Problemi sa Zakonom o medicinskoj oplodnji kreću već od naslova. Iako ga većina citira kao zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, on se stvarno zove samo Zakon o medicinskoj oplodnji (ZMO). Naizgled mala semantička razlika govori mnogo. Obilježje “potpomognuta” (medically assisted procreation)obvezno se koristi u zakonima drugih zemalja na koje se pozivao i hrvatski prijedlog
Bez tog atributa pojačava se dojam da je riječ o zakonu koji regulira nešto “neprirodno”, “umjetno”, “bolesno stanje” i opasne bio-tehnološke manipulacije. Ministarstvo zdravstva, “porodilo” je Zakon nakon dugogodišnjeg natezanja sa stručnom i drugom javnošću, uz invazivnu intervenciju katoličke crkve i politike. Nakon posljednjeg vala nezadovoljstva kompetentnih udruga, medicinskih stručnjaka, političkih stranaka, pa na kraju i same Vlade, odnosno njene predsjednice i potpredsjednice, u Saboru je izglasan kompromisni oblik zakona s manjim izmjenama. Pravo na medicinsku pomoć pri oplodnji dobili su i partneri koji žive u nevjenčanoj heteroseksualnoj zajednici, pod uvjetima kojima je ta zajednica definirana u Obiteljskom zakonu (vanparnično dokazivanje njenog trogodišnjeg postojanja), pa se, berem oko tog detalja ne bi trebalo previše uzrujavati. U Zakonu su opstale sporne odredbe o zabrani pohranjivanja (zamrzavanja) zametaka, zabrani unošenja u tijelo žene istodobno darivane sjemene i darivane jajne stanice, odnosno zametka u kojem ne bi bilo genetskog materijala niti jednog od roditelja. Ostala je o odredba o “pravu djeteta da zna”, iz zakona su isključene žene bez partnera i zajednice koje su regulirane Zakonom o istospolnim zajednicama.
Tko će ovakvim parcijalnim rješenjima biti zadovoljan, a tko ne, ovisit će o vrijednosnim stavovima i konkretnim potrebama/interesima pojedinaca, pojedinki i društvenih grupacija. Stoga ću mijene kroz koje je Zakon prošao i njegov konačni oblik ovdje pokušati analizirati primarno iz perspektive političko -pravnih proces, a tek usput i kao predmet vrijednosne rasprave.
Odluku o tome kako i pod kojim uvjetima će se primjenjivati medicinski potpomognuta oplodnja, kao i slične bio-etičke dileme o pitanjima “života i smrti”, poput one o pobačaju (pravo na izbor vs. prava na život), eutanaziji, razvoju i primjeni novih tehnologija, par excellence su političke odluke, jer su u toj mjeri impregnirane vrijednosnim stavovima, proizlaze iz različitih intelektualnih i duhovnih škola i tradicija i obojene su osobnim iskustvima, da ih ne može razriješiti nikakva vjerska dogma, nikakva većina ili manjina (na primjer referendumom), “struka”, pa čak niti znanost čije paradigme nikada nisu vrijednosno neutralne, niti su znanstvenici oslobođeni vrijednosnih stavova, vjerovanja i dilema.
Takve dileme, oko kojih su neki u stanju i krv polijevati, može “prerezati” jedino politika. I to politika s demokratskim legitimitetom, koja će pri tome vodi računa o svim navedenim elementima i koja je, po definiciji, prisiljena na kompromis (umijeće mogućeg). Ali kompromis s legitimitetom. Na umu dakako, imamo politiku u najboljoj tradiciji tog pojma, koja odluke donosi vodeći računa o općem (zajedničkom) dobru, optimalnom interesu zajednice u danom trenutku, najvišem mogućem zajedničkom nazivniku pod kojeg se mogu svesti suprotstavljene društvene skupine. Krajnji kriterij pri donošenju takvih “teških” odluka trebala bi biti racionalnost utemeljena u univerzalno prihvaćenim vrednotama civilizacije kojoj se dotična politika deklarirala da pripada i koje su ugrađene u ustav i zakone.
Jadranka Kosor iskoristila je svoju prvu priliku da demonstrira djelovanje “čvrste ženske ruke”. U jednom detalju srušila je tzv. Milinovićev zakon, ali nije u potpunosti nametnula svoju volju i zapravo nije javnosti dala nikakvo objašnjenje racionalnosti i poželjnosti donesenog zakona. Njoj osobno zacijelo su jasne sve njegove kontroverze, a mediji tvrde i da je nastojala odgoditi njegovo donošenje, ali joj to nije pošlo za rukom. Svi su, naime, svjesni toga da predsjednica Vlade djeluje u zadanom političkom okružju na koje trenutno ne može puno utjecati bez da poremeti naslijeđeni odnos snaga. Militarističkim rječnikom rečeno, Kosor je dobila djelić jedne bitke, ali je izgubila rat za Zakon. Feministički gledano, pristala je na prvi veliki kompromis kojim je, zacijelo, potrošila dobar dio kredita koje je svojim prilično dosljednim investiranjem u suzbijanje obiteljskog nasilja nad ženama stekla kod ženskih udruga.
Evo kako u ovom trenutku izgledaju pojedini elementi zavrzlame zvane Zakon o medicinskoj oplodnji.
- 1. Da je u Zakonu ostala odredba po kojoj pravo na uslugu medicinske oplodnje imaju samo heteroseksualni parovi koji su sklopili administrativni ili crkveni brak, Sabor kakvog imamo ipak bi ga izglasao. Time bi diskriminacija ušla u hrvatske zakone na velika vrata i Zakon bi, slijedom ustavno-pravne logike prvom prilikom morao pasti na Ustavnom sudu. I to ne stoga što, kako se to najčešće komentira, nije usklađen s Obiteljskim zakonom, nego zato što potire odredbe Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji ljudska prava reguliraju kao ustavnu vrednotu i imaju status organskih zakona. Oba ta zakona kažu da se žene, kao ni muškarci, ne smije ni na koji način (nepotrebno)razlikovati s obzirom na spol i obiteljski status (dakle bračno stanje), a anti-diskriminacijski Zakon izrijekom spominje i zabranu diskriminacije temeljem spolne orijentacije. Via facti, te odredbe odnose se i na usluge i servise koje pružaju zdravstvene ustanove. Kvazi dilema je li neplodnost “bolest”, ili neko drugačije stanje, u ovom slučaju potpuno je bespredmetna.
- 2. Zakon i dalje ne omogućuje MPO ženama koje ne žive ni u kakvoj, bračnoj, vanbračnoj, hetero ili homoseksualnoj, zajednici, što je prema mnogim kvalificiranim mišljenjima također diskriminativno. O tome se je, iako stidljivo, oglasila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (http://www.prs.hr/content/view/254/46/), a eto, dok ovo pišem, ustavnost Zakona u pitanje je doveo i predsjednik države. Neke ranije varijante prijedloga zakona (iz 2005. I 2008.) predviđale su i mogućnost medicinski potpomognute oplodnje za same žene, ali je to spriječila Hrvatska biskupska konferencija. Kako je već najavljeno nekoliko “tužbi” Ustavnom sudu, treba pričekati i vidjeti kako će se dotični izvući iz te zavrzlame ljudskih prava, vrednota i utjecaja izvan-političkih centara političke moći. Činjenica da je zakonodavac uvažio jednakopravnost bračne i izvanbračne zajednice, navodi na pretpostavku da je sakrament braka izgubio svoju nedodirljivost i da će u odluci suda prevladati perspektiva ljudskih prava i ustavnosti.
- 3. Otvorenim ostaje pitanje prava neplodnih homoseksualnih parova da imaju vlastite potomke. Dosljednim poštivanjem diskursa ljudskih prava i tom dijelu građana i građanki RH trebalo bi zakonski omogućiti medicinske usluge kao i drugima. No, s obzirom na izrazito jak otpor katoličke crkve, to će vjerojatno još neko vrijeme ostati predmetom političkih, pravnih i svjetonazorskih konfrontacija, tim više što je riječ o relativno maloj skupini zainteresiranih. Ne baš temeljito provjerena pretpostavka glasi da unutar opće populacije ima 10 posto osoba istospolne orijentacije. Kako zakon izrijekom zabranjuje zamjensko majčinstvo – što se donekle još i može opravdavati mogućim zloupotrebama iz koristoljubivih pobuda – uslugama medicinski potpomognute oplodnje mogli bi se koristiti samo lezbijski parovi. Ako eliminiramo one lezbijke koje djecu niti ne žele, preostalu lezbijsku populaciju prepolovimo jer je vjerojatnost da su obje partnerice neplodne stvarno mala, preostaje relativno malen broj zainteresiranih nad kojima će katolička crkva, uz pomoć političara, zacijelo dosljedno provoditi svoju volju .
- 4. U zakonu je ostala i zabrana spremanja, (zamrzavanja) zametaka, kao i ograničenje od najviše 3 jajne stanice koje se postupkom smiju oploditi. Unatoč svim argumentima mjerodavne struke da se takvim ograničenjima znatno smanjuje uspješnost postupka i povećava cijena, a time i dostupnost (što na mala vrata uvodi dodanu diskriminaciju), kod zakonodavca je očito prevladao utjecaj pretpostavki dominantne religijske kulture o – svetosti života i “životu od začeća”. Kao što sam već napomenula, riječ je o kontroverzi koju nije lako razriješiti ni najkvalitetnijim dijalogom između sljedbenika svjetovnog i religijskog svjetonazora, činjenica je da u domaćoj političkoj kulturi takvih rasprava gotovo ni nema.
Dilema kada počinje život ljudskog bića (a ne tek “život” kao takav, jer su biologijski gledano i spermij i jajna stanica “živi”), te kada to biće postaje osoba sa svim psihološkim, pravnim, društvenim, pa i političkim konotacijama je filozofsko, moralno i bio-etičko pitanje. No niti jedna od tih disciplina ne može ga razriješiti unutar same sebe, pa čak niti “interdisciplinarno”, ili uz pomoć struke, jer svaka od tih “struka” unutar sebe ima podijeljena mišljenja. Zato je i to jedno od onih pitanja koja, nakon svih rasprava mora razriješiti politika. U smislu u kojem smo ju pokušala definirati na početku.
I o etičkim i o moralnim osjećajima građana svaka politika itekako vodi i treba voditi računa, ali bi na kraju ipak trebali prevladati racionalni razlozi i interes cijele zajednice. A Hrvatska je, kao što znamo obilježena snažnim padom nataliteta i ima vrlo lošu demografsku sliku. Dugogodišnje iskustvo sa Zakonom o zdravstvenim mjerama za slobodno odlučivanje o rađanju djece iz davne 1978. Godine naviklo je generacije ljudi na liberalan režim medicinske oplodnje, pa iako u vezi novog Zakona nema mjerodavnog ispitivanja javnog mnijenja, mala je vjerojatnost da ga većina građana podržava. Uvjerljivo bi trebala zazvučati i poruka predsjednice udruge Roda – da će težak i bolan put do začeća potrebitim ženama (a valjda i njihovima partnerima, barem na razini empatije) ovakvim rješenjem postati još teži i još bolniji.
- 5. Posljednja, no ne manje sporna odredba Zakona je ona da osoba rođena uz medicinsku pomoć nakon 18. godine života ima pravo saznati tko su joj biološki roditelji?! Na nju bi se moglo gledati kao na čisti hir i samo još jedan balvan na putu do uspješne medicinski potpomognute oplodnje koji će definitivno obeshrabriti potencijalne donatore spolnih stanica. Objašnjenje da je riječ o “pravu djeteta” postaje apsurdno u svjetlu činjenice da “dijete” to pravo stječe nakon 18. godine, kad više nije dijete. Ministar Milinović, uz sve gluposti koje je uspio izgovoriti uz prijedlog Zakona, u jednom je trenutku brzopleto posegnuo i za moralizirajućim upozorenjem o opasnostima incesta koju nosi MPO. Osim što je ta opasnost vjerojatno manja od mogućnosti da dijete začnu polubrat i polusestra rođeni “prirodnim” putem, njeno je sprečavanje već ugrađeno u čitav niz odredbi Zakona o medicinskoj oplodnji.
- 6. Zakon, naime, određuje da darivateljica ili darivatelj spolnih stanica smiju svoje jajne ili sjemene stanice darivati samo jednoj od ovlaštenih zdravstvenih ustanova, te da se darivane spolne stanice jedne osobe mogu koristiti za postupak medicinske oplodnje samo jednog bračnog, odnosno sada i vanbračnog para. Ovlaštene zdravstvene ustanove, pak, obvezne su voditi vlastiti registar i o korisnicima i o darivateljima spolnih stanica. Korisnicima i darivateljima, te svakoj donaciji jajnih i sjemenih stanica dodjeljuje se jedinstveni identifikacijski broj koji se upisuje u Državni registar. Opasnosti od incesta dakle uopće nema. Jedini razuman razlog za otkrivanje identiteta donatora mogu biti zdravstveni razlozi, dijagnosticiranje neke nasljedne bolesti, potreba doniranja tkiva, organa ili tome slično, no i ta je mogućnost predviđeno zakonom i to i prije djetetove 18.godine. Pravo djeteta trebalo bi, u stvari odrediti obavezom roditelja da djetetu u određenoj dobi ispričaju priču o njegovom nastanku, kao i u slučaju posvojenja, no o tome ovaj Zakon ne govori baš ništa.
Ako je suditi po ovom Zakonu, Jadranka Kosor u ulozi premijerke pokazala je da će njena čvrsta ženska ruka biti dobrano sklona kompromisnim rješenjima. No ako ne želimo biti potpuni pesimisti, moglo bi se na sve gledati i drugačije, kroz prizmu takozvane polu-pune, a ne polu-prazne čaše. Već samo omekšavanje i raslojavanje jednog zakona koji je bio zamišljen vrlo restriktivno, otvorilo je neke zanimljive političke procese. Barem dvojica ministara, Bajs i Milinović, dobrano su kompromitirali svoj ljudski i politički integritet. Ako ministru Milinoviću dodamo i neke druge ekstravagantne ideje, poput one kojom se zakon o zabrani pušenja ublažava tako da se u kafiće od 30 kvadrata ugrađuju pušačke kabine, njegova politička poza sve više liči na ponašanje trgovačkog putnika koji kupcima pošto-poto pokušava uvaliti svoju robu.
Desile su se i još neke zanimljive promjene paradigme po kojoj funkcioniraju homogeni blokovi hrvatske politike. Žene HSS-a, njih 12.000, zadale su zakonu snažan, ako ne i terminalni udarac, što je na kraju pokolebalo i patrijarha Friščića koji se inače tim zakonom nije namjeravao previše opterećivati. Čak je i svog ministra (Bajsa) naveo na svojevrsno političko krivokletstvo. Stvari postaju još zanimljivije jer se otpor javio u stranci koja se inače diči “hrvatskim vjerskim i kulturnim identitetom”, identitetom koji je do sada uglavnom služio kao lajtmotiv za prekidanje svake rasprave o vrijednosnima pitanjima iz tog paketa. Potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić možda je neke razočarala svojim diplomatskim manevrima, ali javnost zna da se protivi Zakonu i da su ona i Kosor usuglašene, što je HSLS-u omogućilo oštar demarš protiv, kakav je primijenila i opozicija.
Po prvi puta organizirane žena upotrijebile su političku moć u obrani svojih interesa pred političarima koji s njihovim pravima i potrebama dilaju poput trgovačkih putnika. Žene su se konačno počele dogovarati, zagovarati svoje interese i voditi prave političke bitke sa balvanima vjerske, kulturne i slične provenijencije koji su ugrađeni u same temelje patrijarhalne raspodjele moći. To bi bio pogled iz perspektive polu-pune čaše. Na kraju, možda je i Sanader znao što govori kad je svoju abdikaciju objasnio procesima koji će se, u interesu zemlje, otvoriti nakon njegovog odlaska.
