Od 07. do 09. listopada Žene u crnom, ŽUC, feministička, antimilitaristička mirovna organizacija, proslavile su 20 godina postojanja.
9. listopada 1991, Žene u crnom su prvi put izašle na ulice Beograda i svojim tijelima, obučene u crno, šutnjom izrazile svoj otpor ratu, nacionalizmu, militarizmu, patrijarhatu, rasizmu, fašizmu… Kako tada, tako idućih 20 godina stajale su u centru Beograda i drugim gradovima diljem Srbije s transparentima i iskazivale nezadovoljstvo i nepristajanje na tadašnju ratnu politiku koja je vođena u čitavoj regiji, prvenstveno kritizirajući i prozivajući političko vodstvo Srbije. Njihov pasivni, nenasilni otpor ubadao je u oči i političare i obične građane i građanke. Kako same kažu: “Uvek neposlušne patrijarhatu, ratu, nacionalizmu, militarizmu…”. Tih devedesetih, u sveopćem ratnom ludilu stajati u centru Beograda s transparentom “Ne u naše ime” ili “Sarajevo sanja mir” ili “Knin, Topusko, Petrinja opominju” ili “Ne zaboravimo genocid u Srebrenici” ili “Albanke su naše sestre”… bilo je izuzetno hrabro i opasno. Sigurno nije bilo lako mirno stajati i trpjeti prijetnje i pljuvanje vlastitih sugrađana. No one su stajale.
Stajanje nije jedino njihovo djelovanje. One su sakrivale ratne dezertere, podržavale žene izbjeglice, činile vidljivim nenasilni otpor, educirale o miru i nenasilju, stvarale mreže ženske solidarnosti, mirovne koalicije i saveze, zahtijevale stalno suočavanje s prošlošću te izručenje u Hag i suđenje odgovornima za rat i počinjene ratne zločine. Prve su prelazile granice i molile oprost za zločine koji su počinjeni, kako same kažu, i u njihovo ime. Na njihovu podršku uvijek može računati LGBTIQ zajednica Srbije jer one su solidarne s “drugačijima”.
A proslava!?
Proslava je održana u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu.
Prvog dana su održana dva panela: “Umesto očajanja – otporom ka alternativi” na kojem su govorile aktivistice iz regije i “Postoje li alternative? O Evropi i svetu danas” gdje su uz regionalne, sudjelovale i aktivistice iz Španjolske, Italije, Izraela, Grčke, Velike Britanije i Njemačke.
Drugi dan je započeo onim čemu se jako veselim na ŽUC-ovim konferencijama: “stajanjem” odnosno performance-om na Trgu Republike. Ovaj je bio pod naslovom “Uvek neposlušne – mi ostavljamo trag” gdje se skupilo oko 180 aktivistica i aktivista. Dok su umjetnice solju ispisivale riječi i poruke (npr. “žene” na raznim jezicima, ili “Ne dajmo se od svojih prevariti”) na samome Trgu, mi smo šuteći u polukrugu držale transparent “Uvek neposlušne” i zastavu duginih boja u znak solidarnosti s neodržanom beogradskom Paradom ponosa. Veličanstveno su izgledale te poruke ispisane solju!
Istog su dana promovirane dvije knjige, otvorena izložba, održan lijep i zabavan umjetnički program. Prikazan je i emotivan film kojim smo se prisjetile onih mirovnih aktivista i aktivistica koje više nisu među živima.
No, najupečatljivija od svega, kao i uvijek na konferencijama Žena u crnom, bila je ta neka sveprisutna ljudskost. Naprosto ne možeš ostati imuna na velikodušnost, gostoprimstvo, iskrenu pažnju i brigu koja se očituje u malim stvarima – nuđenja dodatnih odjevnih predmeta kako nam ne bi bilo hladno, pa do stalnog hranjenja, da ne bismo slučajno ostale gladne.
Ova proslava je bila susret dugogodišnjih aktivistica i prijateljica iz cijelog svijeta ispunjen zagrljajima, suzama, zajedništvom i veseljem… Posebno su mi bili dirljivi susreti nas aktivistica iz bivših jugoslavenskih republika u kojima dijeleći zajedničku prošlost, dijelimo i humor koji samo mi razumijemo.
