Ovo je treći tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno doba i Pogreške postmodernog feminizma.
Zašto se, dakle, socijalizam sa svojom oštrom kritikom i moćnom eksploatacijom destruktivne logike i nepravednosti kapitalizma čini tako irelevantnim – posebno mnogim feministkinjama koje se bore sa sve gorim globalnim uvjetima za žene?
Teresa Ebert, “Towards A Red Feminism”[1]
Bez rušenja kapitalističkog ekonomskog sistema, za što se bore i organiziraju socijalisti/kinje i komunisti/kinje, ne možemo osloboditi žene i sve druge opresirane.
Nellie Wong, “Socialist Feminism: Our Bridge to Freedom”[2]
Kako bismo shvatili zašto kapitalizam mora biti antikapitalistički, moramo shvatiti što kapitalizam jest. Kapitalizam je ekonomski sistem ili oblik proizvodnje. Svi ekonomski sistemi, organizirajući kako ljudi rade, stvaraju, distribuiraju dobra i odnose se jedni prema drugima, čine temelj na kojemu je strukturiran ostatak društva, kao što su kultura, politika, obitelj i mediji. Kapitalizam karakterizira privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, što znači nad zemljištima, tvornicama, nekretninama i tako dalje. Također, karakterizira ga tržišna ekonomija i proizvodnja zasnovana za razmjeni vrijednosti, a ne na upotrebi vrijednosti.
To znači da je proizvodnja dobara zasnovana na tome za koliko vrijednosti mogu biti razmijenjena, umjesto na tome kolika im je upotrebna vrijednost kako bi zadovoljili potrebe ljudskih bića. Nadalje, kapitalizam karakterizira plaćeni rad. Radnici_e ne dobivaju naknadu/kompenzaciju za stvarnu vrijednost svoga rada, već na osnovi minimalnog standarda koji je potrebama kako bi se održali na životu i dalje radili.[3] Budući da su sredstva proizvodnje (tvornica, farma itd.) u vlasništvu pojedinca/ki ili korporacije koji žele stvoriti maksimalnu količinu profita u natjecanju s drugim firmama na tržištu, rad ima svoju cijenu u proizvodnji robe, baš kao što cijenu imaju i sirovi materijali. Stoga, cijena rada mora biti minimizirana, što spušta plaće prema najnižem legalnom i praktičnom standardu. [4] Zato je vlasništvo nad robljem, kao institucija koja omogućava i legitimizira nekompenzirani ljudski rad, bilo toliko rašireno i ekonomično u svijetu ekonomije sve do ukinuća robovlasništva. Neplaćeni rad je optimalan za kompetitivnu proizvodnju u tržišnoj razmjeni.
Kapitalizam, poput robovlasničkih demokracija iz klasičnog doba i feudalno-monarhističkih sistema srednjeg vijeka, stvara klasno društvo u kojemu vrlo mali postotak stanovništva koje posjeduje imetak i koje se dokopa ogromnog bogatstva ubire višak vrijednosti (tj. “profit” kada govorimo o proizvodnji) od rada velikog broja ljudi. Kapitalizam pokreće tržišno natjecanje. Nema prostora za stagnaciju. Ako neki kapitalist ne snizi cijenu rada i materijala kako bi pod svaku cijenu maksimizirao profit, drugi kapitalist hoće, i tako će izbaciti onog prvog iz posla. Zato je kapitalizam sistem koji zahtijeva beskonačan rast, što znači okrutnu destrukciju ljudskih i prirodnih resursa i fundamentalno ne može i neće trošiti dodatni novac kako bi bio dobar i brinuo za ljude ili okoliš koje iskorištava.
Pod klasnom hijerarhijom koja je kapitalizmu nužna, veliki broj ljudi (čiji rad stvara cjelokupnu vrijednost i pokreće svijet) jedva opstaje s niskim plaćama i subjekt su kronične nezaposlenosti zbog ekspanzije i ugovora globalnih tržišta, te im je uskraćen pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi te rade i žive u siromašnim materijalnim uvjetima. Danas kapitalizam izrabljuje ogroman broj ljudi. Na Zapadu nije stvorio samo transatlantsko ropstvo, kolonijalizam, imperijalizam i različite oblike rasizma, već se trenutno održava na i podržava kulturalni i strukturalni rasizam kao način obezvrjeđivanja ne-bijelog rada za svoju jeftinu korist. Kulturalni sistemi bijele supremacije i anti-crnih politika sprječavaju bijelo radništvo od ujedinjavanja s crnim protiv kapitalizma, zbog straha da će na tržištu “crni rad” postati jednako vrednovan i kompetitivan “bijelom radu”.
Patrijarhat i muška supremacija postojali su i prije razvoja kapitalizma i industrijalizacije. No, kapitalizam koristi mušku supremaciju za vlastitu korist. Kao što je prije objašnjeno, muška supremacija stvara rod kako bi razvrstao ljudska bića u hijerarhiju spolova. Ovi hijerarhijski koncepti roda zauzvrat se “naturaliziraju” kao biološki determinirani i neizbježni. Kapitalizam “kupi plijen” takvih kulturalnih koncepata o inferiornom ženskom rodu kako bi snizio vrijednost rada koji je namijenjen ženama: “priprema hrane, liječenje, izrada odjeće, briga o djeci”.[5] Maskulini [muški] rod, koji je stvoren da perpetuira mušku supremaciju, naturalizira ideju da muški rad uključuje upravljanje, vođenje, tehnološku ekspertizu, trenirane vještine, fizičku snagu i racionalnu organizaciju. To je spolna podjela rada. To nije vrijednosno neutralna podjela.
“Kad su u pitanju proleterke”, pisala je ruska revolucionarka Clara Zetkin, “kapitalizam sa svojom potrebom da eksploatira i konstantno traži jeftinu radnu snagu stvara žensko pitanje”.[6] Patrijarhalni kapitalizam obezvrjeđuje “ženski” rad i naglašava društveni i financijski značaj muškog rada izvan kuće te tako izolira žene još više “unutar kuće”, gdje je njihov rad neplaćen, neorganiziran i dosadan. Propagira kult ženstvenosti, majčinstva i bogat dom kako bi potaknuo potrošnju.[7]
S druge strane, muški rad uključuje sposobnost vođenja, postizanje političke i društvene moći, dominaciju i stjecanje bogatstva – ukratko, muškarci su moćna, inteligentna, vješta i društvena bića. “U europskoj misli, unatoč činjenici da je društvo viđeno kao mjesto koje nastanjuju tijela, samo su žene bile percipirane kao tjelesne – muškarci nisu imali tijela, oni su bili hodajući umovi”.[8] Naravno, kada se tome pridružio rasizam i buržoaski elitizam, razmjer percipiranja muškaraca kao intelektualaca postao je ograničeniji. Razvoj kapitalizma u 17. i 18. stoljeću je i pridonio i oslanjao se na postojeći patrijarhalni rodni sistem kako bi stvorio pouzdane potrošače, obezvrijeđene radnice, neplaćenu podršku muškom radu i reprodukciju radničke klase.[9]
Slično tomu, kapitalistička proizvodnja koristila je etničke razlike kako bi opravdala neravnopravnu društvenu podjelu rada. Kompletni sustavi rasne znanosti nikli su kako bi stvorili obrnuti inženjering opravdavanja društvene nejednakosti stvoren kako bi zadovoljio potrebe kapitala. Osim toga, kapitalizam, koji se primarno razvio u Europi, zahtijeva ekspanziju u treći svijet kako bi imao pristup radnoj snazi, prirodnim izvorima, i kako bi povećao svoja potrošačka tržišta. To se vidjelo u prekooceanskoj trgovini robljem, u kolonizaciji Novog svijeta i etabliranju ekonomije plantaža na kojima radi roblje, z okupacijskom kolonijalizmu na Jugu i Istoku tijekom Drugog svjetskog rata, kasnijem MMF-ovskom financijskom neokolonijalizmu u tim istim “nezavisnim” državama, te u raznim drugom oblicima imperijalizma. Polovica stanovništva “trećeg svijeta” čiji su resursi, zemlja i zajednice opljačkani i uništeni eksploatacijskom zapadnom industrijom su žene. Kao i na Zapadu, kapitalizam pljačka na postojećim patrijarhalnim rodnim ulogama u trećem svijetu, no također ih i modificira kao bi zadovoljio svoje potrebe putem europske kulturalne i religijske hegemonije. Iskorjenjivanje komunalnog života i privatizacija izvora – posljednjih godina u sjeni duga europskim bankarskim institucijama – oduzela je starosjediocima, posebno ženama, ekonomsku autonomiju i poticala daljnju urbanizaciju i ovisnost o kapitalu putem plaćenog rada.[10]
Osim što uništava način života žena u starosjedilačkim zajednicama i ekonomsku polu-autonomiju unutar tih zajednica, imperijalizmu je potrebno nasilje kao bi utvrdio i održao svoju ekonomsku eksploataciju. Imperijalizam koristi i osvajačke ratove i ratne sukobe različitih intenziteta protiv pobunjeničkih i nacionalnih gerilskih pokreta kako bi se održao. Primjeri takvih imperijalističkih ratova protežu se od stoljeća europske kolonijalističke ekspanzije, preko ratova s Indijancima u Sjevernoj Americi, Francuske u Alžirskom ratu za nezavisnost, raznih europskih država protiv brojnih borbi za nezavisnost u Africi, Francuza i Amerikanaca u Vijetnamskom ratu itd. Rat zahtijeva mačistički militarizam i tradicionalne muške vojske. Patrijarhalni rat znači silovanje i osvajanje žena. Ratom uništena područja su ekonomski destabilizirana, što za posljedicu ima seksualnu eksploataciju djevojaka i žena za novac. Jedini način za zaustavimo ratovanje za resurse, jeftini rad i tržišnu ekspanziju je globalni komunizam i proizvodnja koje zadovoljava ljudske potrebe. Beskonačna trka za profitom koja rezultira uništavanjem zajednica diljem svijeta posebno je teška za žene.
I u prvom i u trećem svijetu, patrijarhalni kapitalizam komodificira ženska tijela i prodaje djevojčice i žene putem prostitucije, pornografije, ilegalnog seksualnog traffickinga. Propagira “konzumiranje” žena u svrhu profita. Komodificira rodne uloge, potiče žensku potrošnju i fizičke modifikacije kako bi žene zadovoljile norme ljepote u svrhu prodaje proizvoda. Kapitalizam znači da masovna kultura i privatni mediji teže maksimiziranju potrošnje, ženske nesigurnosti, eksploatacije žena i mizoginiji i rasizmu muške radničke klase kako bi spriječio klasno jedinstvo. U industrijaliziranoj Engleskoj u 18. stoljeću, “glavne prepreke” organiziranju radnica “bili su muški sindikati i društveni običaji… To što su isključivali žene radije nego im omogućili organiziranje ne objašnjava kapitalizam već patrijarhalni odnosi između muškaraca i žena”.[11] Muškarci su nastojali držati žene neorganiziranima kako ženski rad nikada ne bi mogao biti kompetitivan njihovom, umjesto da podrže ženske sindikate i klasno ujedinjavanje protiv buržoazije. Kapitalizam tako koristi i perpetuira muški šovinizam i mušku supremaciju kako bi eksploatirao radničku klasu.
Radnice čine veliku većinu ženskog stanovništva. Buržoaske žene (koje posjeduju sredstva proizvodnje), koje su ili buržujke po rođenju, ili kroz ekonomsku bračnu zajednicu, ili imaju beneficije buržoaskih feminističkih postignuća iz posljednjih sto godina, nisu u poziciji da se bore za radikalnu reorganizaciju društva prema komunizmu koji je nužan za ekonomsko i socijalno oslobođenje svih žena. Abigail Adams, supruga jednog od osnivača Amerike – Johna, primjer je kako buržoaske feministkinje brzo postanu reakcionarne kada je u pitanju ekonomska sloboda siromašnih. U pismu Johnu, datiranom 31. ožujka 1776., Adams ga moli da uključi legislativu koja je “velikodušnija i bolja” za žene nego za njegove pretke, i da se “… sjeti svih Muškaraca koji bi bili tirani da mogu. Ukoliko se Damama ne pruži briga i pažnja, morat ćemo potaknuti Pobunu i nećemo se povinovati nikakvim Zakonima koji nam ne daju glas, ili Reprezentaciju.”[12]
Suprug joj je, rugajući se, odgovorio da kada bi muškarci odustali od “Naziva Gospodara”, “to bi nas potpuno podvrglo Despotizmu Suknje”.[13] Čini se da su moderni “aktivisti za muška prava” izravno prepisali iz knjige Johna Adamsa. No, kada su 1787. zaduženi, zatvoreni i osiromašeni muškarci i žene na farmama zapadnog Massachusetsa podigli Shaysovu pobunu protiv visokih poreza i izrabljivačkih financijskih praksi, Abigail Adams je u pismu Thomasu Jeffersonu napisala kako su “glupi, nemirni očajnici, bez svijesti ili principa, poveli obmanute horde da slijede njihov standard, pod izgovorom nedaća koje postoje samo u njihovim glavama”. O ovome je profesor Michael Parenti s pravom napisao: “Govoreći o siromašnim muškarcima i ženama koji prijete njezinim klasnim interesima, [Abigail] zvuči upravo kao John Adams kada ona zagovara ženska prava”.[14] Siromašne i eksploatirane žene Shaysove pobune nisu računale na feminizam Abigail Adams. Feministkinja se ne može istinski boriti za sve žene ukoliko nije antikapitalistkinja.
Do sada smo razjasnili kako svi feminizmi nisu radikalni, antirasistički ili antikapitalistički, unatoč tomu što je ovo svo troje nužno za oslobođenje žena od eksploatacije i muške supremacije. No, koji je tip antikapitalizma najprikladniji za oslobođenje radnica i radnika?
