Spoiler alert.
Serije su posljednjih nekoliko godina svojom kvalitetom dosegnule produkcijske standarde kakvi su se ranije povezivali uglavnom sa svjetskom kinematografijom. Osim što su u tom procesu glumci tzv. A liste sada prešli na manje formate poput serija, liberalizacija forme omogućila je i da sve više ranije zanemarivanih tema ili onih koje su smatrale prikladnima jedino u dugometražnim filmovima budu obrađene kao serije.
Jedna od takvih koja je u posljednje vrijeme privukla pažnju, iako je danas već pomalo teško izdvojiti top 5 u moru kvalitetnih serija, je Sharp Objects. Prva i za sada jedina sezona Sharp Objectsa ima 8 epizoda i adaptacija je istoimenog romana američke književnice Gillian Flynn (otprije poznate po romanu prema kojem je također snimljena i filmska uspješnica, Gone girl), u produkciji kanadskog redatelja Jean–Marca Valleea i odlična Amy Adams koja tumači glavnu ulogu, novinarku Camille Preaker. Ona, na zahtjev svog urednika iz St. Louisa u kojem trenutno živi odlazi u rodni grad Wind Gap (Missouri) koji je u fokus javnosti došao zbog ubojstava tinejdžerica. Urednik Frank Curry (Miguel Sandoval) toj priči pristupa senzacionalistički, od Camille traži da ustraje na otkrivanju sve većeg broja detalja bez obzira na to što je njen odlazak onamo prouzrokovao povratak određenih trauma iz djetinjstva koje ubrzo postaju središte radnje. Naime, odnos urednika i novinarke u početku se može doimati poprilično surovim no kako se radnja serije raspliće pokazuje se da na jedan način on nadomješta ulogu oca (pa čak i oba roditelja, a o tome niže u tekstu). Curry boluje od raka, vrijeme mu istječe – njegov odnos kao i odnos njegove partnerice prema Camille nalikuje “klasičnom” televizijskom konceptu obitelji: dobar, brižan otac koji djecu gura malo preko ruba kako bi ostvarila vlastite potencijale te emocionalno osjetljivija majka koja svako toliko postavlja pitanje “je li to baš nužno”. Camille po dolasku u Wind gap prvo spava u hostelu, ali na kraju ipak odluči otići do svoje obitelji koja stanuje na, recimo to tako, poprilično velikom i luksuznom imanju te jednako raskošnoj kući. Dio je to obiteljskog bogatstva Camilline majke, Adore Crellin, ali i jedno od sredstava uz pomoć kojega se Adora distancira od kćeri. Plastičan primjer – Adora je ponosna na pod od bjelokosti koji se nalazi u njenoj spavaćoj sobi, a na koji Camille tijekom svoga djetinjstva nije smjela kročiti – a tog se pravila drži i u trenutku povratka u kuću. Camille Preaker predstavlja otpadnicu u očima vlastite majke, ponajviše zbog svoje buntovničke naravi, ali i biološkog oca (Adora niti u jednom trenutku ne govori ništa pozitivno o njemu, ali ni Camille).
Kroz seriju se Camille prisjeća i scena grupnog silovanja iz srednjoškolskih dana, ali i reputacije koja ju je pratila za to vrijeme. Time se problematizira ne samo vršnjačko nasilje nego i specifičan problem nasilja prema djevojkama i ženama, kao relativiziranje njegove težine. Naime, jedan od sudionika tih srednjoškolskih “rituala” se ispričava Camille zbog silovanja jer, kaže, sada ima kći i ne može zamisliti da njoj to tko uradi. Nekolicina drugih, pak, kad vide Camille predlaže “da se još malo zabave”, pokazujući time da u njihovom sustavu vrijednosti grupno silovanje ne predstavlja prevelik problem. S treće strane, u vrijeme kad su se silovanja odvijala, nitko nije reagirao. Očekivano, Camille ima problema s uspostavljanjem bliskosti s muškarcima (dijelom iz ovdje spomenutog razloga, dijelom i zbog samoozlijeđivanja kojem je bila sklona).
Sredina u koju se Camille vraća generalno joj nije naklonjena, osim možda dvoje ili troje ljudi, među kojima je i bivša Adorina prijateljica. Za pretpostaviti je (uz malu pomoć knjige) da Adora svoju kći Camille ne podnosi jer je na neki način podsjeća na vlastitu sudbinu (Adora je ostala trudna prije nego je postala punoljetna te je unutar svoje obitelji bila crna ovca zbog “nemoralnog ponašanja”). Prikaz kompleksnosti odnosa majke i kćeri kakav susrećemo u seriji Sharp Objects jedan je od najboljih koji se mogao vidjeti u posljednje vrijeme. Adora u nekoliko navrata Camille eksplicitno govori da je nikad nije mogla voljeti što, iz današnje perspective, zvuči u najmanju ruku devastirajuće.
Za Camille je taj povratak označio prisjećanje na smrt obožavane sestre, kao i na majčinu emocionalnu hladnoću – počevši od djetinjstva, preko sestrinoga sprovoda gdje je bila važnija Adorina uloga ucviljene majke nego odnos sa živućom kćeri, pa sve do kompletnog odbijanja bliskosti s Camille čak i u trenutku njenog povratka kući godinama nakon toga. Adora živi sa suprugom Alanom Cremllinom koji nije Camillein biološki otac i koji se prema njoj odnosi jednako hladno kao i Adora. Njih dvoje imaju dvoje zajedničke djece, Mariane koja je umrla te Ammu s kojom se Camille zbližava dok zbog priče boravi u Wind Gapu. O Camilleinom ocu se u seriji ne doznaje previše, dok knjiga ipak nudi nešto više informacija koje dijelom pojašnjavaju i Adorino majčinstvo. Ključan trenutak je kada Camille shvaća da je sestra Mariane čiji gubitak ne može preboljeti zapravo sustavno trovana te na osnovu medicinskih nalaza (do kojih dolazi uz pomoć medicinske sestre) uviđa da su Mariane jedan po jedan otkazivali svi sustavi u tijelu. Priča se polako raspliće pa se na kraju pokaže da Adora boluje od Münchhausen sindroma preko posrednika (eng. MS by proxy) koji se manifestira tako da se kod potomaka svjesno izazivaju simptomi bolesti – primjerice, trovanjem. Prema nekim podacima, taj poremećaj u najvećem broju slučajeva (preko 90 posto) se javlja kod žena, a manifestira se prenaglašenom brigom o djetetu kojom se ti roditelji žele dokazati. Ranije spomenute tinejdžerice čije je ubojstvo i motiv Camillinog dolaska, odnosno njihove sudbine, Adora koristi za emocionalnu katarzu kojom ponovno proživljava vlastiti gubitak djeteta.
Odnos među sestrama, Amme i Camille, tipčno je “televizijski”. Mlađa sestra se ugleda na stariju, provocira je, želi se zbližiti s njome, a između njih je niz godina nepoznavanja. Na kraju prve sezone Camille “spašava” Ammu i kao prava starija sestra je odvede sa sobom u St. Louis. Ipak, važno je i ono što se događalo između.
Naime, nakon izlaska poslije kojega su se Camille i Amma probudile poprilično mamurne, Adora im nudi svoje “magične” pripravke (kombinaciju raznoraznih otrova, otapala i drugih kemikalija) od kojih sestrama bude samo lošije. Ammi ovo nije prvi put da uzima majčine pripravke, a Camille se, pretpostavljajući o čemu se radi, svjesno podvrgava “terapiji”. Nešto ranije, medicinska sestra koja je sumnjala na Münchhausen sindrom dok je liječila Mariane, slučaj je pokušala prijaviti nekoliko puta, no to je rezultiralo tek gubitkom posla. Adora zapravo, uz malu pomoć lokalnog šerifa koji je na neka prijašnja upozorenja zatvarao oči, desetljećima neometano i sustavno trovala svoju djecu. Camille i Amma spašene su u zadnji čas, dok Adora završava u zatvoru pod optužbom da je ubila dvije tinejdžerice te da je zlostavljala vlastitu djecu. Sam kraj serije ima još jedan twist, no on je za sada manje važan.
Amma je, nakon destruktivne Camille, možda najzanimljiviji lik zbog dvostruke uloge koju igra. Za potrebe kuće, ona je slatka, poslušna djevojčica u lijepim haljinama koja se još uvijek igra kućom za lutke, a sav smisao toga je da udovolji Adori. S druge strane, ona je razuzdana haharica, tinejdžerica koja terorizira svoju okolinu, eksperimentira s drogama, iskrada se iz kuće i u starijoj sestri vidi svojevrstan uzor. Dvije kćeri, kao i sama Adora, dokaz su koliko su određene uloge ženama zapravo nametnute te dokaz da se svako isklizavanje iz njih – kažnjava.
Osim toga, u seriji se progovara i o samokažnjavanju (Camille), boravku u psihijatrijskoj ustanovi te samoubojstvima, što je zapravo sjajno jer su to i dalje tabu teme. Camille k tome pije i odlazak u trgovinu po bocu alkohola je zapravo njena dnevna rutina, ali i način na koji se nosi s traumama. Camillin lik najbolji je dokaz s kojim se sve predrasudama žene u manjim sredinama suočavaju, s kakvim se roditeljskim i društvenim normama bore te, ono najvažnije, kakve dalekosežne posljedice zlostavljanje (u djetinjstvu) ostavlja. Teško je između Camille, Adore i Amme odlučiti koja je kompleksniji lik, kao i koja je od njih tri svoju ulogu bolje odigrala. Kad smo već u fazi obožavanja serija, odlično je što postoje ovakve predivne i kompleksne kao što je Sharp Objects gdje se prosječan_a gledatelj_ica može lako educirati o svim zamkama koje žene prate od odrastanja do odrasle dobi. PS. Knjiga je još i bolja.
