U fokusu

GVATEMALA: EPICENTAR NASILJA NAD ŽENAMA

GVATEMALA: EPICENTAR NASILJA NAD ŽENAMA

Nasilja koja se događaju u Gvatemali zadnjih desetak godina nepoznata su široj javnosti. Od 2001. godine do danas ubijeno je preko 5.000 žena, a silovano ih je preko 10.000. Samo 2010. ubijeno je 685 žena.

Mete su mahom mlade žene (između 18 i 30 godina), a ubojstva se uglavnom događaju oko glavnog grada Guatemala City.

 

POZADINA

Da bi se razumjela kompleksnost Gvatemale i ogroman problem nasilja nad ženama u toj zemlji potrebno je malo zaviriti u njenu povijest. Ova nasilja samo su nastavak, odnosno posljedica 36-godišnjeg građanskog rata (1960.-1996.) koji je bio obilježen genocidom i ubijanjem civila od strane vojnih i tajnih sigurnosnih snaga.

Nakon što je 1954. godine, pod utjecajem CIA-e, svrgnut demokratski izabran gvatemalski predsjednik Jacobo Arbenz uslijedio je niz represivnih diktatura koje su financijski bile potpomognute od strane SAD-a. Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća SAD je dao milijune dolara Gvatemali da suzbije ljevičarske gerilce koje su Amerikanci smatrali komunistima. Predsjednik Ronald Reagan bojao se da ako ijedna od latinoameričkih država potpadne pod komunističku vlast da bi se to moglo odraziti i na države u okruženju. Stoga, SAD je dotirao pomoć Latinskoj Americi da se zaustavi takav domino efekt.

Autohtoni narod Maja u Gvatemali bili su oni za koje se smatralo da su glavna prijetnja, jer su se pridužili ljevici i borili za veću socijalnu jednakost i ravnopravnu raspodjelu sredstava u zemlji. Vlast je na ovo odgovorila nasiljem i represijom prema Majama.

Gvatemalski gerilci i vojska potpisali su mirovni sporazum 1996. godine, a SAD i međunarodna zajednica smatrali su da je tim činom uspostavljen mir u Gvatemali. Međutim, ova pretpostavka pokazala se pogrešnom.  Nasilje koje je do tada bilo usmjereno prema gerilcima, preusmjereno je na raseljeno stanovništvo koje se iz ruralnih dijelova selilo u urbana središta u potrazi za poslom. Novi ciljevi, kao najsalabija karika postale su žene, osobito autohtone Maja žene.

Ubojstvo gvatemalskih žena vezano je uz rasizam, paternalizam i korupciju koja se ukorijenila u gvatemalskom društvu. Posljedica je to neoliberalizacije zemlje koja je započela nakon građanskog rata kada su doseljenici (Ladino)[1] pokupovali većinu zemlje. Na taj je način autohtono stanovništvo koje je većina bilo prisiljeno seliti se u urbana područja kako bi se zaposlili i opstali. Najpopularnije odredište je Guatemala City, gdje ima najviše posla, pogotovo u zloglasnim maquiladora[2] tvornicama koje uglavnom zapošljavaju mlade žene koje rade za male nadnice, a poslodavci su im muškarci.

Mnoge mlade žene koje iz ruralnih dijelova dolaze u urbane dijelove zemlje zbog posla postaju ranjiva skupina i laka meta, jer su same i nemaju mrežu potpore, pogotovo obitelji. Također te žene imaju ograničen pristup pravnom sustavu, kao i brojnim institucijama koje su još uvijek označene kao muške.

 

NEUČINKOVITOST PRAVOSUĐA

Neučinkovitost pravosuđa dodatni je čimbenik nastavku nasilja. Često se događa da kriminalci dovedeni pred sud budu oslobođeni zbog nedostatka dokaza, jer pravosuđe je potplaćeno, a suci ponekad podmićeni. Ministarstvo pravosuđa nema dovoljno sredstava za istraživanja. Bolje nije niti s korumpiranim policajcima koji privedu osumjničene uz vrlo malo podataka, kao na primjer da su članovi mlade bande poznate kao Maras. To je samo dokaz da je korupcija široko rasprostranjena i da su zločini povezani s organiziranim kriminalom (uključujući vojsku i policiju). Prema sadašnjem gvatemalskom zakonu nasilje u obitelji nije kazneno djelo, osim ako žrtva ima modrice duže od 10 dana;  dok se kaznena odgovornost za seksualne odnose s maloljetnom osobom procjenjuje prema tome da li je ili ne žrtva bila djevica u vrijeme čina. Osim toga, silovatelj može biti oslobođen ako obeća da će oženiti svoju žrtvu i to ako je ona mlađa od 12 godina.

Gvatemalski dužnosnici odbacuju razmatrati mnoga ubojstva uz objašnjenje da su to “ubojstva iz strasti” uz pretpostavku da je nasilje u obitelji najvjerojatnije izazvao bijesni suprug ili ljubavnik. Ispitivanja gotovo da se i ne provode, a novaca za plaćanje forenzičnih dokaza nema. Tako obitelji žrtva ostaju bez zadovoljenja pravde.

Policija započinje potragu za nestalom osobom tek 48 do 72 sata nakon prijave nestanka, razdražujući na taj način rodbinu i drastično smanjujući mogućnost pronalaženja žrtve žive nakon tolikog proteka vremena.

 

SLUČAJ MARIE ISABEL VELEZ FRANCO

Ljudsko lice ovim podacima može dati priča o 15-godišnjoj Marii Isabel Velez Franco, mirnoj tinejdžerici koja je pohađala koledž i bila posvećena učenju.

Maria Isabel je nestala 16. prosinca 2001. godine u poslijepodnevnim satima, nakon zatvaranja butika u Guatemala Cityu gdje je honorano radila.

Tri dana kasnije, nakon anonimne telefonske dojave njeno tijelo je pronađeno u crnoj plastičnoj vreći na tzv. ničijoj zemlji na periferiji Guatemala Citya, u blizini područja poznatog po trgovini drogom i nasilju lokalnih bandi. Njeno tijelo je pokazalo poznate znakove mučenja: noge, ruke i vrat bili su vezani bodljikavom žicom. Također, imala je prijelom kostiju, kao i duboku ranu od noža u predjelu ispod srca. Maria Isabel umrla je od teškog udarca u stražnji dio glave.

Vatrogasci (a ne policija) pozvani su da izađu na mjesto gdje je tijelo pronađeno. Pronašli su i odjeću prekrivenu krvlju i velikim količinama sperme. Rosa Franco, majka Marie Isabel saznala je vijest na televiziji, ugledavši kćerkino golo osakaćeno tijelo. Iako je bila u šoku, Rosa se borila da dobije kćerkino tijelo. Kada je napokom dobila pravo na tijelo Marie Isabel službenik joj je predao i torbu s Isabelinim stvarima i odjećom. Torba je očito bila zloupotrijebljena i u njoj su nedostajale neke stvari, poput Isabelinog mobitela. Rosa je podnijela zahtjev za DNK testiranjem sperme s odjeće njene kćeri, ali lokalni dužnosnici su to u počektu odbijali. Kada je konačno krv s odjeće testirana, nalazom je potvrđeno da je to Isabelina krv. Testiranje sperme su odbili uz obrazloženje da je nema dovoljno za testiranje. Rosa je doživjela dodatno poniženje i emocionalnu bol, uz ismijavanje policijskih službenika, koji su govorili da je Maria Isabel nosila prekratku suknju, da je bila laka djevojka i vjerojatno članica bande.

Rosa je svejedno zatražila ponovnu, pravilnu istragu, navodeći da vatrogasci nisu kompetentni za istraživanje mjesta zločina. Također, predložila je da ispitaju nekoliko sumnjivih osoba, uključujući i Isabelinog dečka za kojeg Rosa vjeruje da ima veze s trgovcima drogom te je zatražila da se pronađe Isabelin mobitel koji je nestao. Nepravilnosti u ovom slučaju su brojne, a na kraju je potvrđeno da ubojstvo Rosine kćeri nije čin nasilja.

Slučaj Marie Isabel, nažalost nije jedini, već je obrazac mnogih prijavljenih ubojstava (davljenje, mučenje, silovanje). No, ono po čemu se razlikuje priča Marie Isabel od ostalih je da su dokazi postojali. Majka Rosa je studirala pravo u vrijeme kćerkina ubojstva i stoga je znala za odgovrajuće postupke u istraživanju zločina i postupanju s dokazima. Rosa je u međuvremenu izgubila dva posla, ali je uspjela u svojoj borbi barem prisiliti lokalne dužnosnike da je čuju i da njena priča dospije u javnost. Učinila je to po cijenu osobnog uznemiravanja i prijetnje smrću njoj, njenom sinu i njenoj majci. Rosa je pobijedila strah i zastrašivanje, tipične za Gvatemalu. Suočila se s nesposobnošću, korupcijom i nekažnjivošću lokalne policije.

Rosa je preko gvatemalske odvjetnice Hilde Trujillo Morales, poznate u obrani prava žena i aktivistice u gvatemalskoj mreži protiv nasilja nad ženama uspjela doći pred Inter američku komisiju za ljudska prava koja je donijela zaključak da slučaj nema opravdanja za kašnjenje u istrazi gvatemalske države.

Slučaj je i dalje u tijeku pred gvatemalskim povjerenstvom, ali vlasti ne dozvoljavaju povjerenstvu da daje ikakve informacije za javnost.

No, Rosa ni ovdje nije stala, već je odlučila prikupiti potpise za osiguranje potpune i učinkovite istrage silovanja i ubojstva njene kćeri Marie Isabel. Potpisi će biti dostavljeni glavnom državnom odvjetniku u srpnju 2011. godine.

Rosa vjeruje da će ovo biti poticaj tisućama drugih neriješenih ubojstava žena diljem Gvatemale.

 

Izvori:

www.stopfemicide.com

www.amnesty.org



[1] Ladino stanovništvo u Gvatemali priznato je kao zasebna etnička skupina. Ladino se ne odnosi na autohtono stanovništvo. Misli se da je izvedena zapravo iz dvije riječi: latino i ladron, što na španjolskom znači lopov. Ponekad se naziv koristi i za pripadnike srednje klase, tj. one koji su se izdigli iznad siromašne autohtone mase oponašajući život i stil žitelja Sjeverne Amerike.

[2] Maquiladora ili maquila podrazumijeva postrojenja koja postoje uglavnom u Latinskoj Americi, ali i u drugim dijelovima svijeta. Prvobitna su nastala uz granicu Meksika i SAD-a. U postrojenja se dovozi materijal (uglavnom iz SAD-a), zatim se dijelovi sklapaju i vraćaju kao finalni proizvod izvornom tržištu. Sam pojam maquiladora na španjolskom jeziku znači mljevenje ili preradu zrna (odnosi se na mlin). Maquiladora industrija je optužena za seksualno iskorištavanje žena. Protivnici ovog navoda tvrde da su žene koje rade u maquiladora industriji bolje plaćene nego što bi bile u nekim drugim oblicima zaposlenja. Maquila operateri optuženi su za diskriminaciju, jer zahtijevaju testove trudnoće prilikom zapošljavanja i inzistiraju na kontroli rađanja. Ako žena ostane trudna vrlo lako može ostati bez posla.