U razboritoj, još uvijek naivnoj dobi od 32 godine, ne znam je li prerano ili prekasno, ali došao sam do zaključka kako me sada ljudi doživljavaju kao odraslog, unatoč tome koliko mlad mislim da jesam. Blagajnici mi se obraćaju s ‘gospodine’. Cijena osiguranja mog automobila je niža. Moja koljena zabole kada se penjem stubama.
S druge strane, u svojoj glavi propustim vidjeti sebe kao istoga onoga mladog, prepotentnog punkera koji sam bio u svojim kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama.
Znam da to nije stvarna promjena, ali je jedan od načina da nadiđem svoju usidrenu postadolescenciju taj da pokušavam biti što promišljeniji u svojim odabirima, pogotovo kada se radi o razgovoru o određenim stvarima.
Na primjer, ne mogu imati izljev bijesa na pristojnog blagajnika ako se iz nekog razloga red za blagajnu u ljekarni sporije kreće nego što bih ja to htio. Nije da odobravam takvo ponašanje, ali sam sada svjestan da bi moja unutarnja percepcija takvo ponašanje okarakterizirala kao mladenačku nepromišljenost, dok bi taj blagajnik (i svi oni koji bi to čuli) gledali na mene kao na ‘bijesnog čovjeka’.
Ne mogu se sjetiti epiteta za takav javni ispad koji više ponižava, pa ako i osjetim da bih mogao podivljati jednostavno zašutim i nastavim se ponašati kao pristojan, gotovo sredovječni muškarac.
Međutim, od kada sam se pronašao na pragu odrasle dobi počeo sam svjesnije razmišljati i djelovati u određenim aspektima svog privatnog života, pogotovo kada se radi o odnosu s mojom partnericom.
Da, rekao sam ‘partnericom’.
Ona je moja partnerica. Ona nije moja djevojka. Ona nije moja supruga. Povremeno i u određenim PC krugovima ona je moja bolja polovica, ali ona je uvijek moja partnerica.
Odluka da koristim naziv ‘partnerica’ donekle je politička, ali s druge strane i vrlo osobna.
To djelomično proizlazi iz činjenice da društvo inzistira na hijerarhiji veza unutar koje se one koji su zakonski sami ne uzima s jednakom ozbiljnošću kao one koji su legalno u braku (ironično s obzirom na to kako olako gledamo na razvod).
Moja partnerica i ja nismo zakonski u braku, pa nas nažalost, često ne uzimaju dovoljno ozbiljno. Za neke, nismo još prešli prag ulaska u pravu odraslu vezu.
Kao da nedostatak vjenčanog lista umanjuje kvalitetu našeg odnosa u očima drugih.
Osjećam da je takvo umanjivanje potaknuto korištenjem termina kao što su ‘cura’ ili ‘dečko’.
Nema ništa loše u tome da u svojim tridesetima imaš curu ili dečka, ali ima nešto u tim terminima što podsjeća na adolescenciju.
Oko njih postoji prizvuk ležernosti – i to je sasvim u redu ako želite takvu vrstu odnosa. Međutim, ja se u to ne mogu dobro uklopiti. Ne samo da ‘partner/ica’ zvuči zrelije, nego i podrazumijeva višu razinu ozbiljnosti.
Osim zbog osobnih preferencija, pojmove kao što su ‘cura’ i ‘dečko’ jednako izbjegavam kao i pojmove ‘muž’ i ‘žena’. Sve ove riječi u sebi imaju ugrađene rodne uloge i imaju svrhu određivanja pa ih radije izbjegavam.
Htjeli mi to ili ne, termini poput ‘dečko’ i ‘žena’ neodvojivi su dio povijesti rodnog ponašanja koja im se pripisuje.
To što se mene smatra dečkom ne znači da automatski imam znanje o automobilskim motorima ili da ona, kao cura, sama po sebi mora biti fantastična s djecom.
Neovisno o tome odnose li se ti aspekti na nas, niti jedno od nas ne želi dati drugima povod da donose pretpostavke isključivo na temelju činjenice da smo muškarac ili žena.
Dakle, ona je moja partnerica zato što vjerujemo kako između ljudi u vezi treba postojati paritet.
Imamo dogovor da sve što činimo temeljimo na jednakosti i niti jedno od nas ne treba očekivati da ćemo napraviti nešto samo zato što smo muškarac ili žena. Jedno ili oboje možemo biti odlični mehaničari i jednako tako jedno od nas, ili oboje možemo biti odlični s djecom.
Ako korištenje termina ‘partner/ica’ krade drugima mogućnost da o nama stvaraju pretpostavke, još bolje.
Govoreći o pretpostavkama, također odabiremo korištenje termina ‘partner/ica’ kako bismo natjerali druge ljude da preispitaju svoje pretpostavke o seksualnosti. Mogu pretpostaviti da sam heteroseksualac jer sam u vezi sa ženom i to će biti ispravno. Međutim, neće biti u pravu ako pretpostave da je moja partnerica heteroseksualka samo zato što je u vezi s muškarcem.
To je jedan od onih koncepata koji ljude izluđuje jer prkosi unaprijed stvorenim kategorijama koje žele nametnuti drugima. Slušajte: Samo zato što sam ja muškarac, a ona žena i zato što smo trenutno u romantičnoj vezi ne znači da automatski možete pretpostaviti kako smo oboje hetero.
Seksualnost je puno kompliciranija od toga i svima će nam biti bolje ako to što prije prihvatimo. Također bi bilo puno jednostavnije to prihvatiti, nego nastaviti s nimalo maštovitim argumentima kako oboje moramo biti hetero jer smo u muško-ženskoj vezi.
Nije tajna da se svi odnosi koji se ne uklapaju u dinamiku jedan muškarac i jedna žena u našem društvu tretiraju drugačije, ne samo pravno nego i moralno.
Ne vjerujem da moja veza zaslužuje više legitimiteta ili poštovanja samo zato što liči na ono što većina ljudi tradicionalno smatra ‘normalnom’ vezom.
Za mene riječ ‘partner/ica’ briše koncept normalnog i moju vezu od dvije osobe, muškarca i žene, čini neprimjetnom.
Da posudim misao iz ‘Orlanda’ Virginije Woolf, univerzalnost ‘partnera/ice’ pomaže staviti moj odnos i bilo koji drugi tip odnosa u okvire ‘kao dvije breskve na jednoj grani’. Možda bi to bila samo mala lingvistička pobjeda u trudu da se sruši heteronormativnost, ali bi svejedno bila pobjeda.
Da budemo pošteni, neki ljudi mogu koristiti termine ‘žena’, ‘muž’, ‘zaručnica’ ili bilo koji drugi tradicionalni izraz i shvatiti, ne samo da zadovoljavaju značenje u njihovim vlastitim vezama, nego ih čak pokušavaju malo povući, možda ih učiniti malo manje hetero orijentiranim i više elastičnim kako se ne bi odnosili samo na hetero parove.
Možda ih ljudi jednostavno koriste jer im je tako lakše, i svatko dobiva mogućnost izabrati vlastite bitke.
Nemam problema ni s čim od navedenoga – svatko ima pravo na vlastite izbore.
I ne, korištenje riječi ‘partner/ica’ umjesto ‘dečko’ ili ‘muž’ neće izazvati kulturalni tsunami novopronađenog prihvaćanja i normalnosti što se veza tiče. Kada bi barem bilo tako lako, ali ja nemam takvih iluzija. Jednostavno ne želim pasivno produžavati bilo koju zastarjelu predodžbu o rodu u mojoj vezi.
Na kraju je to ipak za mene više osobni nego politički izbor.
Odabirem koristiti ‘partner/ica’ ne samo kako bih društvu naznačio da želim jednakost u vlastitoj vezi, nego važnije, mojoj partnerici kako ju, iznad svega, bezuvjetno poštujem kao potpuno autonomnu i ekvivalentnu životnu suputnicu.
Drew Bowling piše o jeziku, rodu i psihičkom zdravlju, iako mu se povremeno omaknu i druge teme. Kada ne piše, pravi se da se bavi fotografijom.
Prevela i prilagodila Mirna Šimunović
