Multimedijalni performans Ova žena se zove Jasna, 08 u sklopu višegodišnjeg projekta autorice Nicole Hewitt, dio je europskog projekta Risk Change. Ovaj multimedijalni performans u izvedbi pojedinih članica grupe Pangolin, Nicole Hewitt i Vide Guzmić, te suradnika Ivana Slipčevića, održao se 18. ožujka 2017. u prostorijama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u sklopu izložbe Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija.
Autorica kroz osmu epizodu hibridnog dokumentarno-fikcijskog projekta prikazuje ženu dislociranu od vlastitog iskustva, migranticu koja se nalazi u prostoru između osobne i službene povijesti iz kojih nastaje određena memorija kolektivnog sjećanja.
Na početku valja istaknuti važnost tehničke komponente koja je ključni aspekt doživljaja samog performansa koji uključuje tekst i film. Naime, ono što publici prvotno zaokuplja pažnju je činjenica da perfomans prikazuje jezičnu izvedbu koja se konstruira kroz fikciju, recitaciju, testimonijal i slide projekciju. Izvedba članova/ica grupe Pangolin konstruirana je u obliku performativnog predavanja (engl. lecture performance) gdje publika stječe uvid u životnu i radnu biografiju žene čije je ime Jasna koja danas ima 50 godina. Multimedijalnost je upravo ono što pojačava dojam same izvedbe. U radu nailazimo na elemente od korištenih transkripata sa suđenja u Hagu, narativnih crtica, prijavnica za poslove raznih administratorskih i data collector poslova u ICTY itd. Autorica kroz kompleksnu vizuru i fokalizaciju naslovne junakinje propituje način na koji nastaju prakse oblikovanja povijesti i važećih društvenih reprezentacija.
Polazište autoričina interesa je fragmentarni narativ vezan uz Haški sud. Jasnin lik okarakteriziran je kompleksnošću postjugoslavenskog ratnog diskursa, a samim time njezin identitet je fluidan i fragmentiran. Ona je službenica UN-a, razmišlja o migraciji te Hewitt kroz njezinu vizuru pokušava dekonstruirati sam diskurs Haškog suda koji se nameće kao neutralan, a u stvarnosti je ideologiziran te naturaliziran. Osobna povijest u konstantnom je konfliktu sa službenim, linearnim procesima koji oblikuju Povijest. Odnosno, ‘mali’ čovjek je u neprekidnoj borbi s regulatornim mehanizmima i ideološkim aparatima nametnutih od strane samog sistema.
Također, možemo primijetiti kako autorica sažima niz dosadašnjih epizoda cjelokupnog performansa u određenom povijesnom slijedu. Njezin okvir djelovanja je od 1991. pa do danas, čime nas kronološki uvodi u Jasninu dokumentarno-fiktivnu priču. Osmi nastavak epizode nadovezuje se na prethodne, od uvodne epizode u kojoj se pita o rubu analogne i nestanku ruba u digitalnoj fotografiji, mrežama piksela i prisjećanja radne i životne biografije do, primjerice, razmišljanja o smetnjama u transmisiji i elektronskom.
Fokusirajući se na osmi nastavak epizode saznajemo kako je godine 1985. Jasna djevojka koja je nesigurna u vlastite vrijednosti zbog čega ne upisuje Akademiju u Zagrebu, već komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu čime svjesno sputava svoje ambicije. Nadalje, godina je 1990. i ona se vraća u svoj rodni grad Vukovar u kojemu rat samo što nije započeo. Šetajući ulicama sa svojim prijateljima nailazila je na specijalce te se pitala po čemu su oni toliko specijalni i je li se promijenio kemijski sastav ljudskih mozgova, čime autorica publici otvara prostor za iščitavanje značenja ratne problematike. Usporedno s kulminacijom rata, 1991. Jasna razmišlja o migracijama, kako će posjetiti brojne europske gradove, primjerice Pariz, London i Amsterdam. U konačnici, dolazimo do suvremenog doba, odnosno 2017. godine kada pitanje o kemijskim sastavima mozgova ljudi i dalje ostaje otvoreno. K tome, dok je Jasna živjela u Haagu, doznajemo da nizozemska vlada isplaćuje novčanu svotu doseljenicima kako ne bi doživjeli ‘zlatnu dob’ u Nizozemskoj. Stoga, pedeseti rođendan izaziva težinu kod doseljenica i domicilnih žena, međutim, potonjima nitko ne nudi novac da odu.
{slika}
Iz prethodno navedenog, mogli bismo reći kako autorica progovara iz ambivalentne pozicije nevidljivo prisutnog ženskog subjekta koji supostoji u prostoru koji nazivamo stvarnošću. O tome je riječ i kroz svih osam dosadašnjih epizoda performansa. Kroz narativnu strukturu prikazuje unutarnja previranja glavne protagonistice kojima se želi predočiti kompleksnost pozicioniranosti pojedinca ili grupe ljudi. Postavlja se pitanje upravljamo li sami svojim postupcima i životima ili je to samo privid, te smo poput ‘lutke na koncu’ čime se evocira naša daljnja marginalna pozicija.
Shodno tome, Jasna razmišlja o pitanju objektnosti te možemo li istovremeno biti i objekt i djelovanje. Nalazeći se u svojoj radnoj sobi u Haagu, ona slaže svoj životopis te govori: “Ja sam slika oduševljenja, prikaz vještina. Ja sam potpuno uronjena, ja vjerujem u etiku skrbi i timski rad…”, što se može shvatiti kao prihvaćanje i provođenje normi koje su joj zadane od strane drugoga. Nadalje, Jasna koja progovara kroz autoričin glas, navodi da žudi za poslom od smisla te da živi u iluziji, a žudi za stvarnošću. To nas potiče da kroz fikciju promislimo o vlastitim životima, te u kolikoj mjeri smo konstruirani kao subjekti, odnosno objekti i kako se to odražava na naše djelovanje.
Pri kraju performansa, autorica govori o razlici između analognih i digitalnih zapisa memorija. Prostor analognog nudi nam mogućnost da zavirimo u sve pukotine i sjene povijesnih zbivanja te njime možemo zabilježiti vlastitu materijalnost dok se ona u digitalnom zapisu pretvara u numerički kod gdje će svi zapisi biti komprimirani.
“Na taj način”, navodi Hewitt, “memorije će se pomaknuti tako da ćemo se osjećati izgubljeno čak i tamo dolje na dnu”. Fraza odakle/odavde, koja se nameće, navodi nas na promišljanje o ljudima koji su napustili svoje domove i kojima je migracija neizbježna posljedica. Naposljetku, Hewitt završava izvedbu riječima “prazan je grad” koje se sve brže ponavljaju te pretvaraju u šum, buku. To je višeglasje popraćeno dinamičnim mijenjanjem fotografija napuštenih gradova gdje harmoničnost i usklađenost članova/ica grupe samog performansa pridonosi toj dinamičnoj strukturi. Mogli bismo reći kako je na taj način autorica željela oslikati unutarnji razdor i kaotično stanje koje se odvija u samom liku, ali i generalno raspoloženje koje vlada u postratnom i suvremenom kontekstu.
U konačnici, možemo se zapitati tko je ključni aktant u cjelokupnom procesu te koliko je naša pozicija unutar migracijskog protoka koji se odvija zapravo marionetska. Jesmo li samo vođeni dominantnim figurama sistema koji provode svoju ideologiju shodno vlastitim interesima ili imamo mogućnost artikulirati se kao subverzivni akteri?
