Sa stavom

Medicinska zajednica prema trans zajednici

Medikalizacija rodne fluidnosti

Medikalizacija rodne fluidnosti

Prvi sam se put zbunila po pitanju roda kad sam imala osam godina. Bila sam na skijanju s obitelji u malom snježnom gradiću Ohau koji se nalazi na Novom Zelandu. Obukla sam i,  prolazeći pored ogledala, iznenadila vlastitim odrazom. Najednom sam shvatila da se ne mogu smjestiti – nisam znala reći jesam li ja dječak ili djevojčica.

Smirila sam se, rekla samoj sebi da je moja misao introspektivna te da ću o tome razmišljati kasnije. Zatvorila sam vrata i krenula, a na pola puta do blagovaonice jedan me dečko zaustavio istim tim pitanjem – jesam li ja dečko ili cura?

Tijelo mi se smrzlo. Osjetila sam kako me krv pecka ispod kože. Osjetila sam se izloženom, kao da me je netko skinuo. Promucala sam: “Cura”.

Prva ću priznati da nemam pojma je li ovo sjećanje u svojoj suštini uopće istinito. Iako znam da su aspekti ovog sjećanja točni, ne bih se baš pozivala na to kao na moment rodne disforije.

Potraga trans osobe za liječenjem obeshrabrujuća je. Svi pravni zahtjevi u Australiji variraju od države do države, ali u Victoriji, standardno se zahtijevaju četiri tretmana s psihijatrom/icom za rod, nekoliko termina kod liječnika/ice opće prakse te jedan godišnji sastanak s endokrinologom/injom.

Endokrinolog/inja je tek odnedavno uključen/a u ovaj proces kako bi vodio/la računa o porastu broja cis muškaraca kojima se propisuje uzimanje testosterona. Iako ovo nema nikakve veze s transrodnim osobama i unatoč lobiranju medicinskih stručnjaka/kinja da nas oslobode ove procedure, zakonski smo dužni pridržavati se navedenih standarda.

Potraga za legalnim medicinskim tretmanom djeluje kao velika i skupa obveza za proces o kojem imam mnogo pitanja i sumnji. Konkretno, bila sam anksiozna jer mi je jasno kako je jednostavno kreirati iskrivljena sjećanja. Zabrinula sam se i po pitanju “efekta dezinformacije” koji naglašava da na naša sjećanja utječu nova saznanja.

U posljednjih trideset godina, određen se broj studija bavio istraživanjem okolnosti u kojima sjećanja svjedoka/kinje nekog događaja mogu biti kontaminirana, pa time i nepouzdana. U seminaru napisanom 1978. godine psiholozi/ginje Elizabeth Loftus, David Miller i Helen Burs ispitali/e su učinak obmanjujućih informacija koje slijede nakon samog događaja.

Sudionici/ce njihova istraživanja pregledali su galeriju slajdova od kojih je jedan zabilježio crveni Datsun kako se zaustavlja pokraj nekog znaka. Nakon što su sve pregledali/e, sudionici/ce su morali/e odgovarati na pitanja o onome što su vidjeli, a neki su od njih bili dezinformirani te su vidjeli ili znak STOP ili pak znak koji označava raskrižje s cestom s prednošću prolaza.

Rezultati istraživanja pokazali su da dezinformacije utječu na sjećanja, iako su detalji bili neuvjerljivi. U naknadnim je istraživanjima Loftus također pokazala da nježna pitanja poput: “Jesi li siguran/na?” mogu značajno povećati netočnost izvještaja nakon određenog događaja.

U drugoj studiji koja je proučavala implementaciju lažnog sjećanja, otkrila je da je 25 posto ispitanika/ica bilo podložno razvoju sjećanja kojih ranije nije bilo.

Medicinska je zajednica dugo vremena patologizirala queer osobe, u odnosu i na rod i na seksualnost. Ovo je direktno utjecalo na živote queer osoba te je vodilo kreiranju tretmana poput “terapije pretvorbe” – programa kreiranih za promjenu seksualne orijentacije pojedinaca.

Pacijente/ice koji su sudjelovali u nekim od ovih programa hranili su kemikalijama koje su za posljedicu imale mučninu i povraćanje, a tijekom toga im prikazivali fotografije povezane s queerstvom.

Patologizacija queerstva također je utjecala i na kriminalizaciju, medijsku prezentaciju, i srednjostrujaško javno mnijenje – a sve navedeno iznimno utječe na mogućnost zaposlenja i rješavanje stambenog pitanja kad je riječ o queer osobama. Čak je u upotreba sintagme “rodna disforija” donekle označena jer potječe iz medicinske zajednice i prisiljava queer osobe da na sebe gledaju kroz prizmu medicine.

Kada osobu prozivaju ludom ili mentalno bolesnom, to ostavlja neizbrisiv učinak na njeno/njegovo samopoštovanje i njenu/njegovu vezu s vanjskim svijetom. Može potaknuti stvaranje neugodnog osjećaja sumnje u vezi autopercepcije i natjerati vas da se zapitate jesu li vaša iskustva po pitanju vlastitog tijela i vlastitog identiteta povezana s autentičnim/om sobom ili je pak riječ o simptomima bolesti.

Bez sumnje, ovo je forma izluđivanja – tipa zlostavljanja koje uključuje potkopavanje osobe sve do kad u potpunosti ne izgubi strpljenje.

Jedna istinita generalizacija o queer osobama veže se uz činjenicu da – pričamo. Ovo znači da je queer zajednici dobro poznato da je medicinski tretman lakše dobiti ako ispunjavate određene uvjete kao što je, primjerice, opisivanje rodne zbunjenosti koja se javila još u djetinjstvu.

Dijagnoza rodne disforije kod djece problematična je iz brojnih razloga, ali me najviše brinulo koliko moram kopati – i uistinu mislim na proces kopanja – po sjećanjima koja su se pridržavala općeprihvaćenog narativa rodne disforije.

Dominantni narativ o trans iskustvima veže se uz to da je osoba oduvijek znala da je “rođen/a u krivom tijelu”. Moj narativ nije takav. Mnogi trans ljudi ne osjećaju povezanost s tim narativom i, kao rezultat toga, dijele negativan osjećaj po pitanju legitimiteta (ne)pripadanja toj zajednici.

Tijekom mog prvog susreta sa psihijatrom, rekao mi je da u ovom procesu želi imati ulogu podrške, a ne svojevrsnog vratara. Ovo bi bila dobra interpretacija da ja nisam bila obvezana viđati ga kako bih uopće mogla dobiti pristup tretmanu.

Tijekom naših susreta, morala sam odgovoriti na brojna pitanja. Implicirao je da su pitanja tu kako bi filtrirala sve one osobe koje traže liječenje iz krivih razloga – ali ljudi puše, tetoviraju se, rađaju djecu, povećavaju grudi, tamne pod australskim suncem, rade mnoge stvari koje nije moguće poništiti, ponekad “iz krivih razloga”, svakodnevno, bez medicinskog profesionalnog nadzora koji ih osuđuje i stoji im na putu.

Pitanja nisu bila tu kako bih ja bila sigurna. Kreirana su kako bi pokazala da medicinska zajednica marljivo radi svoj posao te kako bi ih zaštitila ako nešto pođe po zlu. Ovo je još jedan primjer zlostavljačke veze između medicinske zajednice i trans i rodno-fluidne zajednice.

Tijekom našeg posljednjeg susreta, psihijatrica mi je pružila list papira na kojem su označene sve promjene koje će se odraziti na moje tijelo ako počnem uzimati testosteron. Namrštila se, podigla glavu i pitala me jesam li sigurna da je to ono što želim.

Posljednjih me šest mjeseci prati to isto pitanje – “Jesi li sigurna”, neprestano, u tisućama različitih smjerova. Progutala sam potrebu za vrištanjem.

Dio diskursa koji se veže uz identitete unutar trans zajednice koncentrira se na samoodređenje. Kad su me pitali kojeg sam roda, govorila sam da sam djevojka, žena, ili da pripadam ženskom rodu sve do svoje 25. pa čak i 26. godine.

Dominantni narativ koji se veže uz transrodne osobe djeluje kao dio dosljedne sigurnosti. Za one koji/e imaju takvo iskustvo, ono je stvarno i opravdano. Što se mene tiče, ja se borim sa znanjem da sam nekoć bila komotna i sretna dok sam samu sebe promatrala kao cis osobu.

Jedan od načina na koji se to može promatrati jest da sam nekoć bila žena, a danas više nisam, iako je moje iskustvo daleko kompleksnije od toga.

Narativ o “dečku u tijelu djevojke” u medijima se koristi gotovo pa unilateralno jer ga je lako shvatiti.

Do popularizacije ovog narativa i do pritiska da se rodna neusklađenost kod djece identificira dolazi jer cisrodni čitatelji/ice imaju potrebu misliti da je rodna neusklađenost nešto inherentno, a to im pruža svojevrsnu utjehu.

Ako je netko rođen rodno neusklađen, onda cis osobar ne mora propitivati vlastiti rod i vlastite rodne prakse. Transrodnost postaje nešto što se događa drugim ljudima, čudacima/kinjama.

Ali fluidnost identiteta potpuno je normalna i raširena pojava. Fluidnost je i općeprihvaćena u različitim pravcima, poput glazbenog ukusa, knjiga, TV-a, omiljene hrane, posla, pa čak i političkih svjetonazora.

Promjene drugih aspekata identiteta ne dovode se u pitanje na isti način kao kad je riječ o rodu. Međutim, rigidnost robne binarnosti ostavlja jako malo prostora za rodnu fluidnost. Od nas se očekuje da budemo dosljedne jedinke, a ta su očekivanja nerealna i štetna.

Medikalizacija rodne fluidnosti funkcionira kao sistemsko, strukturno izluđivanje jedne velike zajednice ljudi. Naša sjećanja nikada nisu u potpunosti naša; umjesto toga, prinuđeni smo na njih gledati kroz prizmu ljudi koji su nas tijekom povijesti držali za luđake, a u pojedinim nas slučajevima za luđake drže i danas.

Trans, nebinarne i rodno neusklađene osobe bile su tako rigorozno razapete između narativa o tome kako bi se trebale osjećati da se sada čini čudnim biti siguran/na i u što.

Iako su se povijesno pokazali cis hetero, bijelom, muško-centriranom institucijom, medicinska je zajednica postavila standarde za sebe i za nas, a sve to pozivajući se na “dobru praksu”.

Oni su povijesno sami sebe odredili kao mjerodavne da definiraju transrodnost, a to rade i danas. Kontrolirali su naše narative i srednjostrujaške percepcije koje nas reflektiraju. Istovremeno su nas mučili i govorili nam da mi sami ne znamo tko smo.

Toliko se borim sa srednjostrujaškim očekivanjima i očekivanjima medicinskog establišmenta da sam vjerojatno oduvijek imala ove misli i osjećaje vezane za moj rodni identitet. Djeluje kao da je izbor na meni: ili da poštujem autonomiju svoje prijašnje sebe, ili da riskiram s naknadnim potencijalnim netočnostima.

Činjenica da tek jedna jednostavna sugestija može voditi do promjena u sjećanjima koja prizivamo dovoljno govori o mojoj anksioznosti koja se javlja sa sjećanjem na dječaka u skijaškom domu.

Ljudi u Luftusinu eksperimentu promjenama u sjećanjima nisu imali ništa za dobiti ili izgubiti. Promjene u mojim sjećanjima rezultirale su pak troškovima za dodatne termine ili – još gore – mojim pristupom liječenju koje se temelji na svojevrsnoj stvarnosti sjećanja, ili u najmanju ruku mojom sposobnošću da doktorima/icama “prodam” svoju priču.

Psihijatrija, psihologija i savjetovanje vitalne su prakse koje, kada se primjenjuju ispravno, ljudima pomažu da žive bolje živote.

Kako god, medicinska je profesija značajno oštetila transrodnu zajednicu – toliko da se ta šteta neće moći zaboraviti.

Bez obzirnijeg pristupa liječenju i samom operativnom zahvatu, ova će se štetnost nastavljati.

Prevela i prilagodila Kristina Ilić