Digitalna ekonomija radi kao sofisticiran X faktor: neki će uspjeti, ali većina neće – a pravi gubitnik je zapravo je društvo.
Ne morate provjeravati svoje privilegije. Odite u bilo koji veći grad, gdje lova teče kroz fine restorane smještene u skupom dijelu grada. Tamo su privilegije, čak će mahati s njima vama ispred nosa.
Već si u privatnoj školi koja košta 7.000 funti po semestru? Onda ti sigurno treba pomoć da se uspneš uz ljestve. Pa dopusti ‘mamici i tatici’ da se izbore za stažiranje u Fabergeu. Nije to više ni dobivanje posla preko veze, nego kupovanje istoga novcem. Postoji svijet u kojemu je skromnost apstraktna ideja.
U međuvremenu, u Britaniji živi milijun mladih osoba koje se nazivaju ‘neets’ – ne obrazuju se, ne rade niti stažiraju. Njima bi dobro došla pomoć, ali su nekako propustili ukrcati se na brod. Nije im važno što je taj brod Titanik. Njihova starija braća i sestre su otišli na fakultete, no još su uvijek u fazi poslova s pola radnog vremena. Nemaju normalne plaće ni šanse za hipoteke. U drugim europskim zemljama situacija je još gora.
U sadašnjoj situaciji običaj je kriviti bankare. Ili barem političare. No postoji još jedna odgovorna grupa za stanje u kojemu se nalazimo: glavešine digitalne Silikonske doline koji su nam rekli da će sve biti kao besplatno. U nekom virtualnom raju.
No nije lijepo biti zamoljen da radiš besplatno, nebitno imaš li 18 ili 48 godina. Na popularnoj besplatnoj aplikaciji Facebooku, pisac glazbe Barney Hoskyns je stavio manifest koji je uznemirio duhove. Tražio je “freelancere koji omogućuju sadržaj” – bili oni glumci, pisci, glazbenici ili fotografi – da prestanu raditi besplatno. (I ja sam to napravila nedavno, ali zbog razloga u koji vjerujem.)
No nije priča tako plitka. Radi se o tehnologiji koja uzima poslove, o tome što mogu ili ne mogu osigurati. Hoskyns je citirao novu knjigu Jarona Laniera Tko posjeduje budućnost (Who Owns The Future?), u kojoj Lanier tvrdi: “Kapitalizam radi samo ako postoji dovoljno uspješnih ljudi koji su kupci.”
Lanier je informatičar i glazbenik, te ga s pravom nazivaju vizionarom jer vidi što se događa kada je sve na “live-streamingu”, no nitko više ne zna ime osobe koja je stvorila glazbu. Sadržaj je besplatan.
Vlada promiče ideju da digitalna budućnost stvara poslove, a ne da ih jede. Kulturno, trenutno postoji zamišljeni svijet blogova i YouTube kanala gdje vrlo malo ljudi uspije zaraditi novac, a većina radi samo zbog ‘iskustva’.
{slika}
U intervjuu sa Scottom Timbergom za Salon, Lanier je dao živući primjer: Kodak je nekad imao 140.000 vrlo dobrih zaposlenika/ica iz srednje klase. Instagram ima 13 zaposlenika/ica. Točka. Opisuje ‘pobjednik uzima sve’ svijet u kojemu je mali broj uspješnih ljudi, a svi drugi žive od nade.
“Nema više društva srednje klase. Sada je ‘sve ili ništa’ društvo na snazi. Možemo slegnuti ramenima i reći da je ovo samo još jedna industrijska revolucija, nastavak iz formalnog u neformalni svijet rada. No gdje je socijalni ugovor, onda, ako ti ne pomogne kada si bolestan i ako ti ne dopušta da podižeš djecu ili ostariš”, upitao je.
Implozija srednje klase stvara nestabilnost. Ne možemo svi biti ‘freelanceri/ke’ zauvijek. Takav slobodan rad, poput stažiranja, uredu je ako imaš sredstva da preživiš bez redovitog prihoda. Dakle, ako si bogat/a. No digitalna ekonomija radi poput sofisticiranog X faktora. Neki će sigurno uspjeti. Na više od 5 minuta čak. No većina neće. Zato je Lanier rekao da će internet uništiti srednju klasu. A bez te srednje klase, ne možemo održati demokraciju.
On vidi glazbenike/ice, umjetnike/ice i novinare/ke kao kanarince u rudarskom oknu ove nove ekonomije. Tko će im platiti?
“Je li ovo presedan koji želimo da slijede naši doktori/ice, odvjetnici/e, medicinski tehničari i medicinske sestre, ali i svi drugi? Jer, na kraju krajeva, tehnologija će koštati sve”, zaključio je.
Edukacija i zdravstvena skrb dobivene od entuzijastičnih tehno šmokljana? To se već događa. Već nam nedostaje ljudski dodir u školama i bolnicama. Rast – sveti gral, s gotovo polovicom europske mladeži nezaposlene – otežan je u trenutku kad tehnologija jede sigurnost posla, a time i sigurnost mirovina i doprinosa koji bez plaćenog rada ne mogu poduprijeti stariju generaciju.
{slika}
Kreativne industrije, prvo glazba, a sada i novinarstvo prekasno su vidjele dolazak ovih promjena. Moja djeca su odgojena u svijetu gdje se moraju natjecati s onima koji će raditi besplatno. Samo je pitanje vremena kada će i od njih netko zatražiti da rade tako. A ja to odbijam.
Ne erodiraju samo plaće nego i sama ideja da rad mora biti plaćen. Veliki profit se izvlači iz tih, takozvanih, prilika za naše mlade. Ali oni zapravo iskorištavaju nesigurnost. Ovaj članak nije protiv tehnologije. Nego je za čovječnost. Tehnologija je ovdje i često je sjajna. Ali moramo naći održiv način njenog korištenja tako da nam za stvari koje proizvodimo mora biti plaćeno u stvarnim, a ne virtualnim plaćama.
Prevela i prilagodila Ela Naranđa
