Kakve će zvukove proizvesti umjetnica koja, zahvaljujući internetu, ima pristup čitavoj dokumentiranoj povijesti glazbene umjetnosti, a bez utjecaja mašinerije koja “zna kako prodati proizvod”, možete saznati potražite li pjesme mlade kanadske umjetnice Grimes. Njena pojava na glazbenoj sceni mogla bi označavati početak nekog novog val DIY glazbenika i konačno donijeti nešto novo i autentično na mainstream glazbenu scenu.
Pravim imenom Claire Boucher, rođena je u Vancouveru, ali glazbeno formirana u Montréalu, gdje se preselila s 18 godina nakon što je upisala Sveučilište McGill. Boucher je započela studij ruske književnosti, potom prešla na neuroznanost, no glazba je ipak prevagnula. – Shvatila sam: “Jebote, mogla bih umrijeti. Svi možemo umrijeti, u bilo kojem trenutku. Zašto trošim vrijeme? Radit ću ono što želim do kraja života. Ne treba mi novac”, objasnila je Grimes u intervjuu za Guardian. Odustala je od fakulteta i potpuno se prepustila slojevitoj ambijentalno-pop-eksperimentalnoj glazbi koju stvara pomoću melodioznog glasa i klavijatura koristeći loopove i sampleove. Put koji je odabrala definitivno nije jednostavan, kako i sama priznaje u istom razgovoru. “Potpuno sam sjebala svoj život. Ne živim nigdje, ne viđam prijatelje. Morate žrtvovati mnogo toga da bi se mogli ovim baviti. Ali za uzvrat dobijete nevjerojatnu slobodu”, istaknula je.
Glazbenica ne skriva svoje utjecaje – osim što je ime preuzela od američkog slikara opsjednutog izvanzemaljcima, Kena Grimesa, njen debi album Geidi Primes, vrvi referencama na SF klasik Franka Herberta, Dina. Geidi Primes, objavljen na kazeti 2010., privukao je pozornost glazbenih kritičara. Krajem 2010. objavila je i drugi album, Halfaxa. Sljedeće godine objavila je i split ploču s kanadskim glazbenikom d’Eonom, pod nazivom Darkbloom, za koju je snimila 5 pjesama. Osim SF utjecaja, Grimes inspiriraju glazbenici jako širokog glazbenog spektra, od imena poput Mariah Carey, preko Marilyn Mansona do Swansa.
Prva tri albuma objavila je pod montrealskim labelom Arbutus records, a prošle se godine pridružila imenima poput Blonde Redhead, David Byrne, St. Vincet, The National i Tune Yards pod okriljem 4AD, diskografske kuće koja je bila odskočna daska za kultne i utjecajne bendove poput The Birthady Party, Bauhaus, The Pixies ili Cocteau Twins.
Inspiraciju za treći samostalni album, Visions, crpila je iz besanih noći nakon što se zatvorila na tri tjedna u sobu i isključila se iz vanjskog svijeta. Kako je rekla u razgovoru za Exberliner, željela je da ovaj album bude o stvarima koje su je obilježile. – I moji drugi albumi su definitivno o tim stvarima, ali su preapstraktni. Definitivno ne želim ići previše u dubinu, ali album je kao katarza nakon svih sranja što su mi se ikada dogodila u životu. Dobar je osjećaj biti konstantno izložen stvarima koje te užasavaju i crpiti energiju iz njih – rekla je.
Osim glazbom, Grimes se bavi i slikanjem, prekrajanjem odjeće te režijom glazbenih spotova, a omot svog posljednjeg albuma naslikala je dok je gledala film Enter the void.
Više o Grimes i njenoj umjetnosti potražite na njenoj službenoj stranici.
{slika}
Prije nekoliko dana Grimes je na svome tumblr profilu objavila podužu listu stvari protiv kojih se bori, pod nazivom Ne želim kompromitirati svoja moralna načela kako bih zarađivala za život. Što ju sve frustrira, provjerite u nastavku:
Ne želim da se moje riječi izvlače iz konteksta.
Ne želim da me se smatra infantilnom ako odbijam biti promatrana kao seksualni objekt.
Ne želim da me na nastupima ili na ulici zlostavljaju ljudi koji me percipiraju kao objekt koji postoji zbog njihovog osobnog zadovoljstva.
Ne želim živjeti u svijetu u kojem ću morati zapošljavati tjelesne čuvare zato što je gore navedeno ponašanje uobičajeno i prihvaćeno, i ide mi na živce što me se, kada izrazim zabrinutost za vlastitu sigurnost, najčešće ignorira, sve dok ljudi iz prve ruke ne vide što se događa, a onda mi se ispričavaju što me nisu doživljavali zaozbiljno.
Dosta mi je muškaraca koji nisu ni profesionalni ni ostvareni glazbenici koji mi konstantno nude “pomoć” (bez da ih išta pitam), kao da ja ovo sve radim slučajno, kao da ću se spetljati bez njihove pomoći. Ili kao da me činjenica što sam žena čini nesposobnom za korištenje tehnologije. Nikada nisam vidjela da se ovako nešto događa mojim muškim kolegama.
Dosta mi je inzistiranja na tome da mi treba bend ili da bi trebala raditi s drugim producentima (i duboko sam zahvalna ljudima koji to ne rade).
Dosta mi je što me se smatra površnom jer volim pop glazbu ili pratim modu, kao da te stvari automatski nemaju dubinu, ili me te stvari u kojima uživam čine manje vrijednom osobom.
Dosta mi je toga što mi se čestita što sam vitka jer onda mogu lakše stati u modele s pista.
Dosta mi je toga da me ljudi koje volim izdaju kako bi dobili novac.
Žalosti me što nije cool, ili je čak uvredljivo govoriti o problemima ljudski prava ili zaštite okoliša.
Dosta mi je idiota na internetu koji raspravljaju da li bi me jebali ili ne.
Dosta mi je ljudi koji zlostavljaju moje plesače i tretiraju ih kao da nisu ljudska bića.
Žalosti me što se moja želja da budem tretirana jednako, kao ljudsko biće, interpretira kao mržnja prema muškarcima, umjesto kao zahtjev da me se poštuje (imam četiri brata i mnogo muških prijatelja i oca, i ne mrzim muškarce, niti vjerujem da su svi muškarci seksisti ili da se svi muškarci opisuju na načine koje sam gore opisala).
Dosta mi je toga da ljudi pretpostavljaju da je nešto ok samo zato što se događa svakodnevno.
