Jedan Nijemac nije impresioniran grassroots demokratskim projektom u Rojavi, budući da je nešto slično vidio prije nekoliko desetljeća u Latinskoj Americi. Jedna Francuskinja zamjera Kurdkinjama što se nisu pripremile za njezinu posjetu, te što nisu tako dobro organizirane kao što su bile Afganistanke kada ih je posjetila 1970-ih. Jedna osoba se izjašnjava kao upućena u revoluciju u Rojavi na osnovi sedmodnevnog izleta bez pristupa medijima i tekstovima napisanim na bilo kojem srednjoistočnom jeziku, no njegovo mišljenje se smatra legitimnijim i autentičnijim od mišljenja ljudi koji se bore. Što je zajedničko iskustvima ovih ljudi?
Svi oni pokazuju iskreno zanimanje i brigu, i njihov trud zaslužuje dužno poštovanje. No, tu je i element koji leži u temeljima sustava koji omogućuje ljudima “revolucionarni turizam” – da obiđu ključna mjesta na kojima se vodi revolucija – u prošlom desetljeću. Posebno Palestinu, Chiapas i u zadnje vrijeme Rojavu. Element koji revolucionari i revolucionarke moraju aktivno problematizirati jest privilegija.
Želim razjasniti na samom početku: kao netko tko uglavnom piše za međunarodnu publiku te održava komunikaciju i potiče delegacije u Kurdistan, pripadam ljudima koji u osnovi cijene takvu razmjenu i rad. No, ljudi koji zahtijevaju solidarnost i nalaze se u privilegiranoj poziciji koja im omogućuje da putuju i da ih drugi čuju, imaju moralnu dužnost iskoristiti tu privilegiju za poboljšanje. Namjera ovog članka je doprinijeti razgovoru o problemima koji se pojavljuju kada su u ime solidarnosti uspostavljeni hijerarhijski odnosi.
Propitivanje privilegija
U svijetu kapitalističkih, patrijarhalnih nacionalnih država, izjašnjavati se kao građanin/ka svijeta i suprotstavljati se idejama nacije i države čin je otpora. Međutim, to što se netko smatra međunarodnim/om revolucionarom/kom neće izbrisati neravnopravne uvjete i privilegije. Treba ići dalje od toga. Kao prvo, postoji niz materijalnih privilegija i izvora od kojih imate koristi: putovnice koje vam omogućavaju da putujete gotovo bilo gdje; poznavanje međunarodnih jezika i teorijskog vokabulara koji vam omogućuje artikulaciju i oblikovanje diskursa; intelektualne vještine zahvaljujući obrazovanju, kao i dovoljno vremena, sigurnosti i novca kako biste si priskrbili ove stvari. Nepostojanje rata, smrti, uništavanja, seljenja, gladovanja i traume omogućuje vam sigurnost i udobnost da istražujete, da stvarate dugoročne odluke i planove te da živite po svojim principima bez mnogo ometanja.
To što možete sjesti sa šalicom kave, pročitati izvore zapadnocentrične historiografije, teorije, jezika i epistemologije, predstavlja privilegiju koju nema većina ne-bijelih ljudi i radnika/ca. A ako i imaju, često im nedostaje sigurno političko okruženje u kojemu mogu diskutirati o svojim mišljenjima.
Upravo to što pišem ovaj članak također ukazuje na privilegiju nekoga tko potječe iz opresirane i marginalizirane skupine, no tko – u odnosu na moje ljude – ima pristup nekim izvorima i povlasticama. Tamo gdje postoji privilegija, postoji odgovornost da je propitujemo. Samo postojanje privilegije nije toliko problem kao stvaranje hijerarhijskih odnosa i – nenamjerno – patroniziranja i prisvajanja ponašanja solidarnog rada, što uništava međusobno razumijevanje i napredak.
{slika}
Neki ljudi su zaprepašteni neznanjem lokalnih ljudi o borbama sličnim njihovima koje se odvijaju na drugoj strani zemljine kugle, te pokušavaju utišati diskurs žrtve zato što je njihova svakodnevna realnost “preteška” za osjetljive zapadnjačke uši. Drugi odbijaju bilo kakav oblik samorefleksije kada ih se kritizira zbog izvrtanja diskursa ljudi koji se bore nametanjem narativa na način koji je stran ljudima o kojima se radi, te smatraju da bi opresirani trebali bit sretni što dobivaju bilo kakvu pažnju.
Problem leži u lakoći osjećaja privilegiranih da imaju pravo koje im omogućuje da pišu čitave knjige o čitavim regijama koje nisu ni posjetili/e. To znači da se održavaju čitavi “radikalni” paneli i konferencije o borbama ne-bijelih ljudi na kojima sudjeluju velikom većinom bijeli muškarci. To znači da poznate bijele osobe izražavaju svoje simpatije za plemenite ciljeve i pokrete kako bi privukle nove poklonike/ice. Možemo vidjeti kakvom se brzinom poput “vrućeg krumpira” odbacuju “akcije pomaganja” zemljama u kojime se ljudi bore za život, ukoliko se pokaže da je situacija složenija nego što se očekivalo.
Baš je to “zgodno” kada netko tko se smatra revolucionarom/kom može odbaciti odgovornost sa svojih pleća bez ikakvih daljnjih komplikacija! Većina ljevičara/ki iz privilegiranih zemalja često agresivno ističu kako oni/e ne predstavljaju niti jednu državu, vojsku, vladu ili kulturu, no bez problema analiziraju milijune ljudi kao jednu gigantsku monolitnu cjelinu. Brisanjem vlastitog konteksta, često si dopuštaju individualno, složeno djelovanje koje im omogućuje da se osjećaju prilično velikodušno kada međusobno diskutiraju tko “zaslužuje” njihovu potporu, dok o drugom imaju maglovitu predodžbu nekog apstraktnog identiteta.
Vrijednost drugarstva kada je najteže
Načini na koje se danas oblikuje solidarnost za zapadnu publiku imaju još jednu razarajuću posljedicu na pokrete: natjecanje ljudi koji se bore za pažnju i resurse. Umjesto stvaranja međusobne solidarnosti, prisiljeni su boriti se za prioritetnu pažnju zapadne ljevice, što ih okreće jedne protiv drugih i uništava internacionalizam. Kao što je rekao kašmirski aktivist Umar Lateef Misgar: to je kao razvijeni oblik kolonijalne taktike ‘zavadi i vladaj’.
Posebno bijeli obrazovani muškarci imaju luksuz i privilegiju posjećivati mjesta na kojima se odvija revolucija, prisvojiti i interpretirati kako im odgovara, a tada ih kritizirati bez ikakve obaveze i bez ikakvog osjećaja potrebe da pogledaju “u svoje dvorište”. Često uz osjećaj vlasništva bez ikakve odgovornosti, oni se “pridružuju” internacionalno i “razdružuju” lokalno – i obratno. Njihov identitet [bijelog muškarca] transcendira etnicitet, nacionalnost, rod, klasu, seksualnost, tjelesnost, ideologiju, zato što on jest utjelovljenje zadane matrice (default), statusa quo – teško da iole shvaća smisao odstupanja. Ne zna da većina borbi započinje zahtjevom za prepoznavanjem, za mjestom u povijesti, budući da je on taj koji piše povijest. Stoga, najčešće ne može shvatiti revolucionarne motive onkraj teorije.
To je zato što mu ideologijski purizam omogućuje da lako odustane od solidarnosti s onima koji se bore, što je vjerojatno najveći dokaz i izraz njegove privilegije: može si dopustiti dogmatsku ideološku čistoću; može propovijedati teorijsku dosljednost, jer njegova briga za borbu nije stvar preživljavanja već naprosto njegovog zanimanja. Nema potrebe da uprlja ruke. Može preokretati očima na ljude koji se bore za život, jer on nije onaj koji mora balansirati između ideala i svih vrsta geopolitičkih, socioekonomskih realnosti, etničkih i religijskih sukoba, nasilja, rata, tradicije, traume i siromaštva.
Zato ljudi mogu odbaciti neki cilj onako brzo kao što su ga usvojili, jer ispravljanje pogrešaka, slabosti i prepreka s kojima se revolucionari/ke nužno suočavaju zahtijeva napor koji oni ne žele poduzeti – teorijske rasprave ili konferencije uz kavu i kolač su mnogo ugodnija mjesta za radikalne govore od pakla koji se zove Mezopotamija.
{slika}
Kada smjesta ne dobiju zadovoljštinu, koju zahtijeva njihov internalizirani kapitalistički način razmišljanja (mindset), u stvarnoj borbi, mogu brzo napustiti povijesne revolucionarne trenutke. Ljudi koji se bore naprosto nemaju mogućnost odlaska, napuštanja cilja kada prođe početna romantična čar, a pojavi se surova stvarnost. Naposljetku, pravo drugarstvo dobiva smisao onda kada je najteže.
Legitimnost borbe “na ispitu”
Ljudi na krajnjoj ljevici pisali su članke o Rojavi na način koji je često nije imao dodira sa stvarnošću na terenu, govoreći o pretpostavkama i temama koji nisu bile važne ljudima kojih se ticalo. To se ubrzo pretvorilo u ekskluzivnu zapadnu i iznimno orijentalističku ljevičarsku diskusiju, u kojoj se jedan bijelac poziva na drugog bijelca, od kojih niti jedan nije bio u toj regiji ili pročitao nešto više osim mišljenja drugih bijelaca na internetu – dakle, u diskusiju u kojoj Rojava naprosto služi kao trop Trećeg svijeta na koji se mogu projicirati sve ideologije i pretpostavke.
Međunarodna kritička analiza i perspektiva su, naravno, bitne za revolucionarne procese, ali dogmatizam, šovinizam i arogancija služe upravo suprotnom cilju. Premda su ti ljudi daleko od organiziranih revolucija i mjesta na kojima se one događaju, oni i dalje misle da su u poziciji da autoritativno sude o revoluciji i dijele savjete ljudima koji su formirali autonomne ženske komune boreći se protiv ISIS-a. Na neki način, ovakve pogrešne interpretacije i distorzije su nužne kako bi se legitimizirale orijentalističke predodžbe i kolonijalističke intervencije. Tamilski aktivist Sitharthan Sriharan objašnjava: “Privilegirani ljevičari često pomažu u produkciji i reprodukciji upravo onih sila protiv kojih se prema vlastitim tvrdnjama bore”.
Zanimljivo je uočiti kako borbe, koje su desetljećima legitimizirale tisuće ljude sudjelujući u njima, ljevičari stavljaju na “test” što znači da moraju proći zapadnjačku prosudbu prije no što ih se kvalificira kao vrijedne pažnje. Takva nagađanja štete oslobodilačkim pokretima i mogu rezultirati uskraćivanjem prikladne pažnje i ispravne reprezentacije; zapravo, mogu uzrokovati znatnu političku, društvenu, ekonomsku i emocionalnu štetu, perpetuirajući dezinformacije i delegitimizirajući čitave revolucije putem dominantnog diskursa grupa odvojenih od same borbe. U osnovi, ovakvi stavovi proizlaze iz eurocentričnih ideologija koje se utvrdile svoj kulturalni imperijalizam putem kolonizacije, modernističkih dogmi i kapitalizma. Simboličko nasilje koje prikazuje zapadnu povijest kao modernu i univerzalnu manifestira se u obliku orijentalizma u današnjim društvenim znanostima i utječe na to kako ogroman dio zapadne ljevice shvaća solidarnost.
Svijest o vlastitim privilegijama
Pretpostavka da je solidarnost jednosmjerna, nešto što netko “daje” dok drugi “prima” potpuno je pogrešna. Solidarnost se danas, posebno u ovo doba informacija i digitalnih tehnologija, izražava na način koji proizvodi dihotomijski odnos između aktivnog, mislećeg subjekta koji “pruža” solidarnost grupama koje mogu samo reagirati kao pasivni objekti, bez prava na kritiku i objašnjenje kakvu vrstu solidarnosti trebaju. “Pružatelji” solidarnosti mogu se pojaviti niotkuda, izbrisati vlastiti kontekst i ovlastiti sebe da dominiraju diskursom. Zajamčeno im je promatračko gledište “iz ptičje perspektive” koje im omogućuje distancirani analitički pogled i autoritet s obzirom da su navodno “objektivni”. Ovo neizbježno stvara hijerarhiju i očekivanje da grupa koja “prima” solidarnost treba pokazati zahvalnost i različitost od “davatelja” solidarnosti, prepuštajući ih na milost ljudima koji osiguravaju pomoć. Ovo često obilježava granicu na kojoj završava solidarnost, a počinje milosrđe.
No, opresirane grupe nemaju nikakvu obavezu ni odgovornost išta dati zauzvrat. Kao što je moja draga prijateljica Hawzhin Azeez poručila iz Kobanea: “Ne bismo trebali/e zahvaljivati privilegiranim ljudima zato što su svjesni svojih privilegija i čine dobru stvar. Ne trebamo očekivati ništa manje od toga, jer je to neizrečena pretpostavka o ‘solidarnosti’.”
Ljudi trebaju znati da savezništvo znači volju da se preuzme teret teškog posla. Trebaju se podsjetiti na vlastite privilegije i konstantno ih propitivati i smanjivati, kako bi postali oruđa pojačavanja glasova i načela onih pokreta s kojima žele biti solidarni – umjesto da daju glas ili utjelovljuju sami sebe. Ne bi trebali očekivati zahvalnost i orden časti zato što su etični, zasigurno ne od marginaliziranih ljudi kojima je drago što netko uopće priča o njihovoj egzistencijalnoj borbi.
Od milosrđa do solidarnosti, od poučavanja do učenja
Kurdski oslobodilački pokret prakticira “kritiku i samokritiku” kao produktivne i etičke mehanizme razvoja i unapređenja sebe, drugih i grupa. Kritizirati drugoga znači biti sposoban kritizirati samog sebe. Kriticizam ne znači povrijediti druge, već je temeljno zasnovan na empatiji, iskrenosti i rješavanju problema. Solidaran rad zasigurno nikoga ne oslobađa od kritike, upravo suprotno, solidarnost zahtijeva kritiku. Čak, fundamentalno, počiva na njoj, kako bi bila etična. No, do danas, solidaran rad eurocentrične ljevice u velikoj mjeri je lišen takve vrste kritike, što naglašava ograničenja zapadne ljevice i njezinu nesposobnost da se organizira ili čak diskutira na premisama “odozdo”. U temelju, istinski/a revolucionar/ka je ona/j koji/a revolucionarni proces započinje interno i kreće od sebe.
Solidarnost nije davanje milostinje, već horizontalan, multidimenzionalan, obrazovni i višesmjerni proces koji pridonosi emancipaciji svih uključenih. Solidarnost znači biti na ravnopravnoj razini, “oči u oči” s drugim, stajati “rame uz rame”. Znači dijeliti vještine, iskustvo, znanje i ideje bez perpetuiranja odnosa zasnovanih na moći. Solidarnost, za razliku od milosrđa, znači da je jedna strana “inspirirajuća” i želi poučiti, a druga strana je “drug/rica” koja želi učiti.
{slika}
Kako bismo riješili/e ove problemi, nije dovoljna samo individualna samorefleksija. Zapravo, potrebna nam je nova paradigma solidarnosti unutar koje ćemo sustavno propitivati prisvajanje i zloupotrebu moći i osigurati mehanizme uzajamnog učenja i razmjene perspektiva.
Solidarnost u osnovi znači međusobno suosjećanje i poštivanje borbe drugih te razumijevanje da se borimo na istoj strani kada ulazimo u proces uzajamnog samo oslobađanja, ne ignorirajući različite startne pozicije, pozadine, identitete i kontekste. Najveća nagrada autentične solidarnosti je to što svi uključeni uče jedni od drugih kako se organizirati. Naposljetku, to znači, kao što ističu ljudi iz Chiapasa ili Kurdistana, da solidarnost znači “podići revoluciju kod sebe!”.
Identitetske politike bez internacionalizma uvijek će bit ograničene, jer ne mogu donijeti širu emancipaciju u globalnom sustavu opresije i nasilja. Kao što će i internacionalizam bez poštovanja lokalnih borbi ostati površan i neuspješan, budući da ne prepoznaje duboku složenost različitih frekvencija krikova za slobodom.
Jačanje moga ramena ojačat će tvoje rame – i to je jedina formacija u kojoj se možemo boriti protiv seksističkog, rasističkog, imperijalističkog, kapitalističkog, ubilačkog svjetskog poretka.
*Autorica se zahvaljuje međunarodnim aktivistima/kinjama u Rojavi, kašmirskim i tamilskim aktivistima/kinjama, grčkim anarhistima/kinjama i posebno Hawzhin Azeez na njezinim komentarima i pomoći s ovim tekstom.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
