Prije par godina gledala sam govor bivše pjevačice Bikini Killa Kathleen Hanna. Dojmio me se njen opori smisao za humor i njen stav ‘boli me briga za sve’. Dok sam bila tinejdžerica , u vrijeme grunga i ere Riot Grrrla, zbog nekog nepoznatog razloga bila sam više privučena grungeom i metal grupama. Nisam baš bila zainteresirana što se događa na drugom kraju glazbene scene. Kako me Hannin govor zaintrigirao, iskoristila sam priliku kako bih vidjela The Pink Singer, dio Hot Does Festivala u Torontu.
Nakon samo 10 minuta dokumentarca, znala sam da sam učinila ogromnu pogrešku. Zapravo, čim sam vidjela komad o sedamnaestogodišnjoj modnoj blogerici Tavi Gevinson koja priča o eri kojoj nije mogla svjedočiti jer još nije bila rođena, znala sam da neću moći biti nepristrana zbog svojih razloga- i što je najvažnije, svog etniciteta kao crnkinje – gledajući taj dokumentarac.
Od gledanja The Punk Singer shvatila sam zašto nikada nisam bila luda za Riot Grrrl scenom. Nije bila za mene. Bila je za bjelkinje.
U The Punk Singer, žene kojima se jako divim, kao što su Joan Jett, Corin Tucker, Kim Gordon i Lynn Breedlove iz Tribe 8, uzdižu Hanninu hrabrost i žilavost. I zbilja je velika osoba. No, film je pojednostavljeni prikaz u kojem se ne propituju mane i nedostaci fenomena ženskih punk bandova i same Hanne.
Film prepričava zanimljivu priču kako se Hanna našla na glazbenoj sceni: uvijek je znala da je umjetnica, ali nasilan napad bliskog prijatelja potaknuo ju je da postane umjetnica izgovorene riječi. Prijatelj/ica je predložio/la da bi dobila više pozornosti ako bi bila u rock bendu. Bikini Kill se temeljio na Hanninoj osobnosti, njenom snažnom glasu i – nitko nije spominjao slona u prostoru – njenoj ljepoti. Njena ljepota oduzima dah. Mislim da joj je upravo ona pomogla kako bi njena glazba dobila pozornost. Neke osobe u filmu ističu kako je nekim ženama u to vrijeme smetalo (a i još uvijek smeta) Hannino pokazivanje tijela tijekom nastupa, argumenti koje je Hanna odbacivala kao antifeminističke.
U filmu Hanna spominje kako je jedno vrijeme radila kao striptizeta. Kasnije u filmu, arhivske snimke jedne diskusije pokazuju kako Hanna okrivljuje medije za optužbe da je striptizeta. Također je djelovala šokirano da ‘žene to čine ženama’. Čini mi se da je to neobično naivno: žena koja radi kao striptizeta skida svoju odjeću zbog užitka muškaraca. Možda je malo teško za shvatiti ženama koje nikada nisu bile striptizete kako jedna samoproglašena feministkinja može svjesno sebe staviti u poziciju u kojoj ovisi o financijskoj milosti muškaraca. Nisam to znala dok nisam pogledala film, ali mnogi su bili zaprepašteni time da su punk žene radile kao striptizete. Mimi Thi Nguyen zabilježila je u svom eseju “Riot Grrrl, Race and Revival” u Women & Performance: “Prolazak nekih punk žena kroz seksualnu industriju štetno mijenja standarde ljepote (zbog cjeloživotnog pristupa zdravstvenoj zaštiti, primjerice) koje druge, čiji opstanak ovisi o podzemnom gospodarstvu, moraju primiti nakon toga”.
Sada se sjećam zašto nikada nisam bila zainteresirana za Riot grrrl scenu. Film prikazuje djelić snimaka mladih bijelih djevojaka te ere, koje se nisu htjele boriti u mosh pitu (poganje) ili nisu htjele da ih se promatra kao seksualne objekte jer su bile na nastupu. Ja sam bila u mosh pitu, dobivala modrice i udarce jer sam kao pojedinka, ne kao žena, kao određeni rod, htjela biti gdje je akcija. Čak i tada sam znala da tvoji saveznici i saveznice, bez obzira na rod, nisu bili mnogobrojni. Bila sam samo ja. Također se sjećam da me je više bilo strah da će me napasti zbog moje boje kože nego zato što sam bila mlada djevojka. Tada bi skoro molila da me se gleda kao ženu, ali moj etnicitet je nadjačao moj spol.
U Women & Performance, Nguyen piše da su određeni oblici pobune, koje su činile bijele žene, drugačije viđeni ako ih se filtrira kroz rasnu leću.
Jasno se sjećam da su bijele žene punk scene bile sposobne za isključivost i netrpeljivost kao i muškarci. I među bjelkinjama koje su se identificirale kao feministkinje postojao je jak osjećaj da ne postoji veliki rasni utjecaj na iskustva. Nije bilo saznanja, a još važnije ni želje da se sazna… dobro, osim Rebecce Walker, koja je bila pravih godina, klase i što je najvažnije ne ‘preljuta’ da bi se odvojila od njih i izazvala njihove naivne poglede na svijet. Ako moje ideje odudaraju od njihovih, pogodite tko je bio u pravu, a tko u krivu?
Zbog malog broja crnkinja u The Punk Singeru, a nakon čitanja Nquyenog eseja, znala sam da taj problem nije nikakva novost. Štoviše, ovaj dokumentarac bio je posljednja demonstracija korištenja socijalnih privilegija kako bi se ‘prčkalo’ po subkulturi
U dodatku, jedna od sugovornica The Punk Singera objavila je revizionističku feminističku povijest: da su ‘feministkinje’ još od osamnaestog stoljeća nekako bile odgovorne za promoviranje rasne jednakosti za vrijeme Građanskog rata. U Sjedinjenim Američkim Državama emancipacija robova je viđena kao oruđe za žensku organizaciju kako bi se učvrstila njihova prava i nije bilo aktivizma usmjerenog specifično na oslobođenje crnkinja od fizičkog i seksualnog nasilja s kojim su se suočavale. Ova izjava zacementirala je ono što me mučilo oko Riot Grrrl scene. Te aktivistkinje su stvorile pokret koji se odnosi samo na njih i nije se ni pomišljalo kako bi se uključilo žene druge rase. Od nas se očekivalo da budemo zahvalne što se bore za nas jer imamo iste ‘ženske dijelove’. To nije bio – i još nije – slučaj.
U terminima povijesne priče Riot Grrl scene, The Punk Singer je napravio adekvatan, iako požureni posao u 80-minutnom filmu. Da li je Hanna ikona? Za neke ljude definitivno je. Osobito za one koji ne žele preduboko promišljati o filmu ili za mlade, heteroseksualne, zdrave bijele žene kao što je Gevinson koje očito romantiziraju tu eru i traže uzor. No, ja to nisam vidjela.
Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar
