Ovaj tekst je drugačiji. Ljut. Gorak. Nije mi baš najlakše na svijetu ovo objaviti. Moram jer drugi ljudi. I vi koji ste jednom u životu izgovorili ovu rečenicu. Pa hajdemo malo o psihičkom zlostavljanju. Hajdemo, molim vas. Ovaj put ne skrivam se iza trećeg lica. Tu sam. Imenom i prezimenom. Iza onoga što se meni dogodilo. Jer ne mogu više tu rečenicu. Tu užasnu rečenicu. Pred kojom imam potrebu opravdati se. A ne znam kako. Jer osjećaj da što god kažem dolazi pred zid. Zid krivice. Zid srama. “Ali ti si sama kriva za to”. Znate li što izgovarate osobi kojoj je trebalo XY vremena da uopće izgovori te riječi na glas. Stane pred ogledalo. Da sebi prizna što se događa. Da se zauzme za sebe. Bez obzira na posljedice. Koje su bile strašne. Jer zna da to ne može dokazati. Nikako. Zna da ne postoji fotka. Kao fotka krvave ruke. Ili onih strganih hlača. Kao oni modri zglobovi. I krvavo uho.
Psihičko zlostavljanje postoji. Bliže vam je nego što mislite. Vrlo je velika šansa da znate nekog. Nitko toj osobi ne priznaje pretrpljeno. Država. Zakon. Policija. Pogotovo policija. Oni će okretati očima. Jer im je to papirologija. Jer im je to uzalud potrošeno vrijeme. Ako nema prosutih zuba nije se desilo. Ako nema krvi nije se desilo. Daj hajde nije ti ništa. Pa nije te tukla. Ali vi ste na van izgledale savršeno. Kako nisi vidjela. Zašto si joj pustila.
Ajde da se dogovorimo da to prestanete govoriti. Objasnit ću vam zašto. Ovo je nešto što dijelim sa šačicom ljudi. Zbog ovog idem psihologinji. Zbog njih znam da nisam kriva. Oni znaju da nisam. Vi morate naučiti. Naučite, molim vas.
Kad sam šutjela u strahu da ću reći nešto krivo. A reći ću. Jer sam to ja. Nemam filter. Pa ću, daleko od očiju onih pred kojima je sve OK, slušati uvrede. Da pustila sam ju. Jer me uvjerila da ne valjam. Jer me uvjerila da ne znam. Jer me uvjerila da bez nje ne mogu ništa. Nije se to desilo preko noći. Događalo se sustavno. Godinama. Planirano. Manipulacije emocijama. Jer zna koliko jako volim. Koliko jako mi je stalo. Od divnih trenutaka. Kratkotrajnih, ali divnih. S njima me vezala. S njima manipulirala. U trenu bi eskalirali u vrijeđanje. Ne znam zašto. Ne znam kako. Samo znam da sam bila kriva. I da sam se ispričavala. Jer ona zna. Ona uvijek zna što je dobro za mene. Jer je na van sve bilo divno. Ona savršena. Kako će mi itko vjerovati. Pa pogledaj ju. Ona može imati koga hoće. A odabrala je mene. Svi joj se dive. Uzor je svima. Deranja i uvrede sam prešućivala. Ili hendlala humorom. Nalazila načina da to postane naša smiješna anegdota. Jer sam opravdavala. Sebi. Drugima. Jer eto ona tako malo poludi. Pa joj poslije bude žao. Ona je takva. Ali me voli. A ja to znam smiješno prepričati. Jer i humor je bijeg. Kontrolira svaki moj pokret. Čita poruke. Viri u mobitel. Pod maskom brige. A ja imam nekog svog. Kome je stalo. Ne idem s frendicama na kavu. Jer ona ima bolji plan za našu večer. Jer zna koliko mi je stalo. Ne idem s frendicama na kavu. Jer zašto nisam i nju povela. A ona mene svugdje vodi. Kako sam se usudila ići negdje bez nje. A ona mene svugdje vodi. Onda odjednom nemam više nikog. Sve sam odgurala. Prestala se javljati. Imam samo nju. I bezizlaznu situaciju. Njoj je teže nego meni. Pa sam naučila šutjet o svojim emocijama. Jer sam tada bila nesposobna. Preemotivna. Nedovoljna. Jer ja ne shvaćam koliko je njoj teško kad ja pričam o tome. Pa šutim. Donosim odluke za nju. Kako bi me kasnije mogla okriviti jer je odluka kriva. Jer ipak te tenisice nisu dobre. A ja sam ih odabrala. Pa sad mora jadna nosit ružne tenisice. Ja sam kriva. Oprosti. Ne nosim ni najdražu dugu. Jer što stalno moraš izgledat kao neka lezba. Ovaj paragraf ide u nedogled. Ovdje stanu godine. Dovoljno je zasad.
Ovo je nešto najteže što sam ikad priznala. Sebi. Drugima. Vama. Kad čujete od bliske osobe riječi psihičko zlostavljanje. Molim vas. Ali onako najviše na svijetu. Zagrlite tu osobu. Nemojte ju žaliti. Ni kriviti. Budite tu. Spremni poslušati. Rekla vam je nešto najintimnije. Riječi koje se teško izgovaraju. Ne dajte da odzvanjaju u prostoru. Ne dajte joj da naiđu na zid. Nije ona kriva.
**Post prenesen s Facebooka uz dozvolu autorice.
