U kontekstu onoga što se ovih dana, a i mjeseci, događa na političkoj sceni Hrvatske, valja rasvjetliti nekoliko bitnih činjenica o tome kako je Hrvatska nastala na potpuno krivim temeljima, i tako doći do zaključ(a)ka zašto nam se danas događa sve ovo što vidimo na političkoj sceni i šire.
Kako je istina vrlo relativan i rastezljiv pojam, i njome se mogu manipulirati mase, pogotovo kada tu ‘isitinu’ tumače oni koji su znanja usvajali na ulicama, u šatorima ili po nekim prigodnim skupovima, ne volim se služiti konceptom istine. Radije se služim i vjerujem u činjenice, dokaze i argumente. No, to je masama malo teže shvatljivo.
Jedna od nepobitnih činjenica jest ta da je Hrvatska država uspostavljena na nacionalizmu i manipulacijama političke elite predvođene Franjom Tuđmanom. O pretvorbi i privatizaciji koja se u ratno vijeme nije smjela događati da i ne govorim. Pri čemu su važnost dobili ortakluk, nepotizam, korupcija i klijentalizam. Dok je nekolicina dobila sve otimajući većini, oni drugi (većina) bili su lišeni svega. Jedni su pljačkali i bogatili se, dok su drugi bili opljačkani i osiromašeni.
Krajem 80-ih godina dogodile su se mnoge promjene: završetak Hladnog rata, pad Berlinskog zida, raspad SSSR-a, raspad socijalističkog sustava. Osjećalo se nezadovoljstvo, nesigurnost i strah od novog i nepoznatog.
Paralelno s ovim događanjima, na hrvatskoj političkoj sceni pojavljuje se jedan spretan manipulator po imenu Franjo Tuđman koji je uspješno iskoristio ova nezadovoljstva, nesigurnost i strah te svojim političkim manipulacijama skretao pozornost s ključnih problema, budeći uspavane osvetničke strasti i nacionalističke emocije. Nudeći sebe kao tvorca tisućljetnog hrvatskog sna. A masa k’o masa…. njima je to lijepo zvučalo.
U osvit rata, oživjeli su politički mitovi koji su poslužili u manipulativne svrhe kako bi se iskrivile neke povijesne činjenice. Ti mitovi bili su lako upijajući, za razliku od suhoparnog racionalnog razmišljanja. I svatko tko je prokazivao ovakve mitove i razmišljao racionalno bio bi proglašen neprijateljem države.
Kroz svoju ciničnu ideju ‘nacionalnog pomirenja’ Tuđman je zamislio pomiriti ustaše i partizane tako da partizani priznaju svoje pogreške, a ustaše da zadobiju zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti jer prema njegovoj izjavi ‘NDH nije bila samo fašistička tvorevina nego i izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom’.
Tuđmanova ideja ‘pomirbe svih Hrvata’ imala je jedan temeljni nedostatak, a to je njezina predmodernost: umjesto moderne demokracije i Hrvatske kao države svih svojih građana, ponuđen je etnički model države i to, u pomirbenoj inačici, vraćen u okvir Drugog svjetskog rata. Postaje javno prihvatljivo rušenje partizanskih spomenika i pjevanje pjesama o Juri i Bobanu.
U proljeće 1990. održani su prvi demokratski izbori. Na tim izborima jest pobjedio HDZ i jest na vlast došao demokratskim putem. Međutim, tu stranku nisu činili demokrati, niti su ti ljudi imali ikakvog iskustva u političkim pregovorima. Štoviše, (još jedna činjenica) većina članova te stranke bili su disidenti bivše Komunističke partije, a tijekom vremena u stranku se ukljičivalo sve više onih iz ekstremne nacionalističke emigracije koji su stranku financijski potpomagali.
Duhovna i kulturna obnova započela je oživljavanjem hrvatskih kraljeva i mitova. Počelo je paranoično ‘čišćenje’ hrvatskog jezika od ‘natruha’ srpskog, te su ta pročišćenja izazvala pravu poplavu poprilično besmislenih novotvorenica ali i povratila oveći broj riječi tzv. ‘korienskog pravopisa’ iz NDH.
Favoriziranjem etnonacionalnog identiteta potisnuti su demokratski procesi, a na javnoj sceni na djelu je bila autoritarna nacionalna država. Stvoreno je kulturno i sociopsihološko ozračje pogodno za aktiviranje etničkih/nacionalnih stereotipa, predrasuda i stigmatizacije Drugih.
Stigmatizacija je socipsihološki čin, ali njezina aktivacija ima i niz drugih društvenih funkcija. Dojučerašnji prijatelji, susjedi, znanci, počinju propitivati svoje odnose s tim osobama, a često ih nakon toga počnu izbjegavati ili čak prekinu svaku komunikaciju s njima. Oni, tako nazivani ‘izrodi’ su u zajednici i sve što podsjeća na njih moguće je bez moralnih dvojbi uništiti ili prisvojiti. Primjera obostranih pljački ‘ustaških’ i ‘četničkih’ kuća u ratu i nakon ratnih akcija mnogo je, a moralna razina društvene reakcije pokazuje ravnodušnost ili razumijevanje prema takvim postupcima, što govori o izokrenutom sustavu vrijednosti u kojemu je gotovo sve dopušteno, posebno ako se to čini u ime postavljenih ili zamišljenih nacionalnih ciljeva. Etnički kriterij pritom se ponajviše sastoji od ‘razumijevanja’ događaja, što ‘naše’ oslobađa odgovornosti ili ih čak i nakon tih anticivilizacijskih postupaka postavlja kao društvene uzore. Stigmatizacija je izraz društvene moći te su stoga stigmatizirani još više marginalizirani i gurnuti na rub društva.
No, drugi nisu samo ‘njihovi’, nego i ‘naši’ ako su prepreka na putu prema ostvarenju interesa moćnih skupina. Tako su sumnjivci postali i Hrvati koji nisu bili u ‘kolu’ vladajućih ili dijelili njihove svjetonazorske (kvazi)ideološke i političke interpretacije i/ili akcije.
Govor mržnje prema Srbima u Hrvatskoj započeo je znatno prije otvorenog ratnog sukoba i srpske pobune u tzv. Krajini. Uz Miloševićevu agresivnu, ekspanzionističku propagandu koja je dolazila iz same Srbije, zanemarivanje srpskog pitanja potpomoglo je oružanoj pobuni u dijelovima Hrvatske. Javnom reustašizacijom i regeneriranjem NDH, države koju su Srbi u Hrvatskoj pamtili samo po zlu, nova hrvatska vlast je samo učinila uslugu velikosrpskom pokretu čija je propaganda tako dobivala na uvjerljivosti. Od uspostave HDZ-ove vlasti odnos prema srpskoj manjini u bitnome su obilježavale ignorancije, prijetnje i revanšizam.
Dodajmo tome da je Tuđman zahtjevao da se iz povijesnih udžbenika izbace imena poput Ljudevita Gaja i Josipa Jurja Strossmayera koji je zagovarao ideju ‘jugoslavenstva’.
Uz potporu Tuđmana i HDZ-a,Katolička crkva, početkom ratnih 90-ih postala je vrlo aktivna, ne samo u sakralnim pitanjima, nego i u politici (izbori, zakonodavstvo), vrednovanju (povrat imovine, investicije i nove crkve) i obrazovanju (sveučilišta, vjerske teme).
Jedan od (naj)novijih pokušaja, (opet) u režiji biskupa Košića jest pokušaj prisile da se djecu iz Dječjeg doma u Sisku preseli na neku drugu lokaciju, jer, eto njemu je vrlo važan povrat imovine. Jer baš u tom prostoru biskup Košić je osmislio da bi trebala stolovati katolička gimnazija. A kuda s djecom koja nemaju roditelje ili su im roditelji u vrlo teškoj socijalnoj situaciji, to biskupa Košića nije briga. I vrlo će zanimljivo biti za vidjeti kako će na ovo reagirati nova ministrica socijalne skrbi, bivša časna sestra Bernardica Juretić.
Novoizabrana vlada zapravo pokušava još i više učvrstiti vlast crkve, a posvećivanje javnih insitucija samo je jedan od primjera, u nizu. Za kolovođu posvećenja izabrali su najgoreg od svih, (opet)sisačkog biskupa Košića koji se okružuje osuđenim ratnim zločincima, priviđaju mu se komunisti i izdajnici, ima vlebno nelegalno imanje s ljetnikovcem od preko osam tisuća kvadrata (a za ljetnikovac tvrdi da je skromna koliba), jer, eto on je božji čovjek i valjda je kao božji čovjek to i zaslužio.
Stoga, paradoksalno je kada ova vlada sve svoje neistomišljenike (ovo se ne odnosi samo na političare!) naziva komunjarama, Jugoslavenima, izdajicama nacionalnih interesa i kojekakvim pogrdnim imenima, dok su upravo tvorci i ‘velikani’ HDZ-a proizašli iz Saveza komunista Jugoslavije. Činjenično. Točka.
Činjenično je i da su ljudi iz tog istog HZD-a uništili ovu zemlju: moralno, ekonomski, socijalno, društveno, iz već navedenih razloga. Hrvatska je do kraja 90-ih, dakle čitavo desetljeće postojanja bila gotovo potpuno van međunarodne političke scene i međunarodnih političkih zbivannja.
Činjenično je i to da je upravo HDZ proglašen zločinačkom organizacijom zbog silnih krađa i nepravilnosti u svom radu.
Činjenično je i to da nova hrvatska vlada izaziva još dublje podjele, u ionako duboko podjeljenom društvu; da izaziva ideološki rat i podpiruje mržnju prema svemu i svakome tko ima različito mišljenje od vladajuće strukture smatrajući da se svi moraju ukalupiti u isti način razmišljanja, jer u protivnom su izdajice nacionalnih interesa.
Nova vlada s HDZ-om na čelu tek je formirana, a već je puna afera. Čak su na mjesto premijera doveli čovjeka potpuno nepoznatog javnosti, čovjeka za kojeg nitko nije glasao. Čovjeka za kojeg nam trebaju titlovi kada govori.
Ponovo se obnavljaju nacionalističke vrijednosti i bude mitovi, ovoga puta oni o Domovinskom ratu. Kao da su Hrvatsku stvorili samo oni koji su bili u tom ratu.
Ponovo se Hrvati dijele na ‘mi’ i ‘oni’. ‘Mi’ pravi Hrvati, katolici, domoljubi i ‘oni’ drugi, izdajnici i izdajnice.
Nova vlada ne želi građansko društvo, pluralizam mišljenjai slobodu govora. Ova vlada ne poštuje ljudska prava, nego relativiziranjem stečenih prava i sloboda dovodi do kaosa. Oni i one na vlasti vrijeđaju i otvoreno prijete svima koji/e ne razmišljaju kao oni/e i usude se dignuti svoj glas protiv njih.
Pa, kako onda nazvati vlast koja radi protiv svog naroda, koja vodi korak unatrag, koja zatire slobode, proziva neistomišljenike i želi provoditi jednoumlje? Kako nazvati vlast koja želi povratak u neka mračna vremena, koja tvrdi da su temelji našeg društva kršćanske vrijednosti, koja želi registar izdajica nacionalnih interesa (dok su upravo ti isti izdali nacionalne interese), kako nazvati vladu koja iskrivljuje povijesne činjenice?
Jasno je kuda ovo vodi i ne treba se čuditi što su ugledni svjetski mediji hrvatsku vladu već prozvali ultranacionalističkom.
