Zima dolazi. Ljudi se suočavaju sa nadolazećim ekološkim katastrofama. Javni službenici koji su im se zakleli da će ih zaštititi od nadnaravnih užasa koji hodaju po ledu i snijegu su teško potplaćeni i osakaćenih lica. Istovremeno, društvene elite sudjeluju u beskrajnim političkim prepirkama otimajući se za kontrolu u dalekim metropolama dok stvaraju suvremenu dužničku krizu i koriste javni novčanik za punjenje vlastitih džepova.
Ovaj faksimil dnevnih događanja je preuzet iz HBO hit showa Game of Thrones. Game of Thrones nije jedina serija koja opisuje stvarni svijet. Financijska kriza; odbacivanje i napuštanje jednog postotka; misterije vrijednosti, globalizacije, financija i spekulacija; bankarstvo i novac – sve ovo je procurilo u mnoge nedavne radove anglo-američke spekulativne fikcije, ili SF (širi pojam koji opisuje radove često nejasnih granica između science fictiona, fantazije, alternativne povijesti, horrora i drugih žanrova ).
Iako to nije novo, eksplicitni ekonomski lajtmotivi u SF radovima imaju sve veću važnost. Nagrađivani suvremeni autori/ce kao Paolo Bacigalupi, Ann Leckie i William Gibson su se fokusirali na teme krize, biomoći, financija i potencijala za društvenu promjenu. Djela poput Cory Doctorowa Chicken Little opisuju financije kao arenu za dobivanje bodova ultramoćnih oligarha, dok noviji filmovi kao Elysium i Snowpiercer opisuju otpor prema rastućem ekonomskom uslojavanju.
Uslijed dubokih ekonomskih nejednakosti i ekoloških kriza rasprostranjenost ovih tema nije slučajnost. Ovi radovi često imaju upadljiva ograničenja. Ako je nejednakost uobičajeni motiv, njegov izvor (kapitalizam) i lijek (kolektivno djelovanje) su često prigušeni ili potpuno ignorirani. Ipak, unatoč njihovim manama, ovi noviji radovi pokazuju spremnost na propitivanje dominantnih elemenata naše ekonomije i društvenog života. Desetljećima je SF bio predviđajući kritičar uspona i dominacije neoliberalizma.
Phillip K. Dick u noveli Ubik (1969.) opisuje želju digitalne korporacije da stane na kraj vlasništvu u korist najma, i to čak najma stvari poput tostera, hladnjaka i ulaznih vrata. U Ubiku ni smrt ne nudi bijeg od eksploatacije korporacija. Umjesto toga specijalizirane mrtvačnice dopuštaju šefovima da izvuku korist od radnika preko groba.
Jeff Noon u noveli Nymphomation (1997.) opisao je britansku ekonomiju kao borbu između korporacijskog diva ‘Whoompy Burgers’ i nezavisne indijske curry trgovine. U pretjeranoj, ali zamislivoj neoliberalnoj budućnosti opisanoj u noveli, Whoompy Burgers subvencionira sveučilište u Manchesteru, studenti tražeći svoje transkripte i e-mailove bivaju bombardirani reklamama burgera, i hamburger koji pleše im govori koliko su burgera pojeli taj semestar.
Sveučilište Sjeverne Karoline je nedavno ukinulo studijske programe niske potražnje. “Mi smo kapitalisti, i mi moramo razmatrati što je potražnja”, objasnio je jedan službenik – ovo čini Noonovu zamisao vrlo realnom.
Manje ćudljiva procjena je Kim Stanley Robinsona koji u svojoj Mars trilogiji (1990-te) predviđa budućnost u kojoj će nacionalne krize biti rješavane kroz prodaju korporativnom menadžmentu, i transnacionalne korporacije će preuzeti nacionalni fiskalni i ekološki menadžment u zamjenu za izravnu kontrolu nacionalnih resursa, materijalnih i društvenih. Do kraja trilogije nacije bankrotiraju i prodaju se suparničkim korporacijama, i cijela Mars kolonija postaje podružnica kojom vlada korporativni menadžment. Ovaj serijal je nagovijestio krize poput one u Benton Harboru (Michigan) i drugim urbanim područjima koja su suočavaju sa bankrotom, i gdje tehnokratski menadžment zamjenjuje demokratsku kontrolu.
Noviji SF radovi također pokazuju spremnost na propitivanje standardnih ekonomskih pretpostavki. Povijesno gledajući, smišljene ekonomije u anglo-američkim SF novelama imaju obilježje distopije. Ipak, Francis Spufford u noveli Red Plenty (2012.) optimistično zamišlja sovjetski san o ekonomiji blagostanja i strasti koju taj san budi. Sovjetski istraživači koji su tražili put prema sovjetskoj ekonomiji koja služi svima opisani su suosjećajno, te se i s Nikitom Khrushchevim postupa s poštovanjem. Unatoč tome što je Spuffordova priča politički problematična iz više razloga, njegova knjiga nam pokazuje da u post-katastrofičnoj i post-Occupy okolini sve veći broj čitatelja želi promišljati pitanja vezana uz ekonomiju i društvo koja se smatraju riješenima.
Pisci spekulativne fikcije se također bave temama koje obuhvaćaju sadašnjost i budućnost: biogenetika i direktna kontrola života. Jedan primjer je rad Paola Bacigalupi, koji istražuje ono što David Harvey zove obnavljanje akumulacije kroz oduzimanje u ekološkom i okolišnom značenju. Bacigalupijeva djela Pump Six and Other Stories (2008.) i The Windup Girl (2010.) govore o sve većoj opasnosti od kapitalističke kontrole nad samim materijalom života pomoću zakona o patentu i autorskih prava nad genetskim materijalom. Bacigalupijeva fikcija se nalazi na sjecištu dviju kriza: krizi energije, odnosno nedostatku nafte pri čemu je zamijenjena agrikulturnim sredstvima te uništenje usjeva zbog čega je kontrola proizvodnje hrane u rukama mega biotehničkih kompanija koje posjeduju svu postojeću zalihu sjemena. Bacigalupijeve priče su ispunjene nejednakošću, bijedom i siromaštvom, no on oslikava eksploataciju poglavito kao nešto što ljudi rade prirodnom svijetu. Moćni likovi koje opisuje zaista ugnjetavaju osiromašene ljude i čine to biogenetskom kontrolom zaliha hrane. Siromašni su toliko ugnjetavani svojom potrebom da koriste proizvode agro-korporacija i nisu u ulozi proizvođača vrijednosti za te korporacije, kako bi rekao Marx.
Ann Leckie je također zaokupljena prirodom eksploatacije. U prve dvije knjige Radch trilogije Leckie govori o biomoći i profitu nastalom iz državno-korporativne uzurpacije radnika. U svojim novelama Ancillary Justice (2013.) i Ancillary Sword (2014.) mrtvi radnici su reanimirani i nanovo ih se koristi pomoću kriogenike i uništenja osobnosti. Istovremeno, kolonizirano stanovništvo se premješta s jedne na drugu planetu kako bi služilo kao radna snaga na plantažama elitnog sloja uzgajivača i trgovaca. Nakon što je pobuna radnika ugušena, oni pokreću vlastitu ilegalnu ekonomiju razmjene i proizvodnje. Leckiena novela pruža snažan primjer kako djelovanje i zajedništvo radnika može biti moguća metoda otpora.
Još jedan autor pokazuje dobro razumijevanje ove teme: Terry Pratchett, čije su novele dijelom humoristične, kritike aktualnih stanja u društvu: u opisu popularnog prosvjeda protiv uzurpatora zmaja, Pratchettov lik uzvikuje: “Ljudi, ujedinjeni, nikad neće biti zapaljeni!”. Discworldov glavni grad Ankh-Morpork utjelovljuje promjenjivost urbanog života. Njegov vladar, nemilosrdan ali posvećen blagostanju grada je mješavina Machiavellija, Robespierra i možda čak i Davida Harveya.
Pratchettove novele ‘Going postal’ (2004.) i ‘Making money’ (2007.) opisuju probleme koji će biti vidljivi poslije sloma burze 2008. godine. U noveli ‘Going postal’ poštanske marke zamjenjuju metalni novac sa socijalnom valutom koja sadrži vrijednost rada, dok u ‘Making money’ gradski patricij pokušava uzeti novac građana ispod njihovih madraca i iskoristiti ga za razvojni kapital. Pratchett proširuje paradigmu poštanskih marki navodeći da prava vrijednost proizlazi iz potencijala samog grada kao prostora cirkuliranja i toka kapitala. Protagonist temelji novu valutu grada na radnoj snazi Golema, fantastičnoj teoriji vrijednosti rada te autor time iznosi jednu od nekoliko marksističkih ideja ekonomije rada u fantastičnoj literaturi.
Marksistički koncepti se često pojavljuju u Pratchettovim djelima. U poznatom odlomku u noveli ‘Men at Arms’ (1993.), Pratchett analizira klasnu potrošnju i djelotvornu potražnju. Lik Samuel Vimes, radnik, proučava svoje uništene čizme. Dok bogati mogu kupiti jedan par čizama za prekomjernu cjenu, te dobre čizme će im trajati čitav život, tako bogati ne moraju kupovati ako ne žele i njihove noge su suhe. Netko iz radničke klase tko si ne može priuštiti tako skupu obuću mora kupiti jeftinije čizme, koje se brzo unište, čime je osoba prisiljena na novu kupnju jeftinih čizama i tako unedogled. Naposljetku radnik potroši puno više novaca na čizme, ali i dalje ima mokre noge.
Cory Doctorow izvrće ideju o čizmama u priči ‘Chicken Little’ (2010.). U ovoj priči čitave industrije služe ekstremno bogatim post-ljudima koji jednom kupnjom osiguravaju rad kompanije desetljećima. Ovi potrošači žive u podzemnim uređajima veličine grada, dok im čitava populacija služi. Potrošači su ćudljivi, nezamislivo bogati, i uživaju status ljudskog bića, korporacije i države. Svjetska ekonomija je za ove oligarhe postala način za dobivanje bodova u igrama moći. Dok Doctorowova priča na mudar način otvara nove teme vezane uz trenutne ekonomske trendove – i pokazuje nam neograničenu prirodu moći novca – u pripovijedanju nedostaje motiv zajedništva koji je prisutan u drugim radovima ovog autora. Iznimno nadaren protagonist se nagodi sa jednim potrošačem i dobiva djevojku. Oligarhija je obilježena djelovanjem jednog pojedinca, i glavni lik nadilazi svoje okolnosti kako bi ispunio svoju želju; no ostaju veći strukturalni problemi. Doctorowovi potrošači ostaju odvojeni od čovječanstva fiziološki i prostorno.
Nejednakost izražena kroz prostornu odvojenost je dugo bila moćni izum u SF. Već u djelu H.G. Wellsa Time Machine (1895.) ‘civilizirani’ Eloi okupiraju zemljinu površinu, dok Morlaci, koji su ugnjetavani od rođenja, žive ispod zemlje.
U najnovijoj noveli Williama Gibsona ‘The Peripheral’ bogati i siromašni čak ne nastanjuju ni istu kvantnu realnost. Bogato društvo je rezultat nekoliko globalnih androgenih kriza zbog kojih je unutar 40 godina umrlo 80 posto svjetske populacije. Gibson opisuje maltuzijanski katalizator za distribuciju, društveno rješenje kojim se bogatstvo postiže trošenjem umjesto uzimanjem od stanovništva. U prošlosti koja je prikazana ekonomijom dominira Walmart, proizvodnja lijekova i vojna služba, te je to dio stvarnosti u kojoj potpuno vlada jedan od budućih oligarha koji nagrađuje nekoliko odabranih sa informacijama o loto listićima i manipulaciji burze. Takva darežljivost je najviše čemu se oni u prošlosti mogu nadati – potpuno ovise o milost vladara. Optimistična je vizija budućnosti u kojoj radikalni tehnološki napretci zaustavljaju distopiju koja se nazire, no Gibson se oslanja na maltuzijanske ideje i dobru volju moćnih elita da stvore bolji svijet radije nego na odlučnost ugnjetavanih.
Noviji filmovi koriste istu ideju prostorne odvojenosti kako bi opisali nejednakost, i prikazuju slične elemente i nedostatke. Film iz 2013. godine, Elysium, opisuje sustav u kojem 1 posto stanovništva napušta Zemlju i odlazi živjeti u svemir. Glavni lik radi kao montažer na Zemlji i ozlijeđen je u industrijskoj nesreći, kada je njegova tvornica prisiljena osigurati unosne ugovore bogatog društva sa svemirske stanice. Ovaj film je iznimka zato što opisuje izravan odnos između bogatstva i siromaštva. Bogati stanovnici svemira shvaćaju da njihov luksuz ovisi o ugnjetavanju drugih, i svjesno održavaju vojni jaz između njih i siromašnih kako bi zaštitili vlastiti životni stil. Ipak, film ne navodi kolektivno djelovanje kao rješenje. Društveno rješenje se provodi putem kompjutorskog programa koji junak i nekoliko njegovih pristalica prokrijumčare u svemir. To dovodi do prostornog aparthejda i nakon toga svatko, a ne samo odvojenih 1% imaju pravo na sve društvene resurse. Kroz nešto nalik na ‘égalité ex machina’ preraspodjela je postignuta putem žrtvovanja pojedinca nalik Kristovom.
Snowpiercer iz 2014. godine također predstavlja kruto hijerarhijsko društvo u kojem su društvene klase stupnjevane po dijelovima vlaka. Jedini preživjeli ljudi globalnog ledenog doba žive u vlaku koji neprestano kruži po Zemlji. Dok grijanje, voda, hrana i druge potrepštine proistječu iz dinamičnosti motora – metafora za kapitalističku cirkulaciju – stanovnici vlaka moraju znati svoje mjesto te su smješteni po svojim kartama: prvi razred, ekonomska i slobodna klasa, od prvog do posljednjeg vagona. Uslijed pobune koju započinje slobodna klasa tri lika dospijevaju u prednji dio vlaka: jednom je ponuđeno da tamo ostane i upravlja motorom, a preostalo dvoje se pokušava iskrcati iz vlaka. Još gore od ovog pokušaja suradnje je saznanje da je strojovođa organizirao pobunu, kako bi primorao obnovu i osigurao da vlak u budućnosti nesmetano vozi. Buntovnici unište vrata vlaka kako bi pobjegli te uzrokuju ispadanje vlaka iz tračnica. Nakon katastrofe jedna od spomenutih troje uspijeva pobjeći sa djetetom u zimu. Kolektivnom revolucijom se pojedinci jedva uspijevaju pomaknuti s kraja na početak. Potrebna je katastrofa koju su buntovnici potaknuli, no ne i planirali, da vlak ispadne iz tračnica. U različitim ekološki orijentiranim spekulativnim fikcijama prijelaz sa kapitalizma je postignut prisilom zbog ekoloških razloga radije nego kroz kolektivno djelovanje. Sve u svemu, budućnost je izvan vlaka: izvan kapitalističke cirkulacije, daleko od hijerarhije i dominacije koje su vladale u vlaku.
Prema Jasonu Readu ‘Snowpiercer’ opisuje potrebu za novim vizijama mogućeg. To daje barem početak, čak i ako ostajemo nesigurni da li je kolektivno djelovanje bilo djelotvorno ili je bilo tek odvraćanje pažnje, te što bi mogla biti politička implikacija anarhoprimitivističkog pogleda na život izvan kapitalizma u zaključku filma.
Kao sva kulturna djela, SF je smješten u politički i ekonomski kontekst. U našem ljudi primjećuju da, kakvo god blagostanje kapitalizam nudi, ništa se uistinu ne dobiva. Pojačano fokusiranje na nejednakost u SF radovima je znak da ideološki temelji našeg trenutnog društvenog poretka prolaze značajnu promjenu.
Ursula K. Le Guin, možda najutjecajnija ljevičarska SF autorica, na dodjeli National Book Awards je potaknula kolege autore da zamisle ‘alternativu tome kako živimo danas’, i kaže: “Živimo u kapitalizmu, njegova moć je neizbježna- no takva su bila i sveta prava kraljeva. Ljudska bića se mogu oduprijeti i promijeniti svaku ljudsku moć. Otpor i promjena često počinju u umjetnosti. Vrlo često u našoj umjetnosti, umjetnosti riječi”.
Priče koje su ovdje iznesene ukazuju na to da može doći do takvog otpora – da san o novim mogućnostima može pobijediti zombija skučene tradicije i ekonomske dogme. Sve popularnije serije poput ‘Hunger Games’ opisuje siromašne i bogate toliko otuđenima, kao da su iz različitih zemalja i potvrđuju da bogati koji su u manjini žive od rada većine siromašnih – koji su sposobni promijeniti svijet kada se prestanu bojati bogate manjine.
Prevela i prilagodila Darja Galović
