10. ožujka 1997. godine prikazana je prva epizoda kultne televizijske serije Buffy- ubojica vampira, scenarista i producenta Jossa Whedona. Dvadeset godina kasnije Buffy je još uvijek aktualna, ne samo kao izuzetno popularan narativ, već i kao neiscrpna inspiracija u akademskim, medijskim i kulturnim krugovima.
Iako Buffy nije jedina koja je u devedesetima putem popularne kulture osnažila žensku svijest, ona je definitivno pružila nešto originalno i novo. Jer, budimo realni, niti jedna vampirska priča nije uspjela doseći tu razinu refleksivnosti i imaginativnosti tako vješto kombinirajući različite žanrove poput komedije, drame i horora.
Ali Buffy- ubojica vampira nije obična vampirska priča, a glavna likinja Buffy Summers nije tipična srednjoškolka. Ona je odabrana u svojoj generaciji kako bi se borila protiv vampira, demona i sila tame. Sam Whedon je izjavio kako je heroinu Buffy stvorio kako bi razbio ukorijenjene stereotipe i predrasude o plavoj navijačici koja odlazi u mračnu uličicu i biva ubijena u prvoj sceni horor filma.
Upravo inzistiranje na tome da Buffy ostane u sferi ‟tipične ženstvenosti” pokazuje njezinu atipičnu subverzivnu snagu. Za razliku od Xene ‒ princeze ratnice, koja se također prikazivala 90-ih godina, Buffy nije prikazana samo kao Ubojica nego i kao nesigurna, nježna i pažljiva. Ona i njezini prijatelji zapadaju u sve one uobičajene životne probleme: prva zaljubljivanja, seksualne nesigurnosti, odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, ovisnosti i suočavanja sa smrću bližnjih osoba. S njom su se mogle povezati sve gledateljice devedesetih. Ona nije neustrašiva, ali je borbena. Emocionalna je, ali to ju čini jačom. Radi pogreške, ali potom ih ispravlja. Istovremeno je svjesna sebe i svojih moći te ne bježi pred izazovima.
Zle sile protiv kojih se glavna junakinja i njezini prijatelji bore nisu samo fikcija ‒ oni su prava metafora za patrijarhalnu strukturu društva i njezinu diskriminirajuću politiku. Narativ je prepun simbolike, a originalan jezik prožet humorom i sarkazmom na poseban se način obračunava s društvenom nepravdom.
Buffy nije jedini lik u seriji koji razbija rodne i spolne stereotipe. Njezina najbolja prijateljica Willow počinje svoju priču kao nesigurna šreberica da bi se u kasnijim sezonama razvila u samosvjesnu i moćnu vješticu. Negdje tokom te tranzicije upoznaje Taru te s njom ulazi u snažnu emocionalnu vezu. Nije potrebno spominjati da u to vrijeme lezbijski likovi nisu bili svakodnevnica na televizijskim ekranima. Ipak, Whedon uspjeva tu vezu prikazati onakvu kakvu je ‒ prirodnom u svim njezinim fazama, od zaljubljivanja do prekida, a unatoč cenzurama i zabranama, implicitno je pod metaforom magijskog rituala, prikazana prva scena seksa između Willow i Tare, da bi u petoj sezoni napokon bio prikazan i prvi poljubac.
{slika}
Uz to, Angel i Spike nisu prinčevi na bijelom konju koji spašavaju svoju princezu u nevolji. Dapače, oni su ti koji se često nalaze u bezizlaznim situacijama, a Buffy dolazi kao heroina i spašava dan. Osim vampirskih muških likova koji na momente ocrtavaju agresivnost, tu je i Giles. Buffyin Čuvar koji je zamjena za oca kojeg nikad nije imala. Giles se konstantno bori između svojih vjerovanja i sudbine koja mu je nametnuta, što na izniman način ilustrira kako patrijarhat nije štetan samo za žene nego i za muškarce.
Istina je da Buffy tokom cijele priče zapravo ‟igra” po pravilima patrijarhata i kapitalizma. Ona je samo prividno emancipirana žena. Da, ona je jaka i neovisna, i krvopije ubija za dobro jutro, ali istovremeno je zarobljena u svojoj privatnoj sferi koju joj je nametnula skupina muškaraca iz Vijeća. Ona nije odabrala da bude Odabrana. Oni su to učinili za nju. Ona nema izbora živjeti drugačiji život.
Tokom sedam godina prikazivanja serije ne možemo nazrijeti kraj onoga što možemo nazvati borbom između individualne i kolektivne borbe protiv patrijarhata. Međutim, to se mijenja u finalnoj epizodi serije. Tada se napokon ruši ono tradicionalno u pravom smislu riječi. Ona i Willow traže pravo glasa. Traže učestvovanje u donošenju odluka koje ih se tiču. Traže ravnopravnost i emancipaciju. One dijele svoju moć s ostalim ženama, a potom zajedničkim snagama pobjeđuju patrijarhat i mizoginiju.
Zato je nužno Buffy sagledati unutar konteksta vremena u kojem je stvarana. I iako danas iz feminističke perspektive možemo na seriju gledati s kriticizmom, ona je u razdoblju svog stvaranja definitivno bila ispred svog vremena.
