Početkom mjeseca poražen je homofobni referendum o braku u Rumunjskoj, na opće zadovoljstvo i slavlje tamošnjih LGBTIQ organizacija i šireg progresivnog društva. Organizirani otpor referendumu i poziv na njegov bojkot s ciljem što manje izlaznosti je uspio – glasovanju je pristupilo 10 posto manje građanki/a od potrebnog minimuma (30 posto birača/ica). S druge strane, ‘Koalicija za obitelj’ koja je organizirala referendum, kao i trenutna socijaldemokratska Vlada, proglasili su rezultat porazom za Rumunjsku i najavili daljnju borbu protiv ljudskih i manjinskih prava. U državi u kojoj je homoseksualnost dekriminalizirana tek 2000. godine i dalje ne postoji nikakav oblik priznanja za istospolne zajednice, unatoč pristupanju Europskoj uniji. Dodatno, neokonzervativni pokret koji se aktivirao u drugom desetljeću novog milenija dao je novi zamah političkoj homofobiji.
Mnogi mediji i stručnjaci točno su stavili homofobni referendum u Rumunjskoj u kontekst izrazito nepopularne i korumpirane Vlade te njenih politika koje sve više guraju Rumunjsku u smjeru novog ‘iliberalnog’ kursa čija popularnost raste u Srednjoj i Istočnoj Europi (SIE). Zašto je referendum o braku 2013. godine u Hrvatskoj uspio, unatoč značajnom otporu homofobnoj definiciji od strane različitih aktera, dok je u Rumunjskoj propao unatoč svoj potpori establišmenta, vjerskih zajednica i radikalne desnice? Kako su se napadi na prava žena i LGBT osoba našla u fokusu mainstream politike u ovom dijelu Europe? (Ne)uspjeh nekonzervativnih snaga u utjecaju na javne politike i zakonodavstvo ovisi o različitim faktorima, među kojima su interes mainstream stranaka i ideološko postavljanje nasuprot novim populističkim izazivačima, snaga lokalnog vjerskog aktivizma, prisutnost međunarodnih neokonzervativnih organizacija/pojedinaca te institucionalni okvir neke države.
Politička korisnost homofobije
Iako se podrška jedne socijaldemokratske Vlade i stranke poput PSD-a u Rumunjskoj ovakvom homofobnom referendumu na prvu može činiti neobičnom, ona je rezultat specifične ideološke orijentacije brojnih socijaldemokratskih stranaka u SIE. U Rumunjskoj je poznat koncept ‘političkog šaranja’ kojim se objašnjava olakšano i oportunističko koaliranje te prelaženje političara iz ‘lijevih’ u ‘desni’ tabor i obrnuto. Tako je, primjerice, nekoliko istaknutih članova ekstremno desne Stranke Velike Rumunjske (PRM) prešlo izravno u redove PSD-a.
Kako bi spriječile jačanje radikalno desnih i/ili populističkih stranaka, političke elite više ili manje spremno preuzimaju isključivi, ekstremni diskurs te politike koje novim strankama-izazivačicama daju na popularnosti. Rumunjski politolog Radu Cinpoeş koristi pojam neformalne ili usputne netolerancije (casual intolerance) kao “svakodnevne uporabe namjernih ili nenamjernih diskriminatornih i netolerantnih govornih praksi koje reproduciraju i osnažuju predrasude” – pojava koja je sveprisutna u rumunjskim medijima te javnom i političkom prostoru općenito.
Rumunjski socijaldemokrati – PSD, slično kao i Slovački SMER-SD[1], dio su istočnoeuropskog bloka socijaldemokratskih stranaka koje promoviraju društveno konzervativne, ‘obiteljske’ vrijednosti, nacionalizam i politički oportunu homofobiju. Treba istaknuti da je u Rumunjskoj predominacija nacionalizma u javnom prostoru posebice izražena s obzirom da je Ceaușescova Komunistička partija iskovala specifičnu kombinaciju marksizma-lenjinizma i radikalnog nacionalizma. Za razliku od situacije u Rumunjskoj, hrvatski SDP nakon perioda tranzicije transformirao se u nešto klasičniju ‘građansku’ socijaldemokratsku stranku koja prihvaća liberalizam i spremna je surađivati s organizacijama civilnog društva na poboljšanju prava LGBTIQ osoba. Osim toga, u hrvatskom medijskom prostoru u tom je periodu prevladavalo liberalno izvještavanje o temi u fokusu, a neki su se mainstream mediji čak otvoreno pozicionirali na stranu kampanje protiv homofobnog referenduma.
U tom kontekstu, hrvatska se desnica, okupljena oko radikalnog krila HDZ-a, Crkve i novog neokonzervativnog pokreta, uspjela relativno uspješno nametnuti kao predstavnik ‘tihe konzervativne većine’ koji progovara u ime naroda i obitelji protiv ‘odnarođene’ Vlade. Dakako, presudnu ulogu u uspjehu hrvatskog referenduma imalo je prethodno ukidanje praga izlaznosti učinjeno kako bi Hrvatska na referendumu glatko potvrdila pristupanje Europskoj uniji. Zbog toga je i odaziv na referendumu bio veći, jer se, za razliku or Rumunjske, domaća opozicija referendumu odlucila mobilizirati gradjane kako bi sprijecili pobjedu homofobne desnice.
Dio međunarodnog antirodnog pokreta
Kao i našoj javnosti već dobro poznata skupina radikalnih klerikalnih organizacija, i rumunjski je referendum, predvođen Koalicijom za obitelj, pokrenula mreža konzervativnih organizacija poduprta od strane različitih vjerskih i drugih zajednica. U tu skupinu šarenih sponzora homofobnog referenduma tako su se uključile i Rumunjska pravoslavna crkva, neoprotestanti, američke radikalne organizacije poput Alliance for Freedom i Liberty Council, zloglasna Kim Davis te, navodno, i ruski interesi. Rumunjski slučaj tako ne odudara od provjerene matrice djelovanja tzv. antirodnih pokreta, osim razlika u vjerskim predznacima. Riječ je o labavom, ali utjecajnom međunarodnom pokretu u pokroviteljstvu Svjetskog kongresa obitelji i drugih radikalo-klerikalnih organizacija u kojima laici pripadnici različitih kršćanskih denominacija surađuju na promoviranju regresivnih, patrijarhalnih i diskriminatornih politika. Uspjesi ovih pomalo opskurnih, ali izdašno financiranih organizacija ovise u velikoj mjeri o tome koliko je različitim strankama i političkim akterima u pojedinoj državi oportuno koristiti političku homofobiju za proizvodnju državnih neprijatelja. Stoga, iako nije u potpunosti irelevantno, pomalo je promašeno isticati razinu konzervativnosti nekog društva kako bi se objasnile razlike u uspješnosti antirodnih pokreta.
Uvlačenje ekstremizma u mainstream
Kao i u Rumunjskoj, i u Hrvatskoj su referendumi neokonzervativnog pokreta velikim dijelom usmjereni protiv Zapada i Europske unije kao izvora ‘stranih’ vrijednosti, tuđinske vlasti i dekadencije. Hrvatska je tako, nakon dugog niza godina proeuropskog konsenzusa, napokon uhvatila korak s rastućim euroskepticizmom zemalja Srednje i Istočne europe. Otpor Europskoj uniji povezan je i s diskursom Katoličke crkve koji je nedavno oživljen u istupima hrvatskih biskupa i klerikalne desnice u konceptu ‘ideološke kolonizacije’ usmjerene protiv tradicionalne obitelji. Ipak, neuspjeh kampanje za zaustavljanje ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj pokazao je da tzv. umjereno krilo HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića nije spremno davati daljnje ustupke radikalnoj desnici. On je, čini se, i dalje spreman slijediti liniju umjerenih europskih pučana, a ne Orbanovu politiku.
Unatoč kontekstualnim i taktičkim razlikama, homofobni referendumi u Hrvatskoj i Rumunjskoj, slično kao i u ostalim zemljama u kojima su provedeni, dio su organiziranog napada na prava žena i LGBT osoba pod krinkom ‘rodne ideologije’. Iako je lako naći organizacijske, financijske i ideološke veze i izvore ovog međunarodnog pokreta u različitim vjerskim organizacijama, rodna ideologija ima posebnu funkciju kada je instrumentalizirana u političkom mainstreamu. Slično kao i antimigrantska paranoja, njezina je snaga u mogućnosti da prizove pojednostavljen, ‘zdravorazumski’ i emocijama nabijen osjećaj prijetnje kojom se dio populacije lako uspijeva mobilizirati oko agende radikalne desnice s jasnom anti-europskom, nacionalističkom i tradicionalističkom agendom. Hoće li daljnji udari na prava žena i LGBT osoba u ovom dijelu Europe dobiti na zamahu, ovisit će uvelike o snazi artikuliranog i politički organiziranog otpora desnici i njihovom infiltiranju u politički mainstream.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
[1] Slično kao i u Rumunjskoj, u Slovačkoj je 2015. godine homofobni referendum propao zbog nedovoljnog odaziva birača od 21,4% (od potrebnih 50%)
