Martina, 34-godišnja stilistica, i njezin tri godine stariji suprug Ivan, po zanimanju informatičar, već se šestu godinu bore s neplodnošću. Pred novim su postupkom medicinski pomognute oplodnje. Martina prima injekcije koje joj stimuliraju rad jajnika i u srijedu se trebala javiti liječniku. Međutim, dva dana prije počela je osjećati bolove te se liječniku hitno uputila već u utorak.
Moraju u inozemstvo
Nije joj bilo jednostavno, živi u malom primorskom gradiću, cestovno loše povezanom, ne smije se mnogo kretati ni činiti nagle pokrete, a njezin je liječnik daleko, u gradu koji ne poznaje. Pregled je, srećom, pokazao da je sve u redu te će u subotu ići na punkciju jajnih stanica. Nakon šest godina, ovaj će put to obaviti u Mariboru.
Sa 19 godina bez jednog jajnika
– Nakon donošenja novog Zakona o medicinskoj oplodnji liječenje u Hrvatskoj za nas više nema smisla. Nama je zamrzavanje zametaka nužnost, jer ja loše reagiram na stimulaciju, odnosno hiperstimuliram, i bez zamrzavanja, koje je sada zabranjeno, naše šanse za ostvarivanje roditeljstva su gotovo nikakve – objašnjava Martina, koju je novi zakon doslovce natjerao na liječenje u inozemstvo.
U mariborskom Univerzitetskom kliničkom centru, koji ima zavidnu uspješnost na razini Europe, lista čekanja je godinu dana. Martina i njezin suprug igrom slučaja prijavili su se još prošle godine, ni ne znajući da će biti donesen novi zakon.
Martina je sa 19 godina izgubila jedan jajnik zbog dermoidne ciste. Drugi joj je jajnik policističan te u opasnosti da se i na njemu stvori cista. Već je tada, kao mlada djevojka, znala da postoji velika mogućnost da će se morati pomučiti kako bi jednog dana postala majkom.
Spontani pobačaj
Tijekom 2004. godine udala se za Ivana. Svjesna svojeg zdravstvenog stanja, i prije braka Martina je pokušala prirodno ostati u drugom stanju. Od 2004. godine krenuli su na zajedničke preglede i počeli tražiti savjete kako da postanu roditelji.
– Tek smo tada, nakon detaljnih pretraga, otkirili da i moj suprug ima lošije nalaze te da zapravo oboje imamo problema s neplodnošću – priča Martina. Već 2005. godine bili su na prvoj inseminaciji, postupku kojim se ženi posebnim kateterom uvode spermiji supruga u maternicu oko 30 do 60 minuta prije ovulacije. Na žalost, postupak je završio spontanim pobačajem.
Sljedeće godine njezin je suprug operirao varikokelu i par mjeseci kasnije, kad se spermiogram popravio, odlučili su se za izvantjelesnu oplodnju. Ponovno se podvrgnula stimulaciji, koju je ovaj put, zbog burne reakcije, pomno pratila.
Krvarenja, ciste, bolovi
– Imala sam 13 jajnih stanica. Jedna je propala, a 12 je bilo oplođeno. Dvije su mi vratili u maternicu, a 10 je zamrznuto – objašnjava Martina. Postupak ipak nije završio trudnoćom, a tijelo je ponovno reagiralo: krvarenja, ciste, redovni bolovi.
– No, nismo se obeshrabrili. Želja za roditeljstvom je neizmjerno jaka i znam da nema odustajanja – kaže Martina. Iste godine odlučili su se na “odmrzavanje embrija”. Vraćena su joj dva zametka, no nije uspjelo.
– Tri mjeseca kasnije otkrili su mi veliku cistu, zbog čega sam završila u bolnici. S obzirom da imam samo jedan jajnik, bila sam protiv vađenja ciste i, uz pomoć privatnog ginekologa, uspjela sam riješiti cistu terapijom – niza Martina.
Tijekom 2007. njezinom se suprugu spermiogram popravio te su se ponovno odlučili na inseminaciju.
Opet je hiperstimulirala, jajnik joj se tri puta povećao, te su ipak učinili izvantjelesnu oplodnju. Rezultat: opet negativno.
2008. godine opet je išla na inseminaciju, cijele je godine patila od bolova.
Onda je donesen novi Zakon o medicinskoj oplodnji.
– Imala sam stvarno loših faza, razočarenja, poraza. No, nisam se dala. Kad je izglasan ovaj zakon, plakala sam – kaže Martina. Zbog njezinih hiperstimulacija, objašnjava, oslobađa joj se izrazito veliki broj jajnih stanica.
Ako ih smije oploditi samo tri i sve tri treba vratiti u maternicu, kao što to propisuje novi zakon, ostatak njezinih stanica naprosto moraju baciti jer ih ne smiju oploditi i zamrznuti.
– A žena nema beskonačan broj jajnih stanica, one se troše i bacanje je suludo. Uz to, loše reagiram na stimulaciju i ovako mi se strašno smanjuje šansa za trudnoću, jer ne mogu ići na stimulaciju svaka tri mjeseca, već mi trebaju smrznuti zameci – objašnjava.
Beskrajno povjerenje
Odustajanja ipak, kaže, nema. Nastavlja liječenje u Mariboru, kod prof. Veljka Vlaisavljevića, vrhunskog stručnjaka u kojeg ima beskrajno povjerenje.
– Duboko se nadamo da ćemo uspjeti i doći do toliko željenog bebača.
A ukoliko i ne uspijemo, nadamo se da će se naše stanice spojiti, da ćemo od embrija doći do blastocista te da ćemo ih zamrznuti, i kada se psihički i fizički oporavim od postupka, da ćemo otići po svoje “smrzliće” i pokušati još jednom u nadi da baš taj put možda ostanemo trudni – kaže Martina.
Nastojanja da dobiju dijete i financijski ih iscrpljuju. Do sada su potrošili oko 25.000 kuna, a mariborski postupak stajat će ih oko 3200 eura.
No, kaže, ne žali ni lipe. Ono za čim pak žali, kaže, je što ne može postati roditelj uz stručnu pomoć u Hrvatskoj. Njihova je želja beskonačno velika i nadaju se da će za tri tjedna test na trudnoću konačno pokazati “+” i najaviti dolazak njihove “mariborske bebice”.
Slovenski zakon stimulira zamrzavanje zametaka
Prof. Vlaisavljević smatra da bi zamrzavanje zametaka trebalo biti rutinski dostupno
Član Upravnog odbora Europske udruge za humanu reprodukciju i embriologiju (ESHRE) i voditelj Odjela za reproduktivnu medicinu Univerzitetskog kliničkog centra Maribor prof. Veljko Vlaisavljević nije želio komentirati novi hrvatski Zakon o medicinskoj oplodnji, jer tvrdi da svaka zemlja ima pravo donijeti zakon kakav želi.
– Što se tiče zabrane zamrzavanja zametaka, želim upozoriti da je ESHRE prošle godine donio preporuku o minimalnim standardima za izvođenje postupaka izvantjelesne oplodnje. Zamrzavanje zametaka je jedan od njih – kaže prof. Vlaisavljević koji je sudjelovao u izradi preporuke. U njoj se, među ostalim, kaže da bi “zamrzavanje zametaka trebalo biti rutinski dostupno kao integralni dio usluga u liječenju neplodnosti”.
Zamrzavanje jajnih stanica, što dopušta hrvatski zakon, kaže prof. Valisavljević, zapravo je eksperimentiranje, jer s današnjim tehnikama to daje ekstremno loše rezultate.
Slovenski zakon čak stimulira zamrzavanje zametaka: dopušteno je šest besplatnih tretmana IVF-a upravo zato da bi se u maternicu vraćao samo po jedan zametak, a ostali se smrzavali.
Ipak slovenski zakon ne dopušta ženama bez partnera da se podvrgnu IVF-u, no ne traže se nikakve provjere.
– Mi moramo vjerovati pacijentu – kaže prof. Vlaisavljević. (K. T.)
Zdravlje kao turistička ponuda
Početkom ove turističke sezone Španjolci su u svoju ponudu uvrstili i umjetnu oplodnju ne bi li i na taj način povećali turistički promet.
Povod za to je činjenica da oko 25.000 Europljana svake godine putuje, najčešće u Španjolsku ili neke istočnoeuropske zemlje, u potrazi za potomstvom, odnosno pokušavajući riješiti neplodnost.
Barem 49 različitih mutacija
Razlog odlaska u druge zemlje je prije svega činjenica da u svojoj državi zbog restriktivnih zakona ne mogu ostvariti roditeljstvo.
Najbolji primjer je Italija gdje je sve donedavno bilo zabranjeno zamrzavanje zametaka pa je zbog toga 31 posto neplodnih parova pokušalo naći pomoć u klinikama Španjolske, Češke, Belgije, Danske, Slovenije ili Švicarske. Nakon nedavne odluke talijanskoga Ustavnog suda da se dopusti zamrzavanje zametaka, bilježi se lagani pad odlazaka u inozemstvo gdje se, prema nekim izračunima, za tu namjenu trošilo više od 80 milijuna eura godišnje.
Istraživanje ESHRE-a (Europsko društvo za humanu reprodukciju i embriologiju) pokazalo je da su djeca rođena medicinskom oplodnjom zapravo kozmopoliti, odnosno da se u toj vrsti roditeljstva miješa barem 49 različitih nacija.
Sofisticirane metode
Parovi najčešće preko interneta ili putem usmene predaje prikupljaju adrese klinika diljem Europe i odabiru onu za koju pretpostavljaju da bi najbolje odgovarala njihovim potrebama. Žene zrele dobi uglavnom odabiru Španjolsku gdje ne postoji dobno ograničenje za medicinsku oplodnju. Oni parovi koji traže i neke dodatne sofisticirane metode, poput ICSI metode kojom se jedan spermij unosi u citoplazmu jajne stanice kod slabo pokretnih spermija, odabrat će Belgiju. Dakako, velik utjecaj u odabiru ima uspješnost pojedinih klinika.
Potrebe dvostruko veće
Kad je riječ o hrvatskim parovima, oni najčešće pomoć traže u Sloveniji, i to u Mariboru, te u Češkoj. Godišnje se u Hrvatskoj obavi od 2000 do 2500 oplodnji, a potrebe su dvostruko veće. Premda nema egzaktnih podataka, prema procjenama u inozemstvo godišnje odlazi na medicinsku oplodnju od 600 do 800 parova iz Hrvatske, odnosno oni koji uspiju skupiti dovoljno eura za takvu pomoć. (Goranka Jureško)
