Nakon mjeseci prozivanja sveprisutnog seksualnog zlostavljanja i napada, došli smo do uzvratnog udara na kampanju #MeToo.
U listopadu, kada su optužbe protiv Harveya Weinsteina i Kevina Spaceya relativno lako pronašle svoje mjesto na ovom poprištu, rijetko tko je mogao predvidjeti da će se iskaz mlade žene o bolnom spolnom odnosu s komičarom i samoprozvanim feministom Azizom Ansarijem na kraju stvoriti duboki raskol u raspravama o #MeToo.
Ta podjela, koja je dosegla svoj vrhunac ovoga tjedna, naglašava nešto što kritičar/ke pokreta teško mogu shvatiti: seksualna prisila, bez obzira je li suptilna ili eksplicitna, postoji kako bi iskoristila činjenicu da su djevojčice i žene od samog početka svojih života učene da im je najvažnija sreća i ugoda drugih ljudi.
Kampanja #MeToo zahtijeva od nas da iznova promislimo kako moć i rod funkcioniraju u odnosu na seks, čak i kada se ljudi ne slažu oko toga kako bi žrtva trebala reagirati na neželjene seksualne ponude. Kompleksna otkrivenja #MeToo kampanje upućuju nas na težak rad koji leži pred nama – učiti djevojčice i dječake novim vještinama i vrijednostima koje promoviraju međusobno poštovanje i fizičku autonomiju.
{slika}
Neki kritičari i kritičarke, međutim, ističu kako je moderni feminizam ohrabrio žene da o sebi razmišljaju prvenstveno kao o žrtvama. Brine ih da će #MeToo kampanja pretvoriti žene u preosjetljive “snowflakes” koje ne mogu asertivno odbiti mušku “upornost”. No, feminizam ne čini žene ranjivim žrtvama: kolektivno kao društvo, davno smo obavili taj posao inzistirajući na malim i velikim načinima primoravanja žena da budu nježne i popustljive. I dalje sabotiramo žene kada inzistiramo da je viktimizacija njihova greška, a ne produkt kulturalnih normi i očekivanja.
Charlene Senn, profesorica primijenjene socijalne psihologije na Sveučilištu Windsor, godinama je istraživala muško nasilje protiv žena i djevojčica, s fokusom na razvijanje efikasnih obrazovnih programa koji bi žene opskrbili znanjem, samopouzdanjem i vještinama da rano detektiraju opasnost i obrane svoja seksualna prava.
Istraživanje je pokazalo, a Senn zabilježila, da žene doživljavaju “emocionalne prepreke” kada se suoče s muškarcima koji koriste pritisak i koji su ustrajni u seksualnim odnosima.
Čak i najsamopouzdanije i najasertivnije žene, kaže Senn, mogu se boriti sa strahom od “pravljenja scene”, toga da djeluju nepristojno ili krajnje neprijateljski. Mnoge žene su naučene održavati odnose ili ne povrijediti osjećaje drugih ljudi, te osjećaju nesuglasje koje je jedinstveno njihovoj osobnosti i okolnostima kada se moraju opirati očekivanjima stereotipnog ženskog ponašanja.
“Neke žene osjećaju mnogo takvih prepreka, neke manje, no vrlo rijetko ih nemaju”, kaže Senn. “Čini se da one [prepreke] nadvladaju druge dijelove vašeg mozga koji vam govore da je tu nešto pogrešno, da to nije ono što želite. Kako da se izvučem iz toga? Kako da to zaustavim?”
Senn je pokrenula program za studentice koji ih uči kako prevladati te barijere koristeći brojne tehnike. Smisao tog edukacijskog programa otpora seksualnom zlostavljanju (EAAA Sexual Assault Resistance Education Program), koji je odnedavno poznatiji pod nazivom ‘Flip the Script’ (slob.prev. ‘Okreni stranicu’) nije u isticanju opasnosti i zaštite žena od silovanja. Program odražava stvarnost u kojoj žene hitno trebaju alate koji će im pomoći da brane vlastitu sigurnost i tjelesnu autonomiju – nešto čemu vas popularna kultura i brendiranjem motivirane interpretacije ženskog osnaživanja jednostavno ne mogu naučiti.
{slika}
‘Flip the Script’ je 12-osatni program smišljen da pomogne studenticama da unaprijede svoju sposobnost za suočavanje s opasnošću seksualnog napada od strane njihovog poznanika, partnera ili stranca, te da razviju informirane strategije kako se nositi s tom prijetnjom. Program potiče žene da vjeruju sebi i brže uoče opasnost te im pomaže da istraže načine prevladavanja emocionalnih barijera koje im otežavaju odbijanje neželjenih muških “ponuda”. To uključuje trening samoobrane kako bi se znale fizički obraniti od napadača, uključujući i poznate im napadače, kojih je više i koji su moćniji. Konačno, program radi ono što ne rade brojni edukatori i roditelji: nudi znanstveno utemeljene informacije o seksu, seksualnosti, prakticiranju sigurnog seksa, s ciljem da pomogne ženama da komuniciraju svoje želje.
“Trebamo normalizirati da ženama bude dopušteno tražiti ono što žele”, kaže Senn. “Očekuje se da muške potrebe, njihova želja za seksualnom aktivnošću, pokreću cijelu stvar, i to trebamo ozbiljno minirati i mijenjati”.
Studija iz 2015. objavljena u ‘The New England Journal of Medicine’, otkriva da je rizik od silovanja značajno manji kod žena koje su sudjelovale u programu ‘Flip the Script’ od onih koje su bile opskrbljene samo brošurama o seksualnom napadu.
Premda je ovaj program zamišljen samo za studentice, njegov uspjeh nam govori da je potrebno daleko više od samouvjerenih lekcija o osobnoj odgovornosti i osnaživanju kako bi se pomoglo ženama da izađu iz kruga cjeloživotnog učenja da su potrebe drugih – posebno muške seksualne želje – na prvom mjestu.
“Doista mislim da je jedan od izazova ovog posla vrlo duboka socijetalna ukorijenjenost”, kaže Senn. “Moramo zamisliti svijet u kojemu mala djeca nisu prisiljavana da ljube ljude koji im se ne sviđaju… ili grle ljude za koje im roditelji kažu da ih zagrle… I da će negodovanje biti negativno primljeno”.
Dosljedna podrška djevojčicama (i dječacima) kada izražavaju svoje negodovanje ili ljutnju, umjesto da ih korimo da su bezobrazni ili nepristojni, može u njih usaditi hrabrost daleko moćniju od nabacanih uputa kako da se opiru, svim raspoloživim sredstvima, kada ih napadne muškarac.
{slika}
Također, trebali bismo zaustaviti prikazivanje djevojčica i žena – na televiziji, u filmovima, u seksualnom odgoju i u privatnim razgovorima – kao sramežljivih opiračica seksu koje potajno žele samo da muškarac pobijedi njihovu “obranu”. Neke žene možda imaju takvu fantaziju, i to je u redu, no činiti od toga kolektivno obilježje zdravog, uživajućeg seksa praktički je zlodjelo.
Julie Lalonde se u svom radu ustrajno bori protiv takvih mitova I stereotipova kao edukatorica fokusirana na dokidanje seksualnog nasilja. Lalonde, koja živi u Ottawi, kaže da najčešće razgovara s djevojkama i ženama o njihovom osjećajima kako su bile prisiljene, izmanipulirane i posramljivane u seksu. Često pokušavaju što više smanjiti količinu svoje seksualne aktivnosti u nadi da će izbjeći takve situacije.
Ako vam ovo izgleda kao “pronošenje baklje pozicije žrtve”, zapamtite da nježno otklanjanje ili čak jasno izrečeno ‘ne’ muškoj želji, seksualnoj ili nekoj drugoj, može završiti s emocionalnim, fizičkim ili društvenim posljedicama.
Kada se žene, primjerice, naviknu da ih muškarci nazivaju kurvom na ulici zato što su se oglušile na “dobacivanje”, ne možete ih kriviti što pažljivo doziraju svoju razmjenu s muškarcima kako bi izbjegle rodno uvjetovano ponižavanje – čak i ako to znači da će doživjeti drugi oblik degradacije. Dio onoga što trebamo naučiti dječake I muškarce je i kako ne kažnjavati ženu kada se ne slaže s njima ili ih odbije.
{slika}
Kada Lalonde razgovara s muškarcima, pokušava do njih doprijeti porukom da je ovakav status quo uvreda njihovoj emocionalnoj inteligenciji, jer opisuje muškarce kao ‘nesretnike’ koji ne znaju čitati misli.
Primjerice, Aziz Ansari je zapravo čuo da je žena s kojom se sastao izrazila negodovanje na njegovo nabacivanje, te je bio svjestan da je rekla kako se ne želi osjećati prisiljenom na seks i da ga “mrzi”. Nakon što je napravio stanku, počeo ju je ljubiti navodno govoreći: “Ne izgleda mi kao da me mrziš”.
Drugim riječima, čuo je njezine prigovore i odlučio nastaviti.
“Muškarci trebaju razgovarati s muškarcima i dječacima o moći”, kaže Lalonde. “Stati kada ti se kaže ‘ne’ je osnovna lekcija koju mladi muškarci trebaju naučiti”.
Stoga ne čudi što se žene često nakon seksualnih odnosa s muškarcima osjećaju bespomoćnima, iskorištenima ili žrtvama. Kampanja #MeToo zahtijeva od nas da te žene i njihove pritužbe shvatimo ozbiljno; njihovo iskustvo je odraz kulture koju smo stvorili u vezi roda, seksa i moći, a ne produkt histerije i slabosti.
Sada je na nama, kritičarima i podržavateljima, da obavimo svoj dio posla u radikalnoj transformaciji takve kulture. Niti jedan muškarac ne bi trebao vjerovati da je opravdano zavoditi ženu protiv njezine volje i nijedna žena ne bi trebala uvjeravati samu sebe da je to jednostavno nešto što treba istrpjeti.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
