Sofija Andrejevna Tolstoj, ruska spisateljica, supruga Lava Nikolajeviča Tolstoja ime je koje je apsolutno vrijedno svake pažnje. Premda višestruko talentirana, za glazbu, slikarstvo i fotografiju, njeno se ime najčešće veže uz dnevnike u kojima je pisala o životu i braku s Tolstojem. No, malo je poznato da je iza sebe ostavila niz djela – od dječjih priča, poezije, novela i memoara. Njen roman Čija je krivica? objavljen stotinjak godina nakon što je napisan, nedavno je objavljen u nakladničkoj kući Disput u prijevodu Sonje Prijić. Radi se o djelu koje ima posebnu važnost, gledano iz literarnog, društvenog, filozofskog, povijesnog i kulturnog aspekta.
Naime, roman Čija je krivica? autoričin je odgovor na pripovijetku njenog supruga Kreutzerova sonata, koja slovi kao njegovo najkontroverznije djelo.
Kontroverza proizlazi iz eksplicitnosti i ekstremnosti autorovih stavova o braku, seksualnosti, čistoći, nevjeri, nasilju i ubojstvu. Ta pripovijetka bila je zabranjena, njene su se kopije dijelile u tajnosti, a sama je Sofija urgirala i kod Cara Aleksandra III kako bi se zabrana ukinula. Poznato je da je Sofija pomagala suprugu oko uređivanja i objavljivanja njegovih djela. Svesrdno se založila oko teksta koji njoj nije išao u prilog, koji ju je štoviše, ocrnio u očima čitatelja koji su taj tekst smatrali utemeljenim u zbilji bračnog saveza Tolstojevih.
Kreutzerova sonata priča je o braku i bračnim odnosima, u kojoj Tolstoj iznosi izuzetno rigidne stavove, cinično i osuđujuće spram žena. Priča prati Pozdniševa, koji u kupeu vlaka drugom putniku pripovijeda svoju priču, o svom životu i braku koji je skončao kada je ubio vlastitu suprugu. Mnogi detalji te priče i glavnih protagonista podsjetit će na detalje iz biografije Tolstojevih. A Sofijin roman Čija je krivica?, fikcionalizirani je odgovor i opovrgnuće, paralelna priča s mnogo zajedničkih mjesta i podudarnosti. Ipak, njena strana priče pruža širi i slojevitiji pogled na žensko iskustvo i ulogu u braku, kao i poglede na ljubav i odnos.
Kreutzerova sonata
Tolstoj svoju pripovijetku počinje poznatim citatima o preljubu i braku iz Evanđelja po Mateju. Nekoliko putnika u kupeu vlaka zatiče se u raspravi o braku i rastavi. Jedni govore da nekada toga nije bilo, drugi pak dodaju da jest, ali manje, a treći kažu da danas bez toga i ne može, jer su svi postali naobraženi… Zvuči poznato, zar ne?
Jedan od putnika zaključuje da je sve izmaklo kontroli i da se žena ponajprije treba bojati muža, jedna se putnica zgražava, a ostali ostaju suzdržani. Putnica govori da su ta vremena prošla, a starac odgovara da ona ne mogu nikad proći. Mogli bismo povući paralelu između te rasprave iz kupea i primjerice današnjih komentara po društvenim mrežama, posebice kada je riječ o temama koja se tiču prava i uloge žena.
Mnogi dijelovi teksta primjer su dvostrukih mjerila, pa ono što je dopušteno muškarcima, ne može biti dopušteno ženama.
A pitanja putnice o ljubavi, duhovnom srodstvu i zajedničkim idealima, odbacuje se s podsmjehom kao nešto čega ima samo u knjigama. Krajem te rasprave počinje ispovijest Pozdniševa, vlastelina i plemića koji strpljivu suputniku započinje priču o tome kako je ubio vlastitu suprugu. Priču počinje životom prije ženidbe, govoreći da je živio kao razvratnik, ali s obzirom na to da su mnogi živjeli isto tako, da je to bilo uobičajeno, smatrao se za dobričinu i ćudoredna čovjeka. On svoj čin opravdava, preuzimajući ulogu žrtve, ne preuzimajući odgovornost za vlastite izbore i vlastita djela, o svemu govoreći tek kao o nečemu što ga je zadesilo, a ne što je sam birao činiti. Opisujući zlatnu mladež, opisuje razmjere razvrata, nazivajući ih emblemima čistoće. I takvi, naravno, od buduće supruge traže moralno savršenstvo, neokaljanost i čistoću, koje bi je činile dovoljno dostojnom da bude izabrana za suprugu.
Tu nailazimo na jedan motiv koji Tolstoj više puta ponavlja, Pozdnišev svojoj zaručnici, baš kao što je to učinio i Levin u Ani Karenjini, pa i sam Tolstoj Sofiji, neposredno prije vjenčanja predaje dnevnik koji sadrži detaljne opise vlastitih seksualnih iskustava. Pozdnišev je veoma rigidnih stavova koje ne preispituje, naprotiv, on generalizira i sudi prema vlastitim iskustvima. On ima sućuti samo prema sebi, svoju novopečenu suprugu ne razumije, ona mu se u svađi počinje gaditi. Njegova zaljubljenost, koju izjednačava s pohotom, prolazi u trenu u kojem su zadovoljena čula. Ona za njega nije biće, već objekt. Riječ je o liku koji nema kapacitet podnijeti puninu vlastite ljudske prirode, a kamoli tuđe, teži nekom vlastitom idealu nemogućem u realnosti. Žensku tjelesnost osuđuje, žensku prirodu ne razumije, žene su naprosto histerične i goropadne, štoviše on govori da žene koče napredak čovječanstva.
Puštaju žene na sveučilišta i u upravu, i gledaju na nju kao na predmet naslade, naučite je da tako gleda na samu sebe kako smo je i naučili, i ona će uvijek ostati niže biće. Ili će uz pomoć nitkova liječnika sprečavati začeće, to jest bit će prava prostitutka, ne ponižena do životinje, već do stvari, ili će biti ono što jest u najviše slučajeva – duševno bolesna, histerična, nesretna, kakve već sve mogu biti kad nemaju prilike da se duševno razviju.
Priča, nadalje, opisuje strahotu odnosa i obiteljskog života, njegovu toksičnost i disfunkcionalnost ilustrirajući pitanje nejednakost i ulogu žene.
Ona je pokušala da nađe zaborav u napornim, uvijek hitnim poslovima oko domaćinstva, oko pokućstva, svoje i dječje odjeće, obučavanja, zdravlja djece. Ja sam nalazio svoj zaborav u službi, lovu, kartanju.
Muž je postajao sve ljubomorniji, paranoičniji i nasilniji dok u naletu ljubomore, sumnjičeći suprugu za preljub ne posegne za bodežom i ubije je. Na sudu ga oslobađaju krivnje za ubojstvo jer smatraju da je branio vlastitu čast. On sve dublje zapada u vlastitu paranoičnost i nije pretjerano reći, poremećenost, ne smatrajući sebe krivcem, jer ona je ta koja ga je uzrujala.
Nezreo, nasilan, egocentričan manijak kakvih su pune današnje crne kronike. On ne mari niti za vlastitu djecu, ne podnosi ni nju, ni njih kada su bolesni. Kada nešto zahtijevaju, za njega je to teret i opterećenje. I tako ova priča završava, neuračunljivim likom koji ubija vlastitu ženu zbog paranoje i ljubomore, smatrajući sebe velikodušnim jer joj oprašta grijehe koje ona i nije počinila.
Zanimljiv je i pogovor koji je Tolstoj napisao potaknut brojnim pismima čitatelja u kojem objašnjava što je tekstom želio izreći. Tu on ponavlja ono izrečeno u pripovijetci, da tjelesnu ljubav ne treba gledati kao nešto poetsko i uzvišeno, već kao životinjsko stanje koje unizuje čovjeka, smatrajući da je najveći ideal uzdržavanje, kako izvan braka, tako i u braku, pa po cijenu izumiranja.
Čija je krivica?
U odgovoru Sofije Tolstoj, romanu Čija je krivica? pratimo priču osamnaestogodišnje Ane, koja se udaje za vlastelina, kneza Prozorskog. Priča je to o njihovom mučnom odnosu i braku koji završava tako što knez u napada ljubomore ubija svoju suprugu.
Mnogo toga je isto ili slično Kreutzerovoj sonati, samo nam u ovoj priči Sofija Tolstoj, koja se pokazuje vrsnom pripovjedačicom, donosi prikaz tog braka i odnosa iz ženske perspektive, nudeći širu, slojevitiju i mudriju perspektivu.
Ana čezne za duhovnim, ne samo tjelesnim sjedinjenjem, koje ne može ostvariti sa suprugom. Brak za nju postaje mučenje, obiteljski život iscrpljuje sve njene resurse. Njena promišljanja, emotivna stanja i samopropitivanja otkrivaju svu težinu njena položaja. Sve vrijeme je iskrena prema sebi, dobro se poznaje, njeni ideali su u skladu s njenim bićem. U nje nalazimo istinsko razumijevanje, nema osude, nema dvostrukih mjerila, a njena moralnost je organska, proizlazi iz njenih uvjerenja, koje ona živi, od same sebe očekujući najviše.
U romanu je značajan njen odnos s Behmetjevim, obiteljskim prijateljem, prema kojem osjeća posebnu naklonost, otkrivajući kroz nju sve nijanse tankoćutne duše. Svoje emocije nosi unutar sebe, ne dopuštajući sebi slobodu koja bi štetila dobrobiti njene obitelji. Mnogo toga je u dvjema pričama isto, no jedna od značajnih razlika je što u Sofijinom romanu lik supruge prolazi kroz transformaciju, ona se mijenja, raste, razvija, sazrijeva i ta transformacija govori mnogo o ženama, njihovim ulogama, pričama i životima, posebice o tome kako brak i obitelj mijenjaju i utječu na živote žena.
Zar osim plašljivosti i tužne pokornosti od nje neće dobiti ništa drugo? I ništa drugo od njen i nije dobio. Bilo je to nasilje nad djetetom, ta djevojka nije bila spremna na brak; ženska strast koja se na trenutak probudila u njoj zbog ljubomore ponovno je usnula, ugušena sramom i otporom kneževoj tjelesnoj ljubavi.
Ana vrlo brzo uviđa da brak nije ono što je zamislila da će biti. Njene iluzije odmah bivaju srušene, ona vrluda između razočarenja i nade. Odnos za nju biva zbunjujuć, često se osjeća poniženom, priželjkuje da u njihovoj kući više ne bude tiha rascijepa. Nije bila spremna na samoću koju je iskusila u braku. Bilo joj je bolno prihvatiti raspad iluzija koje je imala o braku i o tome kako će rođenje djeteta poboljšati sve i ublažiti manjkavosti tog odnosa. Ona na kraju ostaje sama i u brizi o djeci. Jedan od najznačajnijih aspekata romana je prikaz koliko se drastično život žene mijenja u braku, dok za muškarca on i dalje ostaje komotan.
Knežev život nije se nimalo promijenio: odlazio je u lov, pisao članke. Ali Ana je vidjela da sve to radi ravnodušno i bez strasti. Bilo mu je dosadno, nepodnošljivo dosadno. Obiteljski ga je život opterećivao.
Zar se samo od toga sastoji naš ženski poziv, mislila je Ana, da od služenja tijelom dojenčetu prelazimo na služenje tijelom mužu? I tako naizmjenično, zauvijek! A gdje je tu moj život? Gdje sam ja?
Transformacija koju Ana proživljava od djevojaštva do braka i majčinstva u ovom je romanu sjajno i slojevito prikazana, kao i raznolika emotivna stanja i doživljaji, samosvijest i introspektivnost. Ana je u svakom trenutku iskrena prema sebi. Što god se događalo ona ostaje ukorijenjena u vlastitu mirnoću, staloženost i mudrost. To je vidljivo u njenom odnosu prema Behmetjevu, obiteljskom prijatelju u kojeg se zaljubljuje, ali to čuva u vlastitoj nutrini, ne djelujući prema vlastitim osjećajima i čežnjama. Mužu najviše zamjera ravnodušnost spram djece i gnušanje koje pokazuje prema njoj u muci i bolesti. Ona mu se ipak nastoji približiti, a on je uvijek hladno odguruje od sebe. I tu možemo vući drugu paralelu, Anin odnos s mužem i njeno prijateljstvo s Behmetjevim, istančan prikaz kako se različito jedna osoba može osjećati, neovisno u čijoj blizini se nalazi, i što druga osoba u njoj potiče. Važna su i njena promišljanja o idealima i načelima kojima ostaje vjerna bez obzira na sve.
Je li žrtva vrijedila one sumnjičave hladnoće, onog egoizma i pohote na koje je stalno nailazila kod svog uglednog, lijepog muža? Bih li trebala, i za koga, čuvati svoju čistoću? pitala se dalje Ana. Ne, ni za koga na svijetu, nije to tako. Čuvala sam je jer sam je ja voljela, ja sam je cijenila više od svega, i ako mi je ovaj čovjek drag, to je jedino zato što je i sam takav.
I ova priča završava ubojstvom ljubomornog, pomahnitalog supruga, koji nije ni u jednom trenu sposoban preuzeti odgovornost za svoje postupke, nego za sve okrivljuje nju. Kneza najbolje opisuje rečenica pri samom kraju romana: „U kneževu očaju bilo je nečeg stravičnog. Bila je to nemoćna histerija djeteta koje se izgubilo u šumi. Knez je napokon shvatio da je više nema, da ju je ubio ne samo onim komadom bijelog mramora već davno, davno prije time što je nije poznavao i cijenio…“
Priče onih koji_e su bili_e u sjeni
Premda je riječ o istoj priči, točnije dvije verzije iste priče, Sofijina je ona koja je šira, otvorenija, manje radikalna i rigidna, humanija spram ljudske prirode. Njena je knjiga, kao i njen lik, zrelija, mijenja se, razvija, dok lik kneza ostaj isti, krut, nezreo, sebičan i opasan za one koji su mu blizu.
U pogovoru koji je hrvatskom izdanju napisala prevoditeljica Sonja Prijić stoji: Kao Pozdnišev, a uostalom kao i sam Tolstoj, i knez Prozorski u noveli Čija je krivica? ženi se mnogo mlađom ženom, pati od ljubomore, prepušta se svojim tjelesnim željama. S druge strane, prema onome što znamo iz dnevnika i drugih biografskih izvora o Tolstojevima, mnogo je paralela između Anina i Sofijina života: selidba s mužem iz grada na selo, brojne trudnoće, briga o djeci, osjećaj izoliranosti i osjećaj umjetničke neostvarenosti. Neki autori smatraju i da je scena putovanja kočijom s vjenčanja, kada Prozorski siluje svoju mladu suprugu, također autobiografska, i da su upravo te paralele razlog zašto Sofija Andrejevna nije za života objavila svoju novelu. Možemo li autoričino suprotstavljanje ideji da se postojanje žene svodi na fiziologiju ocijeniti feminističkim? Znano je da je Lav Nikolajevič bio protiv ‘takozvane ravnopravnosti žena’, a da je Sofija Andrejevna bila skeptična prema ženskom pokretu. A opet, otvorivši pitanje obiteljskog života sa ženskog gledišta, stvorila je tekst koji nije samo odgovor supruge, već i odgovor oklevetane žene koja je odlučila kazati istinu o sebi.
U čitanju Kreutzerove sonate i Sofijinog odgovora Čija je krivica? mogu nam pomoći i zapisi iz Sofijinih dnevnika. Poput, primjerice, onog u kojem govori da zna da je Kreutzerova sonata usmjerena protiv nje, da joj je učinila veliku štetu te ju ponizila u očima mnogih. Sofija je pisala i o tome koliko je priželjkivala suprugovu nježnost i privrženost, ali dobila je samo divlju strast nakon koje bi uslijedio period hladnoće i ravnodušnosti. Često je u dnevnicima spominjala i to koliko je plaše njegovi izljevi ljutnje i bijesa.
Priča koju je ispripovijedala Sofija napisana je profinjenim, snažnim stilom. Ona se pokazala kao vrsna pripovjedačica, ponudila je vlastitu perspektivu i vlastito iskustvo, mnogo snažnije, mudrije i šire od onoga što o braku i odnosu piše Tolstoj u Kreutzerovoj sonati. Zanimljivo je napomenuti da je osim Sofije, svoj odgovor na Kreutzerovu sonatu dao i Sofijin i Lavov sin, Lav Lavovič Tolstoj, a sve su tri priče objavljene pod naslovom Varijacije na Kreutzerovu sonatu.
Rukopis Sofije Tolstoj dugo je vremena proveo čuvan u arhivima Tolstojevog muzeja. Ipak, zahvaljujući angažiranosti profesora_ica književnosti i prevoditelja_ica, izdan je, prevođen te poziva na čitanje i promišljanje tema koje su važne, uvijek aktualne i za kojima vazda treba posezati. A s posebnom pažnjom treba posezati za pričama onih koji_e su bili_e u sjeni, i ušutkivani_e. Takve priče često su najvrjednije.
