Možda smo mislile da su ta vremena iza nas. Vremena u kojima moramo skrivati odluke o (ne)rađanju začetog djeteta. O teškom ostvarivanju poprilično elementarnih ljudskih prava. Imajući u vidu famozni Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, držale smo se prava na pobačaj kao tekovine modernog društva. Nismo propitivale što zapravo znači članak 4. – “Radnici i drugi ljudi (…) na načelima solidarnosti i uzajamnosti, a u okviru materijalnih mogućnosti, osiguravaju uvjete za ostvarivanje prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece”. Nismo ulazile u raspravu – bi li to značilo da kontracepcija i prekid trudnoće moraju u potpunosti biti pokriveni osnovnim zdravstvenim osiguranjem? Nismo se pitale niti što zapravo propisuje dokument iz članka 17. Zapravo, tog dokumenta nema. Nemoguće je doći do pravilnika koji je donesen od strane “posebno ovlaštenog republičkog organa nadležnog za poslove zdravstva”. Nismo se zamarale tričarijom da je uvod priziva savjesti početak kraja slobodnog odlučivanja o rađanju djeteta. Činjenica da žene “ostvaruju” svoja prava na ginekološkim stolovima van radnog vremena nije bila naša briga. Samo deklarativno.
Ustavni sud je nakon četvrt stoljeća odlučio propitati ustavnost navedenog zakona. I to je u redu. Kriv je moment. Kada desničarske ideologije i kler polako, ali sigurno doživljavaju novo proljeće, mi smo se našle uvrijeđene. Punimo medije informacijama i floskulama kako nećemo nazad na ilegalni pobačaj, kako radi ilegalnog pobačaja žene umiru, kako je odlučivanje o svom tijelu ljudsko pravo. Naravno da je. Doduše, do sada žene nisu umirale u našem dvorištu radi nestručno izvedenog zahvata (pobačaj je, za žensko zdravlje, sigurniji od poroda, odnosno, manje su šanse komplikacija, prema podacima Guttmacher instituta), ali ga nisu mogle ostvariti na način na koji je to zagarantirano zakonom. Plaćanje iznosa cijene prekida trudnoće u iznosu minimalne plaće i putovanje od parsto kilometara uz povremeno i potencijalno šikaniranje medicinskog osoblja nije prakticiranje prava na pobačaj. Naša iluzija da nam je dozvoljeno nešto što nije mora nestati. Da, CEDAW je dao prekrasne preporuke, no moramo biti svjesne da Hrvatska još nije na tom stupnju razvoja.
{slika}
Što god Ustavni sud odlučio, žensko pravo na prekid trudnće neće prestati. Statistike prekida trudnoće su u opadanju, što je dakako vrlo pozitivan trend koji valja njegovati. Ali ne zabranama. Ustavni sud ima određenu deklarativnu moć, no ona neće spriječiti žene da donose odluke o svom tijelu. Ne vraćamo se na pletaće igle i vješalice, idemo ka medicinskom pobačaju. Dostupnom putem interneta. Na Ustavnom sudu i Ministarstvu zdravlja je da odluči – hoće li on biti reguliran i kontroliran ili će prihvatiti kolateralne žrtve?
Ante Ćorušić, izrazito konzervativni član HDZ-a i pretendent na mjesto ministra zdravstva, izjavio je kako je “Zakon donesen u vrijeme totalitarnog sustava, komunističkog režima. Moramo ga uljuditi u interesu žena i nerođene djece”. Sigurna sam da je i vaša prva asocijacija na ovo: kako se zakon može uljuditi u interesu žena na način da im se još više ograniči pravo da donose i provode odluke vezano uz svoje tijelo – i ona druga, emocionalno širim masama lakše shvatljiva je – a što je s rođenom djecom? Kad će desničarske snage početi brinuti o onima u domovima za nezbrinutu djecu, o rođenima čiji roditelji nemaju za marendu, o onima koji nikada neće ostvariti svoj poencijal jer su se rodili kod krivih roditelja u krivom času? Možda je vijeme priznati da je ideologija ipak ispred dobrobiti žena i djece. Što se tiče prava na pobačaj – no pasaran. Snaći ćemo se. Postat ćemo kreativnije. Očito je čas za promjenu strategije.
