Nakon mirovinskih fondova, telekomunikacija, zdravstvenih pregleda i naftnih sirovina, na red je došao i rod. Ovoga puta prije nego je uopće i postao dijelom javnog obrazovnog sustava. „Ako ih netko želi privatno financirati, nek’ ih financira, ovo je slobodna zemlja, ali to niti ima veze sa znanošću, niti treba biti financirano iz državnog proračuna“, ustvrdio je Nikola Grmoja u paternalističkoj maniri „dok si pod mojim krovom“. Uz to se, poput svakog strogog, ali pravednog oca, ogrnuo bijelom haljom papinske nepogrešivosti: „zna se što je biologija, što je znanost i što je zdrav razum“.
Međutim, bi li se doista znalo što je biologija da engleska kruna 1831. godine nije odlučila financirati petogodišnju ekspediciju „Beagle“ koja je trebala obaviti kartografska mjerenja Južne Amerike i Tihog oceana? Toj se ekspediciji pridružio i dvadeset dvogodišnji teolog s Cambridgea kojemu je otac upravo „zavrnuo pipu“ jer nije bio impresioniran njegovom pozamašnom zbirkom kukaca. Smatrao je da takvi hobiji nisu dostojni jednog predstavnika ugledne liječničke obitelji. Dok je većina posade vrijeme provodila brojeći korake od jednog grebena do drugog – na strogo znanstveni način, kao da su anticipirali Grmojin rigorozni metodološki priručnik – ovog nesuđenog liječnika preokupirali su geometrijski oblici na oklopima kornjača, dužine ptičjih kljunova i fosilni ostaci na površinama stijena. Radi se, naravno, o Charlesu Darwinu koji je upravo na tom putovanju sakupio bilješke koje će dvadeset godina kasnije oblikovati u seminalni tekst Podrijetlo vrsta bez kojega suvremena biologija kao takva ne bi bila moguća.
Čudesni estetski oblici i dramatična kostimografija
Njegov zaključak danas nam je svima dobro poznat: organski život nije naprosto ‘stvoren’, već je posljedica dugog procesa prilagodbe na vanjske uvjete. Za Darwina, takva prilagodba ne očituje se samo u oštrim zubima za trganje mesa, ili dugom vratu za bršćenje visokog raslinja, već i u raskošnim bojama i egzotičnim uzorcima brojnih mužjaka ptičje vrste. Darwin je bio posebno fasciniran mužjakom manakina koji izvodi složenu plesnu koreografiju kako bi privukao partnericu. Fascinirao ga je i veliki argus iz porodice fazana čija krila „tvore velike perjanice, koje su raširene i podignute okomito, tako da se spajaju iznad i iza njegova tijela, na najčudesniji način.” (Descent of Man, 98).
Drugim riječima, kada je u pitanju seksualna selekcija, evolucijska prilagodba često uključuje ‘čudesne’ estetske oblike i dramatičnu kostimografiju koji se, kroz generacijsko ponavljanje, manifestiraju kao neposredno tjelesna svojstva. Naše samo biološko tijelo proizvod je, između ostalog, i naše duge povijesti kolektivne dramaturgije te prirodne sklonosti prema kićenju i stiliziranju tjelesnih pokreta.
Performativnost roda
Godina je 1989. Mlada filozofkinja nedavno je na američkom sveučilištu Yale obranila doktorsku disertaciju o recepciji Hegela u francuskoj filozofiji dvadesetog stoljeća. Kao postdoktorandica na Johns Hopkins Sveučilištu u Baltimoreu priprema manuskript svoje druge knjige. Ni ne sluti da će je ona ubrzo učiniti planetarno popularnom, premda za mnoge kontroverznom, figurom. U slobodno vrijeme, redovno posjećuje kultni drag show u obližnjem gay klubu, nakon čega se vraća u knjižnicu kako bi nastavila s radom. Godinama kasnije, u intervju za jedan humanistički časopis, Judith Butler prisjeća se vremena kada je dolazila na ideju za Nevolje s rodom te kaže da joj se glavna teza o performativnosti roda iskristalizirala upravo u svakodnevnoj kombinaciji iščitavanja suvremene francuske filozofije, klasičnog njemačkog idealizma i učestalog obilaženja drag show-ova u susjedstvu.
Premda artikulirana na razini kulturne percepcije tijela, a ne njegovog neposredno materijalnog opredmećenja, Butlerina logika performativnosti sasvim je kompatibilna s Darwinovom logikom adaptacije organskog života na okolišne čimbenike. Naime, tjelesno svojstvo poput spola nije naprosto zatečeno. Ono je posljedica živuće prakse međugeneracijskog ponavljanja tjelesnih stilova koji se protokom vremena okoštaju u obliku onoga što se nama retroaktivno pojavljuje kao prirodna ili božja datost. Baš kao što je Darwin, promatrajući elaboriranu koreografiju manakina, došao do generalnih zaključaka o porijeklu vrste kao takve, tako je i Butler, promatrajući elaborirane drag koreografije, izvela generalni zaključak o porijeklu spola kao takvog. Ono što je tirkizno paunovo perje bilo za Darwina, to su ekstravagantni drag kostimi bili za Butler. Izravno dostupne alegorije za mnogo duže, i samim time ne odmah razvidne, procese formiranja onoga što se u konačnici pojavljuje kao neposredno, opipljivo i samoočigledno.
Za što je zainteresiran svijet znanosti?
Za razliku od svijeta dnevne politike, svijet znanosti manje je zainteresiran za fiksne objekte i njihovu disciplinarnu kategorizaciju, a više za logiku procesa unutar kojeg se ti objekti manifestiraju. Upravo zbog takve svoje inherentne orijentiranosti prema interdisciplinarnom, Butlerina teza o performativnosti brzo je zadobila svoju primjenu u kvantnoj fizici, epigenetici i neuroznanosti. Primjerice, Karen Barad primijetila je kako već na kvantnoj razini možemo opaziti performativnu dinamiku gdje – za nas sasvim protu-intuitivno – međuodnosi među kvantnim česticama prethode formiranju tih istih čestica. Radi se o potpunoj promjeni paradigme u odnosu na stari Newtonov model ‘biljarskog stola’. Prema njegovom modelu, materijalni je svijet shvaćen kao sastavljen od već formiranih atoma koji naprosto ulaze u mnoštvo međusobnih odnosa i tako proizvode privid različitosti na manifestnoj razini pojavnog svijeta. Baš kao i kod Butler, ovdje razlika prethodi identitetu i to već na najsitnijoj razini materijalne stvarnosti.
Također, Samantha Frost opazila je da je suvremena epigenetika odavno na Butlerinom tragu, barem otkako je shvatila da se genske informacije ne prenose unutar zatvorenog genskog sustava, spajanjem ‘muškog’ i ‘ženskog’ materijala, već izvanjski faktori itekako utječu na repliciranje genskog koda. Što dublje ulazimo u strukturu materijalnog svijeta, tako se i naša arbitrarna ljudska razgraničenja poput prirode i kulture – ili, ako baš hoćete, biologije i ideologije – rastaču i počinjemo shvaćati kako je sama naša materijalna stvarnost, na svima razinama, plastična, fluidna, pompozna, vitalna i radikalno otvorena prema budućnosti.
Znanstveni napredak
Ima li naš dobri pater ovakvu sliku materije pred očima kada kaže da se „zna što je biologija, što je znanost i što je zdrav razum“?
Prije će biti da je zamijenio real-postojeći svijet znanosti kakva se prakticira u 21. stoljeću sa svijetom nepromjenjivih platonovskih formi, vječnih božjih zapovjedi i pravomoćnih javno-bilježničkih pečata. Da smo, kao civilizacija, za svaku teglicu za kukce ili ulaznicu za drag show morali ovisiti o blagonaklonosti sveznajućeg oca, i dan danas bauljali bi od grebena do grebena raspravljajući o tome koliko anđela stane na ušicu igle. Drugim riječima, upravo zbog toga što znanost i država nisu, ili makar niti u najluđem slučaju ne bi smjeli biti, ‘pod istim krovom’, osmišljen je model sveučilišne autonomije. Prvenstveno kako znanstveni napredak ne bi ovisio o privatnim prosudbama raznoraznih mecena. Ili, da se izrazim rječnikom kakvog oni koji strahuju od ranojutarnjih žena i poslijepodnevnih leptira mogu razumjeti: “caru carevo, a bogu božje”.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
