Pred nama su zimski školski praznici i kako nema doba u godini koje nosi veću obiteljsku simboliku od ovog, popraćenu okupljanjima što užih, a što širih obitelji, svatko od nas se nekako mora uklapiti u ovo opće društveno raspoloženje.
Ako pričamo o mojoj generaciji ili onim starijima, nezaobilazna obiteljska tema je svakako reći li svojoj obitelji ili ne, i ako da, kako, i ako je već rečeno, kako je primljeno. Ja sam počeo sa svojim roditeljima, rekavši im da sam gej baš u ovo doba godine i intenzivno obiteljsko druženje mi je svakako bila dobra podloga za napraviti taj iskorak.
Ipak, u mojem životu konačno otvara i druga obiteljska tema, težište se seli sada prema osmišljavanju i stvaranju vlastite obitelji. Stoga mi je drago da sam prošle godine imao potporu u okviru grupe podrške za LGBT obitelji koju je okupilo udruženje Zagreb Pride.
Ove jeseni je krenula i druga grupa podrške, a prošli tjedan je bila i prva prilika da se prošlogodišnja i ovogodišnja grupa okupe. Za ovu kolumnu sam upitao neke od njih kako provode praznike. Što slave i kako? Što ih brine? Čemu se nadaju? Što si priželjkuju?
“U novoj godini se nadam da ću konačno upotpuniti svoju obitelj novim članom, mojim dečkom koji se još uvijek negdje skriva”, kaže Damir. “A nakon toga bi volio da svi snovi i planovi o zajedničkom životu i svemu što on donosi konačno se počnu i realizirati. Naravno kao prvo naći neki stalan posao, odseliti se od staraca i započeti samostalan život”.
Damirov san o samostaljenju je već Anina stvarnost. “Bor smo okitile već početkom dvanaestog mjeseca i to je naš prvi bor i to nas silno veseli”, kaže ona. “Za katolički Božić idemo kod mojih s proširenom obitelji, a za pravoslavni ćemo doma. Želim si jedan period kada smo doma, da se odmaramo, da nam dođu prijatelji, da se družimo i da nas dvije imamo vremena za sebe: otići na izložbu, u kino, na kuhano vino . . .”
Slično razmišlja i Igor, “Blagdani su prvenstveno prilika da se okupimo svi zajedno”, te dodaje kroz smijeh, “A nadam se da ću uskoro naći i posao, kako bi doprinio kućnom budžetu, da ne bi prekinuli dečko i ja”.
“Nisam religiozna”, kaže Melita, “pa ne radim neke posebne pripreme za Božić i slične blagdane, a uz to ne volim raditi ništa očekivano, pa ne radim veliku famu ni oko Nove godine. Praznike volim provesti s partnericom, i smeta mi što nas naši roditelji, izuzev jedne mame, ne doživljavaju kao obitelj”.
Naime, Melita i njezina partnerica Silvija svake godine doživljavaju pritisak da blagdane provedu sa svojim bivšim nuklearnim obiteljima, bez prisustva one druge. Ovaj primjer neprihvaćanja LGBT obitelji od strane proširene obitelji svakako nije netipičan. “Imaš lijep život s partnerom ili partnericom i onda svake godine u ovo doba doživljavaš diskriminaciju i nepriznavanje od strane osobne obitelji”, nastavlja Melita.
To je možda i jedna od najbolnih istina koju sam spoznao prošle godine u okviru rada grupe za podršku: borba za prihvaćanje u vlastitoj obitelji za velik dio nas se nastavlja nažalost i nakon tridesete. Meni je osobno upravo rad u grupi dao uvid koliko je homofobija sveprisutna i suptilna, i na kraju posve neosobna. Nakon nekog vremena shvatio sam da su strahovi svakog od nas prilično slični, a mehanizmi neprihvaćanja od strane okoline se razlikuju samo u imenima i prezimenima dotičnih homofoba.
Stoga je jako bitno da LGBT obitelji istupaju u javnosti na različite načine, jer osobna hrabrost i osobna priča je ono što može razbiti neosobnost homofobije. Ova kolumna je zamišljena upravo kao takva, da da glas i medijski prostor LGBT obiteljima.
Meni omiljen primjer i inspiracija su Jay i Brian, par iz Kalifornije koji na svojem blogu (KlikKlik!) i internet kanalu “Gej obiteljske vrijednosti” (KlikKlik!) prikazuju život svoje obitelji, koja se sastoji još i od njihovog sina Daniela i od njihove kćeri Selene. Za prošlogodišnji Božić su snimili i prigodni video, pa do čitanja poslije praznika vas ostavljam s njime.
