Kada privilegirani bijeli muškarci očajnim, siromašnim ne-bijelim ženama daju novac za seks – to je podla eksploatacija, a ne prostitucija.
Seksualno zlostavljanje žena i djevojčica od strane nekih muškaraca koji su radili za Oxfam apsolutno zaslužuje prezir. Nemojmo “mutiti vodu” opisujući to kao “prostituciju” ili se pretvarati da je ovo prvi put da su “dobročinitelji” učinili nešto loše. Prostitucija pretpostavlja izbor i pristanak. Kako je uopće moguće napraviti izbor usred razornih posljedica potresa u Haitiju, kada žene imaju tako malo da ih se kupuje za obrok ili jeftini par cipela.
Zlostavljanje je posljedica neravnoteže moći i događa se na mjestima gdje oni koji skrbe za bespomoćne iskorištavaju njihovo bezuvjetno povjerenje. U domovima za skrb, u internatima i školama, u religijskim institucijama, u svim tim mjestima koja imaju vlastite moralne principe, najranjiviji su zlostavljani od takozvanih zaštitnika. Znamo koliko je reakcija ovakvih institucija spora i koliko se opiru reagirati na skandale sa zlostavljanjem, preferirajući gledati uništavanje života kao “interni problem”. Premještaj nasilnih katoličkih svećenika u druge župe, na primjer, oblik je apsolutnog poricanja štete i zločina koje su počinili.
Čini se da se zaštitnici iz Oxfama primarno bave zaštitom vlastite reputacije. Roland van Hauwermeiren, jedan od ljudi koji su bili u središtu tog zlostavljanja, predložio je “postepen i dostojanstven odlazak“, kako piše u povjerljivom izvještaju Oxfama. On je bio voditelj Akcije protiv gladi u Bangladešu od 2012. do 2014. godine. Je li dostojanstvo ovog čovjeka važnije od tijela i duša žena u Haitiju ili Čadu? Očito je.
Nitko ne želi diskreditirati ono dobro što radi Oxfam, no odbijanje transparentnosti je moralno pogrešno. Prikrivanje i čudne nonšalantne izjave glasnogovornika ove organizacije čine problem još gorim.
Transparentnost znači iskrenost i poštenje – a to je još potrebnije kada se radi o različitim vrstama pomoći i intervencija, a ukoliko te organizacije nisu transparentne – po mom mišljenju, ne bi ih trebalo financirati. U Haitiju je sve što je moglo pošlo po zlu. 2010. mirovne snage UN-a na Haiti su donijele koleru. UN-ovi vojnici – očevi djece koje su rodile vrlo mlade Haićanke – ostavili su ih na cjedilu.
U posljednjih nekoliko godina, neprekidno stižu vijesti o predatorskim mirovnim snagama UN-a, posebno u Srednjoafričkoj Republici. Priče su užasavajuće: djevojke tjeraju na seks sa psima. U temelju je ideja seksa kao transakcije kojom se iskorištavaju krajnje očajne crne žene. To je kolonizacija na djelu. Najodvratnija eksploatacija.
Isto se događa u Haitiju i Liberiji. Ukoliko se djevojke upuštaju u seks zbog sendviča s maslacem od kikirikija, to se nastoji prikazati kao pristanak, a ne silovanje.
Privilegirani bijeli zlostavljači iz Oxfama ni po čemu se ne razlikuju od ovih UN-ovih vojnika. Teško je ignorirati očiti rasizam – “orašćivanje” (racializing) seksa.
Ne radi se samo o “šačici” dobrotvornih radnika koji su okaljali rad živućih svetaca. Postoje mnogi dobri ljudi u nevladinim organizacijama koji razumiju kompleksnost rada u ovom sektoru. Najbolji od njih rade u malim lokalnim organizacijama. Ovo nije izgovor za ukidanje humanitarnih budžeta, no možemo li ikako prestati govoriti o seksualnom radu kao o slobodnom izboru životnog stila. Počinjemo shvaćati što Oxfam ne želi da znamo, no i prije smo znale i koliko je niska “cijena” ovih žena.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
