Sjećam se srednje škole i priprema za prvi veliki izlet izvan Hrvatske, i to u Rim, vječni grad s dugom i burnom poviješću. Sjedili/e smo pred profesoricom i slušali/e upozorenja o velikom prometu, mnoštvu ljudi, gužvama, opasnostima s kojima se možemo susresti i kako se ponašati… Po završetku izlaganja, profesorica kaže: Ne smijem zaboraviti jednu važnu stvar! Rim je veliki grad i vjerojatno ćete se susresti s muškarcima koji se drže za ruke ili se ljube! Nemojte upirati prstom u njih, smijati se ili im nešto dovikivati! Toga kod nas nema, ali je na Zapadu uobičajeno.
Nakon ovog posljednjeg upozorenja, zavladalo je opće uzbuđenje… Vidjet ćemo prave pedere! Ajme, i kako se ljube!!! Izlet je došao i prošao, nismo komentirali/e samo što smo vidjeli/e među brojnim znamenitostima Rima, nego i jesmo li vidjeli/e te muškarce koji se ljube i drže za ruke?! Ne, baš nitko ih nije vidio! Bili/e smo pomalo i razočarani/e, ipak toga kod nas nema, a nismo imali/e sreću da vidimo kako to doista i izgleda… Šteta!
Deset godina poslije sjećam se ovoga i prožima me snažan osjećaj srama! Da, pravdat ću se, imala sam 15 godina i bila sam podjednako uzbuđena, jednako kao i ostatak mojih kolegica i kolega. O homoseksualnosti nisam nikad razmišljala i bilo mi je to potpuno strano. Pitala sam se kako će izgledati ti muškarci, hoće li mi biti odvratno to što se oni ljube?! Tada nisam dobila odgovore na svoja pitanja, ali danas kao odrasla, zrela žena imam sve potrebne odgovore do kojih sam sama došla, propitkujući svoje stavove, ideje, često i predrasude koje su mi bile usađene kroz odgoj ili obrazovanje. I danas, kada svjedočim tome da se u našoj zemlji odvija referendum čiji rezultat odlučuje o pravima upravo gay osoba, ne mogu a da se ne zapitam što se nalazi u glavama građana i građanki Hrvatske? Što svi/e te pristalice inicijative U ime obitelji misle da čine? Da štite svoje obitelji koje nitko ne ugrožava? Da štite prava heteroseksualnih osoba? Od koga? Od osoba koje nikome ništa nisu učinile, kojima je jedini ‘grijeh’ to što vole osobe istog spola? A te iste osobe nikad nisu pokušale uskratiti prava heteroseksualnim osobama, nego se samo izboriti za svoja prava. Toga kod nas nema? Ima ‘toga’ kod nas, ali mi to ne vidimo, ili ne želimo vidjeti. A što je to? To su LGBT osobe, jednako vrijedne kao i svaka heteroseksualna osoba. Ne vidimo ih, naročito ne u manjim gradovima. A zašto? Zato jer ih je često sram izjasniti se kao gay u okruženju koje je diskriminatorno, agresivno i puno mržnje prema drugačijem. Zato je izaći na referendum i glasati protiv jedini izbor koji imamo, jer sve drugo protivi se zdravom razumu, čovječnosti i humanosti. Nitko nema pravo odlučivati o životu drugih, i nitko nema pravo reći nekome koga mora voljeti i s kim može stupiti u brak. Moramo izaći na referendum i glasati protiv da ne bi za 10 ili 20 godina nove generacije slušale ista upozorenja i ono TOGA KOD NAS NEMA. Jer ako ćemo se 1.12. izjasniti da kod nas nema homoseksualnih brakova, što je sljedeće? Kod nas nema drugih pisama, kod nas nema umjetne oplodnje, kod nas nema abortusa, ili kod nas nema Muslimana/ki, kod nas nema crnaca i crnkinja, kod nas nema Azijata/kinja, kod nas nema ateista/kinja… Gdje je kraj? Moramo shvatiti da 1.12. ne odlučujemo samo o braku, nego da odgovaramo na pitanje jesmo li društvo u kojem smo svi jednaki/e i u kojem svi ljudi imaju ista prava, bez obzira na njihov spol, rasu, nacionalnost, religijska uvjerenja ili seksualnu orijentaciju? Ne dopustimo da pobijedi mržnja, netolerancija, diskriminacija i kršenje ljudskih prava. Ne dopustimo da naša djeca putuju svijetom zatvorenih umova i doživljavaju gay osobe kao primjerke iz zoološkog vrta pitajući se kako ti gay muškarci i žene izgledaju!! Nijedno opravdanje nije dozvoljeno jer se ovo pitanje tiče svih nas, zato izađimo na referendum i glasajmo protiv! Pokažimo da su naši umovi otvoreni i spremni prihvatiti sve razlike koje kao pojedinci/ke imamo! Prekrižimo zauvijek TOGA KOD NAS NEMA!
