Bilo je ovo nekoliko loših mjeseci za žene – nakon napada Kelvina MacKenzieja na urednicu Channela 4 Fatimu Manji zato što je vodila vijesti na dan napada u Nici, uslijedila je optužba Donalda Trumpa kako majci poginulog muslimanskog vojnika “nije dopušteno govoriti”. Zatim je najavljeno kako će se u Londonu u prosincu otvoriti “fellatio café” koji će opsluživati isključivo muške želje uz kavu, a slijedili su i izvještaj TUC-a o seksualnom uznemiravanju žena na radnom mjestu, te istraživanje Povjerenstva za žene i ravnopravnost (Women and Equalities Committee) o predrasudama s kojima se na poslu suočavaju muslimanke.
Ovoga tjedna, čuli smo objavu gradonačelnika Cannesa Davida Lisnarda kako je je zabranjen pristup plaži svima koji/e nose neprimjerene kupaće kostime, a koji “ne poštuju dobre običaje i sekularnost”.
Uhvatila sam se za glavu pitajući se može li gore, a zatim je Thierry Mogoule, glavni voditelj gradskih službi u Cannesu izjavio kako se radi o “zabrani napadne odjeće koja upućuje na odanost terorističkim pokretima koji su nam objavili rat”.
Izjava kojom se odjevni predmet inspiriran kulturom i religijom – koji žene nose kako bi se osjećale sigurno od “muškog pogleda društva” dok provode uobičajenu aktivnost – povezuje s terorističkom grupom, pogodan je način pretvaranja sugrađanki/a u “druge” u vrijeme nacionalne krize.
Najveće žrtve Isisa su muslimani/ke, a zabrana burkinija ukazuje do koje mjere francuski fundamentalistički sekularizam upire prstom i optužuje najvidljiviju i najranjiviju društvenu skupinu.
Kako je nošenje burkinija, koji je u većini slučajeva nepripijena najlonska verzija plivačkog kombinezona, postao čin odanosti terorističkom pokretu? Znaju li ‘Marks & Spencer’ i ‘House of Fraser’ da pokušavajući povećati zaradu i iskoristiti “jaz” na zasićenom tržištu odjeće prodaju i promoviraju savezništvo s Isisom?
Zašto je francuski sekularizam toliko slijep za vlastiti rasizam i mizoginiju? Opsjednutost do točke fetišiziranja načina odjevanja i pokrivanja muslimanki krši najosnovnija ljudska prava – o samoodređenju i slobodi izražavanja. Kao što je to elokventno rekla Arundhati Roy: “Zabrana nošenja burke ženama, umjesto da im se omogući izbor, čin je nasilja, ponižavanja i kulturalnog imperijalizma”. Umjesto pružanja “bratske” ruke (fraternité), gradonačelnik Lisnard i njegovi podržavatelji isključuju muslimane/ke i “guraju ih u ruke” radikalista.
Takve politike i diskriminatorne odluke su primjeri kako se islamofobija često rodno manifestira tako što cilja i ima posljedice na žene, kao “dodatak” mizoginoj i religijskog opresiji kojoj su već podvrgnute.
Slično projektu na portalu “Everyday Sexism”, moje prijateljice i ja smo sjele i razmijenile priče o incidentima koje bismo mogle objaviti na našem imaginarnom blogu “Everyday Islamophobia”. Te dnevne male, a s vremenom velike agresije, ukazuju na razmjer u kojemu je mizogina islamofobija normalizirana u zapadnom diskursu i javnoj debati.
Najviše boli šutnja mainstream “zapadnih” feministkinja čiji bi glasovi trebali imati značajan utjecaj na oblikovanje i artikuliranje ovih tema. Njihova bi solidarnost jako mnogo značila muslimanskim sestrama diljem Europe i svijeta.
Gradonačelnik Cannesa i esktremistički sekularizam u dijelovima Francuske i Europe su druga strana medalje Saudijske Arabije, Irana ili, usudim se reći, Daesha u Raqqi, gdje muškarci u ime države provode prisilne mjere i regulaciju ženskog odijevanja i ženskih tijela.
Kada prestanemo tretirati ženska tijela kao robu, koristeći ih za skupljanje bodova u ideološkim ratovima, lišavajući ih kontrole nad vlastitim tijelima i odričući im pravo izbora, tada ćemo zaslužiti slaviti liberté, egalité i fraternité.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
