen kada je IZASEP objavio izvještaj s javno dostupnim informacijama o postojećim akademskim suradnjama koji je imao određen, iako ograničen, doseg prema medijima i javnosti. Veliki doprinos daju i članovi akademske zajednice koji tu temu, uključujući i širu temu utjecaja militarizacije na znanost, adresiraju u javnim raspravama. Kroz naše istraživanje istaknuo se niz problematičnih suradnji, na primjer one koje kroz programe Obzor Europske unije uključuju direktnu suradnju s izraelskom vojnom industrijom i Ministarstvom obrane.“
Mapiranjem projekata u okviru programa Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, kao i programa Obzor (Horizon Europe) i Erasmus, IZASEP je detektirao više od četrdeset točaka kolaboracije između hrvatskih i izraelskih institucija. Kao najproblematičniji slučaj izdvaja projekt „Underwater Security“ na Institutu Ruđer Bošković, čiji su partneri Sveučilište Tel Aviv, Ministarstvo obrane Države Izrael te vojna kompanija Rafael Advanced Defense Systems Ltd. Kada već ni nalog za uhićenje Međunarodnog kaznenog suda, raspisan protiv prijašnjeg ministra obrane Yoava Gallanta, ni zahtjev za podizanjem optužnice protiv njegova nasljednika Israela Katza, nisu prekinuli tok ovog partnerstva, možda će to moći uraditi pritisak studentske populacije koji se dodatno intenzivirao nakon prosvjeda održanog u ožujku ove godine.
Pasivnost akademske zajednice u Hrvatskoj kao jedna od glavnih prepreka
Prema članovima_icama IZASEP-a, svojim zalaganjem još imaju premostiti dvije glavne prepreke: pasivnost akademske zajednice te medijsku reprezentaciju izraelske agresije.
„Iako u pojedinim europskim medijima imamo primjere ozbiljnog istraživačkog novinarstva koje je ispitivalo, primjerice, kolika su sredstva iz europskih znanstveno-istraživačkih programa korištena u izraelskoj vojnoj industriji, u Hrvatskoj to pitanje nije bilo postavljeno visoko na agendi kao stvar javnog interesa. Taj nedostatak javne rasprave posebno zabrinjava u kontekstu izglednih promjena u europskim politikama financiranja znanstveno-istraživačkih projekata koje će u mnogo većoj mjeri podržavati istraživanje i razvoj tehnologije u vojne svrhe”, zaključuju.
Nadajmo se da će u svom naoko nepristranom umovanju naša intelektualna elita prestati zrcaliti, i u zrcaljenju aktivno reproducirati, danosti nasilnog svijeta. Naime, od njegovih posljedica ih neće moći spasiti nikakav privid apolitičnosti.
