Uključujem TV. EURO 2012. u Poljskoj i Ukrajini je prošao, tu su Olimpijske igre u Londonu. Priznajem da volim OI, jer mi se čini da se tu najviše vidi napredak u doživljaju sporta kao nečega što nije ograničeno na naciju, kulturu, boju kože i spol. Ove u Londonu 2012. će ostati zapamćene kao prve u kojima sve reprezentacije imaju natjecateljice. Osim toga, zahvaljujući OI ipak dobijemo priliku na dva tjedna uživati u ženskom sportu u raznim kategorijama, kao i manje zastupljenim muškim sportovima s jednakim entuzijazmom koji ostatak vremena gotovo sebično grabi samo par muških sportova.
Istina, sport je jako bitan Hrvatskoj. Sport je jako bitan cijelom svijetu. Profesionalni sportaši zarađuju ogromne svote novaca i postaju predmeti obožavanja milijuna ljudi. Volim sport. Imam samo jedno pitanje. Gdje su žene?
Osim ispred ekrana, pokraj pokala, u kratkim navijačkim haljinicama, u dva tjedna Olimpijskih igara svake četiri godine… Gdje su žene?
I pade kiša sjekira. Ženski nogomet nije niti približno tako bitan kao muški! Nisam sigurna da bismo ih smjeli stavljati u istu rečenicu. To je apsolutno smiješno. A ja se usuđujem pitati, zašto? Tu se otvara medijski toliko neistražena problematika da postoji cijela platforma tema kojima bismo se mogli baviti.
Pa hajde da razmotrimo sve činjenice, argumente i predrasude. Kao prvo, žene ne ostvaruju tako dobre rezultate kao muški. Kako znamo, kad ih ne pratimo?
Dobro, ali pojedine sportašice su itekako zapažene. Janica Kostelić! Blanka Vlašić! Ha! Ima žena u sportu.
Istina, u pojedinačnm sportovima se žene mogu probiti, za razliku od ekipnih gdje je to skoro pa nemoguća misija. Činjenica je da se sportovi koji se smatraju “ženstvenijima” poput atletike i klizanja više prate. Što se tiče naše Janice, ona je glavni razlog što se žensko skijanje danas prati u medijima i javnosti u Hrvatskoj u većem obujmu, te joj na tome skijašice mogu biti zahvalne. Ipak, prisjetimo se kako je Janica trenirala da bi srušila predrasude i postala tako dobra. Trenirala je sa svojim bratom, u istom tempu. Trenirala je “na muški način”.
Na to se nadovezuje argument da žene jednostavno ne mogu trenirati kao muškarci, nisu dovoljno fizički snažne. Priznajem da sam dijelila to mišljenje dok nisam pročitala članke o dopuštanju ženskog maratona. Danas je toliko normalno da žene trče maraton da je nezamislivo da im to prije točno 40 godina nije bilo dozvoljeno. Maraton je bio rezerviran za muškarce, a žene nisu mogle dobiti ni startni broj. Prve žene koje su trčale maraton morale su se prerušavati u muškarce i paziti da ih ne uhvate redari. Među tim sufražetkinjama koje su kasnije otvorile put svim ženama maratonkama su Roberta Gibb i Kathrine Switzer. Gibb se 1966. godine prijavila na Bostonski maraton i kao odgovor dobila poruku od direktora utrke da žene nisu sposobne zbog svoje fiziologije istrčati tu duljinu, te im po međunarodnom zakonu o sportu nastup nije dozvoljen. Roberta je ipak odlučila istrčati maraton, a kroz cilj je protrčala bolje od čak dvije trećine maratonaca s kojima je startala. Iako su novine prenijele vijest o djevojci koja se tako hrabro okušala u “muškom sportu” njeno ime ni rezultat nisu završili na službenoj listi natjecanja. Kathrine Switzer se potpisivala inicijalima K.V. Switzer i tako se odlučila upisati na prijavnicu za Bostonski maraton 1967. Dobila je startni broj i na utrci se pojavila bez kamuflaže. Krenula je dobro, a kada su ju uočili novinari postala je atrakcija. Međutim, pojavio se autobus u kojem su bili organizatori, među kojima i dužnosnik Jock Semple. Semple je iskočio iz autobusa, uhvatio Kathrine za ruku i vikao joj da se gubi s njegove utrke. Nastalo je komešanje u kojem su ostali suučesnici utrke pokušali pomoći Kathrine da se oslobodi Semple-a i nastavi utrku. Uspjela je završiti utrku praćena novinarima. Bostonski maraton je službeno dopustio ženama da sudjeluju 1972. godine, a olimpijski maraton je ženama dozvoljeno trčati prvi put 1984. u Los Angelesu.
Triatlon je također težak i fizički zahtjevan sport, a da bi se dodala dodatna težina postoji takozvana titula IRONMAN-a. Za titulu IRONMAN-a osoba mora otplivati 3,8 kilometara, biciklirati 180 kilometara i na kraju trčati maraton dužine 42 kilometara. Ono što me zapanjilo je da Hrvatska ima čak deset IRONLADY, žena koje su završile ovu utrku! Prošle je godine na utrci Challenge Barcelona Maresme u Španjolskoj Gorana Jelić Mrčelić prošla ciljem kao stota osoba iz Hrvatske i deseta Hrvatska IRONLADY. Ove godine dobili smo još jednu željeznu damu, Karlu Čović. Mogu samo zamisliti koliko je fizičkih priprema potrebno da bi osoba mogla izdržati ovakav napor, a činjenica da postoje žene koje drže titulu dokazuje više nego išta da su itekako spremne stati uz bok muškarcima i da fizička sprema i težina sporta nisu nikakav izgovor da se žene izostavlja. Tipični “muški sportovi” to više nisu, u svim disciplinama hrabro sudjeluju i žene. Još jedan dokaz je svjetska udruga boksačica WBA – World Boxing Association.
U zadnje vrijeme hokej na ledu je našao svoje medijsko mjesto kod nas zahvaljujući Medvjedima, KHL Medvešćak. Ono što nisam znala je da postoji i ženski klub hokeja na ledu u Zagrebu, KHL Grič. Jedini ženski hokejaški klub u Hrvatskoj. Njihovi problemi počinju već od treninga. Svi treniraju zajedno, seniorke i juniorke, s tim da juniorke i juniori od 7-10 godina treniraju zajedno pa onda dolaze u klub Grič. Naše hokejašice za veća natjecanja nemaju novaca, a termine za igranje dobivaju najčešće od 23 sata do ponoći. Utakmice igraju podjelom samog kluba na dvije ekipe, a igraju u Slovenskoj ligi u kojoj su uzgred budi rečeno, prve! Pravila ženskog hokeja su drugačija, pa tako u ženskom hokeju nije dopušten fizički napad, zbog čega bi mogao biti manje “atraktivan” za gledanje, ali djevojke u Griču zaslužuju da imaju dovoljno novaca za sudjelovanje u Slovenskoj ligi kad već nemamo svoju i za odlaske na veća natjecanja za koje su sredstva pokušale prikupiti ove godine i koja su ovako samo nedostižan san.
Znači situacija je takva da dobri rezultati privlače medije, mediji privlače sponzore koji financiraju odlaske na natjecanja i opremu. No, kako naći sponzore ako im ženski klubovi ne mogu osigurati minutažu i prostor u medijima? Nikako. Ako ste u zadnjih deset godina otvorili novine možete vidjeti princip na kojem sportska rubrika funkcionira. Prve stranice su rezervirane za nogomet. Ako čovjeku i dođe muka od nogometa, samo treba okrenuti zadnji ili predzadnji dio sportske rubrike i tu je svoj na svome. Tu su “manje bitni” sportovi, redom rukomet, košarka, tenis, zimi skijanje, plivanje, Formula,vaterpolo, odbojka i jedinstveni Cro Cop. Istina, rukomet zasjeni nogomet kad dođe njihovo Europsko ili Svjetsko. Tenis se može nadati naslovnici ako su posrijedi velike pobjede, bilo u ATP turnirima, Grand Slamovima ili Davis Cup-u. Ali ipak je tu, drži se kao i skijanje. Za ostale sportove jednostavno nema mjesta.
Grad u kojem djeluje klub trebao bi ga pomagati u financiranju, posebno ako je klub perspektivan i ima dobre rezultate, ali ta pomoć je prije povremena nego pravilo. Jednu stvar je moguće sa sigurnošću reći – ženski klubovi ne dobivaju financijsku pomoć ili dobivaju veoma malu. Barem javno tako govore. Hrvatski nogometni savez godišnje dobije od FIFE 250.000 dolara, a od UEFE 400.000 švicarskih franaka za razvoj amaterskog i ženskog nogometa i futsala. Od toga za razvoj ženskih projekata može ići maksimalno do 10%. Do deset posto! Znači da može ići i na primjer dva posto što je sramota!
Realna situacija u Hrvatskoj je da se klubovi i sportovi osim navedenih par jednostavno ne prate i muku muče sa sponzorima i financijama, bili oni muški ili ženski.
Za vrijeme trajanja EURA nisam čitala novine. Svake druge godine, bilo Svjetsko ili Europsko prvenstvo u nogometu nas uhvati groznica. I novinari pišu o toj nogometnoj groznici, sinonimu koji više ne ide odvojeno, na osam velikih stranica i u posebnim prilozima nedjeljom. Da se razumijemo, nije da ne volim nogomet. Dapače. Ali osim samih utakmica, stvari oko njega postaju tako bolno predvidljive i uvredljive sa golemim novčanim transferima i bolno velikim plaćama koje pojedini nogometaši uživaju i koje su toliko u neskladu svijeta u kojem živimo da za mene nogometna natjecanja velikom brzinom gube svoju čar. Druga stvar je internet. Tu me osim svih navedenih informacija i dezinformacija vrebaju i reklame. Ove godine je bilo par toliko uvredljivih za žene – Osječko pivo i pašteta Argeta da je potonja povukla svoje reklame s tržišta!
Zagrebi i osvoji odlazak na EURO, poliži i osvoji odlazak na EURO, skini i osvoji odlazak na EURO. Zagrebi, poliži, skini. Trebam li postati prostitutka da odem na EURO? Nije mi jasno, zar tim navodnim sjajnim marketinškim timovima koje kompanije angažiraju da smisle slogane koji će pomesti regiju zaista još nije došlo do mozga da su žene jednako uključene u sve i jednako vatrene navijačice, ako ne i vatrenije?! Zar im nije još jasno koliku populaciju čine žene koje gledaju nogomet, uživaju u nogometu, navijaju za naše? I iznad svega, zar im nije jasno da su takve reklame uvredljive i za muškarce? Tekme se gledaju zajednički, doma, u bircevima, nema segregacije na muške i ženske stolove!
Kažu traži i naći ćeš, ali nije stvar u tome. Sportovi u kojima sudjeluju muškarci doslovno iskaču. Ako s druge strane, poželimo saznati nešto o ženskom sportu ili klubu morat ćemo se potruditi i prosurfati po internetu da uopće dođemo do informacija.
Kako onda očekivati da će naši mediji izvještavati o ženskom sportu kada se ženska odbojka prenosi samo zbog njihovih ultra kratkih hlačica pod prodajnim sloganom “Upišite u Google ženska odbojka i uživajte u guzicama”, a sportski urednici jednog od najprodavanijih dnevnih novina u Hrvatskoj svojedobno nisu htjeli pratiti žensku košarku jer, parafraziram,”tko želi gledati znojne ružne divove”?
Koliko god stvarni rezultati ženskih sportova bili zapanjujući i koliko se god sportašice i klubovi borili za svoje mjesto u sportskom svijetu, moramo postati svjesni uloge medija. Bolna ali istinita je činjenica da oni diktiraju što će se i kako prikazati i samim tim diktiraju koliko ćemo nešto percipirati bitnim. Mi novinari i novinarke moramo postati svjesni svoje odgovornosti i posljedica koje stvara ustaljeni program i način praćenja pojedinih sportova u novinama, na radiju i TV-u. Mi čitatelji/ce i gledatelji/ce također kao konzumenti tih priloga i članaka moramo postati svjesni svoje odgovornosti u procesuiranju informacija koje nam se nude. Internet je pružio veliki potencijal jer se na internetskim portalima može naći skok dalje od ograničenosti ostalih medija. Sad treba taj potencijal iskoristiti, umjesto da se gubimo u drugoj krajnosti – gomili nebitnih informacija. Naša bacačica diska Sandra Perković je osvojila zlato na Olimpijskim Igrama. Svi su popratili njenu priču, mogli smo čitati o njenoj borbi i preživljavanju sepse i povratka sportu i natjecanjima, bili smo ponosni. Čudo, mogli smo pročitati. Hoće li njeno osvajanje zlata imati za posljedicu to da će se više pratiti bacanje diska? Ne. I to je ono što je žalosno i što se mora promjeniti.
