Iako inače nemam običaj na Internetu javno dijeliti osobna iskustva, kada se jučer Twitterom na inicijativu aktivistkinje Marinelle Matejčić počeo širiti hashtag #ženeujavnomprostoru pod kojim žene dijele vlastita iskustva seksualnog uznemiravanja, nisam mogla odoljeti da ne podijelim barem jednu kratku crticu iz vlastitog života.
Činjenica da su žene preko društvenih mreža masovno počele dijeliti vlastita iskustva seksualnog uznemiravanja koje su u određenim situacijama i periodima života doživjele u javnom prostoru za svaku je pohvalu te je od izuzetne potrebe i važnosti. Naravno, kako bi i društvene mreže dosljedno odražavale realnost, iznošenju osobnih iskustava uznemiravanja te zdravorazumskog protivljenja istome uskoro su popratili komentari uvrijeđenih pripadnika muškog roda ustrajnih u namjeri da umanje težinu seksualnog uznemiravanja jer je ono “u stvari samo kompliment”.
Koliko god sam svjesna činjenice da su dobacivanja na ulici, praćenje ili pak neželjeni dodiri dio svakodnevice svake žene, susret s ogromnim brojem sličnih, poistovjetljivih svjedočanstava žena koje u toliko kratkom roku odlučuju javno progovoriti dok s druge strane nailaze na otpor muškaraca koji ih iz vlastite rodno privilegirane perspektive uvjeravaju da se “takve stvari ne događaju” i da one čitavu stvar izmišljaju, potresno je iskustvo budući da itekako stavlja u perspektivu ozbiljnost i raširenost problema položaja žena u patrijarhalnom društvu.
Hashtag #ženeujavnomprostoru pojavio se kao naručen. Doduše, ne mogu ocijeniti radi li se o tome da je hashtag došao baš u pravo vrijeme budući da sam nekoliko dana prije doživjela posljednji slučaj uznemiravanja ili se uznemiravanje ženama događa toliko često da bi svako vrijeme bilo pravo vrijeme. Sklonija sam pomisliti da se radi o ovom drugom slučaju.
Kako god bilo, s obzirom na timing osjetila sam se obvezanom priključiti se ostalim ženama i vlastitim iskustvom također doprinijeti širenju svijesti o neželjenim seksualnim interakcijama prožetoj ženskoj svakodnevici.
Naime, samo tri dana prije nego što je ova lavina iskustava preplavila društvene mreže, na ulici mi je prišao nepoznati muškarac. Ljeto je i na sebi sam imala široku lepršavu haljinu. Bez dekoltea, s rukavima do lakta, dužine do koljena, što napominjem ne zato što odjeća ikad može biti izgovor za uznemiravanje, nego isključivo ne bih li unaprijed doskočila “pronicljivom” pitanju “A što si obukla?”. Taj nepoznati muškarac osjetio se pozvanim da mi demonstrira što se može dogoditi djevojkama koje se oblače poput mene pa me u jednom trenutku uhvatio za nadlakticu i podignuo mi haljinu. Na ulici, u javnosti, usred tjedna, pred drugim ljudima. Srećom, stalo je “samo” na tome da su prisutni prolaznici imali priliku vidjeti moje donje rublje. Tada je napomenuo da bi me bez problema mogao odvući negdje na osamu i tamo silovati jer sam slabija od njega, ali i konstatirao da on to nema namjeru učiniti već on u stvari mrzi silovatelje i ovime mi samo želi pokazati što bi se moglo dogoditi da me, “za razliku od njega dohvatio neki luđak”. Također, savjetovao mi je da ubuduće nosim hlače ne bih li se zaštitila od “svakakvih muškaraca” pritom očito ne smatrajući sebe niti svoj postupak spornim.
No ono što me, nakon promptnog odlaska na što udaljeniji dio grada, najviše šokiralo nije niti postupak navedenog muškarca, niti njegova racionalizacija tog postupka kao upozorenja u svrhu zaštite žena, već nedostatak ikakve nevjerice i potpuni izostanak bilo kakvog osjećaja šoka vezanog za ono što se upravo dogodilo. Iznenadilo me što sam osjećala gađenje, ali ne i iznenađenje, što sam u vlastitoj glavi čitav događaj prihvatila kao nešto što se naprosto upravo događa, nešto zastrašujuće i neugodno, ali i nešto što sam očekivala. U jednom trenutku samu sebe sam uhvatila kako razmišljam: “Pa dobro, što sad, nije ti napravio ništa, bilo pa prošlo, a uostalom ni ti njemu nisi ništa rekla.”
Iako se godinama bavim feminizmom i ženskim pravima, kada god mogu govorim o borbi protiv svih oblika nasilja nad ženama, itekako sam svjesna da je seksualno uznemiravanje uvijek nedopustivo te je suradnja i izostanak suprotstavljanja iz straha od posljedica mehanizam preživljavanja za čiju upotrebu nikad ne smijemo kriviti žene, činjenica da mi je na podsvjesnoj razini inicijalna reakcija na vlastito iskustvo bila ovakva kakva jest osvjetljava koliko je patrijarhalna podređenost žena u stvari ukorijenjena u tkivo društva, koliko je nasilje nad ženama normalizirano, koliko se ženska iskustva minimiziraju, koliko nas se tjera da sumnjamo u same sebe, koliko nam se u stvari govori da pretjerujemo i koliko (makar na nesvjesnoj razini) i dalje internaliziramo patrijarhalne pretpostavke koje ženama nalažu da, za svoje dobro, šute i trpe te uvijek preuzimaju odgovornost za neprimjerene postupke muškaraca.
Nakon ovog događaja razgovarala sam s prijateljicama, kao ni ja, niti jedna od njih nije bila naročito zaprepaštena da se takvo nešto dogodilo. Naprotiv, nakon što sam ispričala što se dogodilo, svaka je iskazala razumijevanje i pritom sasvim mirno, neuznemireno, tonom kojim uz jutarnju kavu izmjenjuješ najnovije tračeve, izložila vlastitu priču te napomenula da se radi o najrecentnijoj situaciji koje se može sjetiti, budući da ih u čitavom životu ima previše da bi ih sve mogla nabrojati. U razgovoru tu i tamo ubacujemo koju pošalicu kako bi umanjile ozbiljnost situacije. Kada odrastaš kao žena seksualno uznemiravanje je nešto što se događa stalno, od najranijeg djetinjstva, dok ne postane dio svakodnevice s kojim naprosto naučiš živjeti i niti ne ideš za tim da razmjena savjeta o samoobrani u školskom WC-u, prijateljski razgovori o prepoznavanju droga za silovanje prije odlaska na brucošijadu, razmjena iskustva s kupovinom suzavca, rasprave o najboljoj poziciji ključeva u ruci dok navečer žurno hodaš do stana ili pak razmjena ovakvih priča ne spada u normalan proces odrastanja.
Jedna prijateljica priča o muškarcu koji ju je svojevremeno zvao sa skrivenog broja pokušavajući zapodjenuti razgovore prilično eksplicitnog, seksualnog sadržaja. Nikad nije saznala o kome se radi. Druga kaže da su joj se događale “samo klasične stvari” poput toga da ju neki muškarac u klubu ili javnom prijevozu naprosto ne može zaobići drugačije nego da se međunožjem protrlja o njen bok ili stražnjicu. Treća se odlučuje za priču koja se dogodila prošlog mjeseca dok je navečer išla na trening. Dok je ulazila u gotovo prazan tramvaj prošla je pored nepoznatog muškarca i sjela nekoliko mjesta iza njega. Nakon što se nekoliko puta okrenuo, muškarac je ustao sa svog mjesta, sjeo blizu nje i počeo masturbirati. Muškarcu nitko od drugih putnika ništa nije rekao. Ustala je i sjela na sjedalo blizu vozača.
Također, svaka od nas dolazi do zaključka da je muško spolovilo prvi put vidjela još kao osnovnoškolka nakon što je u prikrajku uočila starijeg čovjeka koji masturbira promatrajući djevojčice u igri. Zastrašujuće je koliko je to univerzalno iskustvo.
Ono što mi je također zapelo za oko jest i činjenica da, kao što sam i ja preispitivala samu sebe jer se nisam suprotstavila vidno jačem i još vidnije neuravnoteženom muškarcu, svaka od njih dok iznosi svoju priču također automatski navodi i korake koje je mogla poduzeti, a nije, misleći da je na neki način ipak ona ta koja je mogla prevenirati da se išta dogodi – od ranije promjene broja mobitela, preko konzervativnijeg odijevanja pa do sjedanja na mjesto u tramvaju koje je manje izloženo pogledima. Također, sve i jedna bar se u nekom trenutku zapitala je li u stvari ona ta koja preuveličava stvari i previše je burno reagirala jer ipak možda dotični muškarac nije mislio ništa loše, samo je htio razgovor, svidjela mu se i htio ju je upoznati, možda nije masturbirao namjerno da ga ona vidi…
Ništa nije beskonačno, ali broj izlika za muško ponašanje koji je predviđen patrijarhalnim društvenim uvjetovanjem koje ženu smatra perpetualnim krivcem za sve oblike uznemiravanja i/ili nasilja koje nad njom i njenim tijelom bez njezinog odobrenja vrše muškarci neopisivo je blizu beskonačnog. Koliko je apsurdno da ijedna žena razmišlja je li se u tramvaju trebala pomnije skloniti od pogleda? U tramvaju?! Sve navedeno u tekstu tek je jedan mali djelić stvari koje žene samim postojanjem u javnom prostoru od djetinjstva proživljavaju, a svaka žena s kojom sam o ovim stvarima pričala u nekom se trenutku pitala je li ono što je doživjela uistinu uznemiravanje ili je ona samo preosjetljiva. Ne, prepoznati i reagirati na seksualno uznemiravanje nije preosjetljivost. Ta reakcija je nešto najnormalnije. Nisi ni luda ni osjetljiva ni kriva. Ono što nije normalno je stav društva koji umanjuje i ušutkava ženska iskustva pritom podržavajući muškarca kao nekog ‘tko se samo šalio, naglo reagirao i nije u stvari ništa loše mislio’ i kao takav nije odgovoran za vlastito ponašanje već odgovornost prebacuje na ženu koja se “odvažila” sama prošetati navečer, djevojku koja “si previše dopušta oblačenjem kratke haljine na tulum”, djevojčicu koja “nije nikome rekla” kada joj je stariji “gospodin” pokazao dio svoje anatomije za koji ona još nije niti naučila da postoji…
Dosta je opravdanja, uvjeravanja u krivnju tamo gdje krivnji nije mjesto i vrijeđanja zdravog razuma naprasnim brisanjem iskustava polovice stanovništva isključivo jer su te “sreće” da postoje kao pripadnice skupine koja je u neravnomjernoj raspodjeli moći unutar patrijarhalne rodne dinamike izvukla deblji kraj. Zato i pišem ovaj tekst. Ljuta sam, potresena što postoji potreba za time, ali sam i presretna što žene iznova hrabro i uporno dijele priče usprkos svima koji nas uvjeravaju da se naša vlastita iskustva nisu dogodila.
Naša iskustva su stvarna. Naša iskustva su važna. Ne možete nas ušutkati!
Dosta je zahtijevanja od žena da se brane, dok od muškaraca ne zahtijevamo traženje pristanka. Dosta je normalizacije stava da će “dečki uvijek biti dečki”, a djevojčice/djevojke/žene će – biti silovane. Dosta je!
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
