“To će se promijeniti”, čula sam tijekom godina. Prije tjedan dana majčina prijateljica izgovorila je upravo ove riječi kad je odnekud izniknula ova tema i kad sam joj rekla da ne želim djecu.
“Stvarno ne želiš djecu? Bit ćeš usamljena!” Moja mala sestra, koja više i nije tako mala, upozorila me samo nekoliko dana ranije.
“Ne, neću. Imat ću sve vas, a jednom i svoje nećakinje i nećake. Bit ću cool teta. Tvoja djeca skakat će kad dođem k vama: “Mama, mama, to je teta Gera! Što nam je donijela iz Južne Amerike?” rekla sam s entuzijazmom. “Pitat će kamo planiraš ići na sljedeće putovanje.” Zahihotala se. Nisam mogla ne zapitati se koliko ljudi ima djecu u pokušaju da spriječi usamljenost.
Događali su mi se trenuci u kojima sam željela uklopiti se u kalup: biti žena koja sanja o zasnivanju obitelji. To bi mi i odrastanje i ozbiljne veze učinilo jednostavnijima. Ne bih bila morala izmicati temi majčinstva kad bi se pojavila u razgovoru ili objašnjavati svoju želju za ispunjenjem na drugačije načine, načine koji su više u skladu s mojom osobnošću. Spriječila bih popriličan broj svađa sa svojim tadašnjim dečkom, koji je inzistirao na tome da imamo djecu odmah nakon diplome, kao da sam se toliko trudila tijekom studija samo da bih se skrasila odmah nakon završetka fakulteta.
“Sada tako razmišljaš jer si mlada i želiš putovati. Promijenit ćeš mišljenje kad upoznaš onog pravog. Djeca su blagoslov”, nastavila je majčina prijateljica gledajući moju majku i pitajući ju je li me čula kad sam rekla da ne želim djecu. Nije to bilo nešto što moja majka nije čula ranije.
Ono što nisam rekla svojoj majčinoj prijateljici jest da sam već bila s nekim za koga sam mislila da je onaj pravi i da čak ni tada nisam željela djecu.
Djeca su blagoslov. Majčinstvo je čudo, u najmanju ruku. Vjerujem da imati djecu ne bi trebala biti odluka donesena iz hira, ili još gore, greškom. Iako nekim se ljudima dogodi upravo to i ispadne najneočekivanije, zastrašujuće, a ipak predivno iskustvo.
Volim djecu. Ona mogu ispuniti sobu srećom čak i na najgori dan. No, nikad nisam osjećala da baš od srca želim postati majka. Ne želim tjelesne promjene koje to donosi, karijerne i tjelesne prekide koji su za to nužni ili ogromnu dozu odgovornosti koja slijedi ubrzo nakon što postanete majkom. Previše sam slobodan duh.
Djeca su preslatka, ali djeca odrastaju. Dijete je blagoslov, ali također i najveća odgovornost. Čine li me moje misli sebičnom? Možda. No sebičnosti ima i u želji da se ima dijete kako bi se izbjegla usamljenost.
Iskustva su me oblikovala i oblikuju me i dalje. Sada mislim drugačije u odnosu na ranije u prošlosti. Tko može reći da se za nekoliko godina neću predomisliti? Mogla bih. No kao što sam rekla majčinoj prijateljici, mogla bih se i ne predomisliti. Možda nikad neću osjetiti želju da budem majka; možda hoću. Možda ću željeti vlastito dijete; možda se odlučim za posvajanje. Nemoguće je znati što budućnost donosi. Otvorena sam mogućnostima, čak i onima koje ne mogu trenutno vizualizirati, ali neću ušutkivati svoje osjećaje ili odluke samo zato što su tako rijetki, tako “nimalo ženski” jer drugima zbog njih postaje nelagodno.
Provela sam oko pet godina s muškarcem za kojeg sam mislila da ga volim ili ga možda doista voljela. Borila sam se s idejom da bih zbog toga što sam žena trebala željeti biti majka. Mislila sam da će ako provedem dovoljno vremena s tuđom djecom ̶ a vjerujte mi, jesam ̶ taj osjećaj doći. Ponekad sam se nadala da će doći… ali nije. I još uvijek ga nema.
Neću podleći očekivanjima društva. Ako ikad odlučim biti majka, to će biti zbog toga što istinski, duboko i bez sumnje želim biti majka. Društvo me može nazivati sebičnom i kritizirati me zbog toga što sam drugačija, ali to mi je milijun puta draže nego da me vlastito dijete gleda u oči i osjeća čak i najmanji znak ogorčenosti.
Prevela i prilagodila Ana Stipković
