Slavenka Drakulić ne želi razgovarati o etiketi ratne profiterke koju su joj zlurado priljepljivali kad god bi objavila koju knjigu “o preživljavanju u komunizmu” i “onima koji ne bi ni mrava zgazili” – smatra to davnom prošlošću, riješenim slučajem. Ipak, i novom bi se knjigom mogla zamjeriti cinicima i potaknuti novi val napada u kojem je prozivaju da je (opet) zapadnjacima servirala stereotipe o Balkanu.
Knjiga “Basne o komunizmu: iz pera domaćih, divljih i egzotičnih životinja”, objavljena u Profilu 9. studenoga, na dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, paralelno je izašla i u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Bugarskoj, Slovačkoj, a u pripremi je njemačko, američko i poljsko izdanje. Šest priča o krahu opsesije “bratstva i jedinstva” ispripovijedano je iz perspektive šest životinja: o Istočnoj Njemačkoj govori krtica koja je svjedočila prebjezima na Zapad kroz podzemne tunele ispod Berlina, o poljskoj drami govori mačak generala Jaruzelskog koji je bio svjedok njegovih dvojbi prilikom gušenja prvih pobuna, miš sakriven u ormaru Muzeja komunizma u Pragu neslužbeni je vodič kroz tu opskurnu instituciju, u jugoslavenskoj priči glavni je junak Titov papagaj Koki.
Proturječna kao i sustav o kojemu piše, naša najprevođenija autorica tvrdi kako se zapadnjaci zanimaju za komunizam kao za nešto “egzotično i zanimljivo” – zbog čega se može nadati da će joj i ovaj naslov zasjati na stranim top listama najprodavanijih – ali onda se, opet, opire insinuacijama o takvom oportunizmu, zaključivši kako ustvari nitko više uistinu ne mari za komunizam. Tko će ga znati.
O nostalgiji za komunizmom:
– U knjizi “Basne o komunizmu” inzistirala sam na razlici između nostalgije za političkim sistemom i onim za osjećajem sigurnosti koji obično imaju ljudi koji su dobar dio života proživjeli u tom sistemu. Generaciji rođenoj u istočnoj Evropi četrdesetih godina i ranije, demokracija i kapitalizam došli su prekasno, nisu se imali vremena prilagoditi novim uvjetima života niti novim vrijednostima, ostali su bez posla, ponekad bez stana, s ponižavajućom penzijom, sve skupljom zdravstvenom zaštitom… Naravno – sve to stvara osjećaj nesigurnosti. Mislim da nitko ne žali za bivšim političkim sistemom, bez obzira na to zvali ga mi komunizmom ili socijalizmom s ljudskim licem. U Jugoslaviji se promjena političkog i ekonomskog sistema podudarila s raspadom zemlje i ratom pa danas u krajevima bivše Jugoslavije i postoji takva čeznutljivot. To je prvenstveno zato jer su ljudi živjeli pristojno i u miru. Naravno, u uvjetima ograničenih političkih i ljudskih sloboda. Međutim, i kod nas se, kao i u svim tranzicijskim zemljama, uskoro ispostavilo da demokratske slobode bez novaca nisu dovoljan uvjet boljeg života. A novaca nema.
O tome je li “onda” bilo bolje nego danas:
– Nema tu jednoznačnog odgovora. Nema ga zato jer zapravo nema usporedbe. Naime, prije dvadest godina se, prvi put u povijesti, počela događati preobrazba komunističkih društava u demokatska i kapitalistička. U tom smislu, preobrazba je jedinstvena i veličanstvena. Umjesto totalitarizma danas imamo demokraciju. Kao što znamo, demokracija možda nije savršen sistem, ali je najbolji dosad poznati. Međutim, jedno je politička promjena, a drugo demokratska preobrazba društva koja, evo, traje već dvadeset godina i još ne možemo govoriti da, na primjer, u ovoj zemlji vladaju demokratske vrijednosti. Neki će vam ljudi reći da je bilo bolje prije, neki da je bolje sada. Ja mislim da ta su dva perioda neusporediva, barem kad označavaju dva različita politička sistema a ne individualne ljudske sudbine.
O tome treba li Hrvatskoj muzej Jugoslavije:
– U Pragu stvarno postoji Muzej komunizma, u kojemu se događa jedna priča iz “Basni o komunizmu”, i posjećuju ga uglavnom turisti – iz razumljivog razloga. Strancima, zapadnjacima, sve je to egzotično i zanimljivo. Česima i Slovacima još uvijek je živo sjećanje na komunizam i vjerojatno ga žele što prije zaboraviti. No ni taj zaborav nije dobar jer se s prošlošću treba suočiti… U tranzicijskim društvima nije lako premostiti jaz između osobnih sjećanja i povijesnih događaja i činjenica, među ostalim i zbog toga jer u komunizmu povijest kao znanost nije postojala neovisno o komunisitčkoj ideologiji. I dvadeset godina nakon propasti režima još uvijek u različitim zemljama postoje različita mišljenja kako postupiti s ljudima koji su u komunizmu bili vođe i donosili sudbonosne odluke. Postoji želja za pravdom, ali i želja za zaboravom jer ni jedan režim, ma koliko autoritaran, ipak ne može opstati bez podrške većine. Većina građana je, naime, na ovaj ili onaj način bila suučesnik režima i građani su toga duboko svjesni.
O komunizmu kao temi koja na zapadu “uvijek pali”:
– Ne mislim da komunizam dobro prolazi kod čitatelja u zapadnim zemljama, mislim da komunizam danas nikoga ne zanima, osim povjesničara. Moja je knjiga “Kako smo preživjeli komunizam” postigla uspjeh jer se podudarila s padom komunizma – kao što se ova nova podudara s dvadesetogodišnjicom pada. To su neki simbolični momenti u kojima se ljudi baš žele prisjetiti ključnih događaja i odatle zanimanje publike za takvu vrstu štiva.
O potrebi za angažiranom književnošću:
– Trebalo bi prvo raščistiti što je angažirana književnost? Socijalno angažirana? Ili možda nacionalno angažirana? Bojim se da su u posljednjih sedamdeset godina književnici i intelektualci na ovim prostorima bili i previše angažirani, to jest direktno u službi državne propagande, bilo socijalističke ili nacionalističke… Tko je, na primjer , psihološki pripremio ljude na rat? Nitko drugi nego baš intelektualci, pisci, novinari, akademici i profesori. Našem, kao i bilo kojem društvu, treba više dobre književnosti, ali ona ovdje – kao i svugdje na svijetu – gubi bitku sa senzacionalizmom.
O neoliberalnom kapitalizmu koji podmeće nogu emancipaciji žena:
– Svaku ženu koja je financijski nezavisna i donosi samostalne odluke smatram feministkinjom. U tom smislu je feminizam danas civilizacijsko dostignuće pa se zato više termin niti ne koristi. U liberalnom kapitalizmu prepreke nikako nisu nove. Razlika je u tome da su u vrijeme socijalizma žene bile emancipirane “odozgo”, država se pobrinula za to, i one same se nisu morale boriti za ravnopravnost – osim u svoja četiri zida! U novim uvjetima žene su se našle u situaciji “emancipacije poslije emancipacije”. Prije svega, one se moraju same boriti za svoja prava. Rijetko koja politička partija nudi osmišljen plan za žene. A zatim, moraju paziti da ne izgube već stečena i naslijeđena prava, kao što je na primjer pravo na izbor rođenja djeteta. Treba znati da nas duga tradicija ženske borbe za jednakost, i pored civilizacijskih postignuća, uči da ženska prava nikada nisu izborena zauvijek.
O spremnosti Hrvatske za ženu predsjednicu:
– U predsjedničkim izborima najvažnije je glasati za kompetentnu i nekorumpiranu osobu – dakle, za osobu drukčijih principa od onih koji su vladali do sada. Nadam se da će građani prepoznati da među kandidatima postoji osoba koja ima upravo takve osobine – za mene je to Vesna Pusić. Samo, bojim se da naši ljudi pričaju da žele promjenu od korumpirane vlasti, ali kad dođe do glasanja, onda će glasati za “sigurno”, odnosno za model koji već poznaju, iako znaju da glasaju u korist vlastite štete. Pitanje ovih izbora uopće nije jesu li građani spremni glasati za ženu ili ne, nego jesu li spremni glasati za suštinske promjene?
