Svi koji su se ikada bavili ispitivanjima javnog mišljenja ili sličnim empirijskim istraživanjima, prije ili kasnije naišli su na knjigu “Kako lagati pomoću statistike”. Svrha te knjige nije obezvrijediti rezultate takve vrste istraživanja, nego stvoriti svijest o čemu sve treba voditi računa prilikom čitanja i interpretiranja njihovih rezultata. U prvom redu, oni ovise o tome što se pita, kako se pita i koga se pita. A onda, naravno, i o tome kako se rezultati tumače. Dobar primjer toga su djelomični rezultati Europskog istraživanja vrijednosti provedenog u Hrvatskoj, objavljeni u Jutarnjem listu od 21. srpnja 2010.
Svjetonazor 1999. i 2008.
Iz teksta nije moguće zaključiti je li to sastavni dio Svjetskog istraživanja vrijednosti koje se provodi već više desetljeća širom svijeta i koje sam i sama provodila u Hrvatskoj u devedesetim godinama prošloga stoljeća. Pod velikim naslovom na prvoj stranici novina 50 POSTO HRVATA PROTIV POBAČAJA!, stoji, između ostalog, u podnaslovu i konstatacija “Sve smo konzervativniji”. Što, međutim, kažu objavljeni podaci? Oni kažu da je između 1999. i 2008. broj katolika u Hrvatskoj pao za 6,2 postotna poena, broj onih koji nisu vjernici porastao za 4,4 postotna poena, a broj onih koji se izjašnjavaju kao ostali porastao za 1,8 postotnih poena.
U odnosu na 11,3 posto ispitanika koji su 1999. rekli da nisu vjernici, njihov broj je do 2008. porastao za 40 posto. Dakle, isti bi se ti podaci mogli najaviti i bombastičnim naslovom BROJ ONIH KOJI NISU VJERNICI U HRVATSKOJ PORASTAO ZA 40 POSTO! Što se tiče podnaslova da smo “sve konzervativniji”, i tu objavljeni podaci govore nešto drugo. Uspoređujući 1999. i 2008., imali smo i zadržali vrlo negativan stav prema krađi auta, uzimanju marihuane, eksperimentu na embriju, samoubojstvu, zahtijevanju bespravne naknade od države.
Bili smo i ostali malo manje negativni prema izvanbračnim aferama, utaji poreza i laganju, dok smo bili i ostali najtolerantniji prema pobačaju, eutanaziji i razvodu. Istina, u ovih 10 godina švercanje u javnom prometu postalo nam je prihvatljivije od pobačaja, ali nam je i pobačaj daleko prihvatljiviji od laganja. E sad, uspoređujući, ovako od oka, broj onih koji se u stvarnom životu podvrgnu pobačaju i broj onih koji lažu, očito je da se tu negdje skriva i mjera društvenog licemjerja, barem toliko koliko i mjera vrijednosti. Možda je licemjerje prestroga riječ.
Pobačaj je krajnja mjera
Možda se radi o pojavi koju su prije mnogo godina dvojica vrhunskih stručnjaka, Luckman i Berger, nazvali – društvenom konstrukcijom stvarnosti. Pojednostavljeno: ljudi govore ono što misle da će biti dobro prihvaćeno ili da se od njih očekuje.
To nas dovodi do podatka o odobravanju ili ne odobravanju pobačaja. Broj onih koji ga ne odobravaju znatno je porastao: sa 40 na 50 posto. Prvo, što se tu ispituje? Jasno je da nitko pri zdravoj pameti neće poželjeti koristiti pobačaj kao način kontracepcije, niti će ikada sebi poželjeti to iskustvo. Pobačaj je samo krajnja mjera, kojoj se pribjegava u ekstremnim situacijama, do kojih je došlo nesretnim stjecajem okolnosti. Drugo, kako se ispituje?
Kad bi se pitalo ima li žena pravo odlučivati o vlastitom tijelu i rađanju vlastite djece, postoji mogućnost da bi rezultati bili nešto drukčiji. I konačno, koga se ispituje? Ovo je pitanje koje se tiče i ima neposredne posljedice za mlade žene u reproduktivnoj dobi. Radi se o njihovim životima, njihovim pravima i njihovoj djeci. Ne bi li onda bilo prirodno da se njih i pita. Za sve ostale to je samo stvar vježbanja ideologije metodom tuđe kože. Što se društvene konstrukcije stvarnosti tiče, ona je očita, nepobitna i jednosmjerna. Liječnici najpoznatijega zagrebačkog rodilišta službeno konstatiraju da život počinje trenutkom začeća. Drugim riječima, pobačaj je ubojstvo!
Žena: svog tijela gospodar
Kad se i vode rasprave, vode se o tome kad točno život počinje PRIJE rođenja. Nikada o ženinu pravu i slobodi odlučivanja o svom tijelu i rađanju. Rasprave o pobačaju potpuno su izolirane. Ne povezuju se sa širokom dostupnosti i informiranosti o najrazličitijim kontracepcijskim sredstvima, dostupnosti zdravstvenih ustanova i savjetovališta za kontracepciju, proširenosti i dostupnosti zdravstvenih institucija koje se bave ženskim zdravljem.
O jaslicama, vrtićima i školama, kao vrlo realnoj mjeri u borbi za smanjenje broja pobačaja, ne treba ni govoriti. Smanjenju broja pobačaja ne pristupa se ponudom realnih alternativa. Pristupa mu se isključivo strahom, sramoćenjem i prijetnjom. Isti oni koji zagovaraju zabranu pobačaja ne zagovaraju istovremeno uvođenje spolnog odgoja u škole koji bi poučavao o načinima i sredstvima za kontracepciju, ili besplatna savjetovališta i dostupnost kontracepcijskih sredstava.
Upravo obrnuto, oni ostavljaju ljude u neznanju dok se ne dovedu u situaciju u kojoj pobačaj postaje realni izbor. E onda im žele zabraniti izbor i izabrati umjesto njih. Žene koje se odluče za pobačaj podvrgnute su sramotnoj ponižavajućoj proceduri po bolnicama, u kojoj se moraju opravdavati i ispovijedati kako bi im, možda, omogućili da same odluče hoće li ili neće roditi dijete. I to se zove medicina i stav struke. Nema sumnje da tako snažna društvena konstrukcija stvarnosti utječe na vrijednosne stavove. Doda li se tome i apsolutno negativni stav crkve prema ženinu pravu na izbor i na vlastito tijelo, dakle i prema kontracepciji i prema pobačaju, porast broja onih koji ne odobravaju pobačaj logična je posljedica.
Neangažirana skupina
Konačno, one kojih se to pravo i ta mogućnost zaista tiče, po demografskoj logici su u manjini. To je samo jedna podskupina mlađih žena, koje su ionako u neugodnoj situaciji, a u zadnjim desetljećima se nisu pokazale u tom smislu previše društveno angažiranima.
No, bez obzira na to što kažu podaci i kako ih mi interpretirali, pitanje je kakva je u toj situaciji uloga države i zakona. Da prihvatimo da se radi o stavu polovice stanovništva o pravima jedne manjine žena u reproduktivnoj dobi. Na čiju stranu treba stati država? Odgovor je potpuno jasan i nedvosmislen: ni na čiju! Da se radi i o manjini od 10,5 ili i manje posto, zadaća zakona i države je samo svakome omogućiti pravo na vlastiti stav i, u skladu s tim, vlastiti izbor.
Bitka još nije dobivena
Država mora garantirati i osigurati pravo na pobačaj, jer time garantira ženama slobodu raspolaganja vlastitim tijelom. Svatko za sebe može odlučiti za ili protiv kontracepcije ili pobačaja, ali nitko ne može drugome nametati kako će odlučiti. Najmanje od svega to smije biti država. U tome je razlika između momentalnog javnog mišljenja ili društvene konstrukcije stvarnosti, i civilizacijskih dosega pretočenih u institucije države. Ili, kao što sam napisala prije 20 godina kao mlada žena u reproduktivnoj dobi: nećemo valjda dopustiti da nam država ulazi u krevet. Ovo istraživanje pokazuje da ta bitka još nije dobivena.
